Nikad nisam volio hemiju. Uvijek su mi bile polujasne hemijske formule ispisane pravilnim rukopisom na školskoj tabli, a kojih se sada sjećam sa jednim čudnim osjećajem. Kao da me ponovo hvata drijemež u kojem sam redovno preživljavao časove hemije, a istovremeno me sjećanje na djetinjstvo čini najbudnijim čovjekom na svijetu. Život je čudan režiser. Danas je izgleda odlučio da sjedne u svoju rediteljsku stolicu i detaljnije se pozabavi čovjekom koji je davno (na prosječan način) zadovoljio stroge nastavnike hemije, koji je posljednjih trinaest godina veoma sretan bez najmanje pomisli na odvratnu hemiju, ali čovjekom koji se danas (15.12.2010. godine) ne može otrgnuti razmišljanju o jednoj čudnoj vrsti hemijskih reakcija. Obično povod za bilo kakvo razmišljanje bude potpuno banalan. Vratio sam se kući u kojoj zateknem bebicu od deset mjeseci kako u svojim malim rukama drži "gorivo" koje je istog momenta pokrenulo vremensku mašinu čiji ću rad pokušati opisati u redovima koji slijede. Radi se o svesci crvenih tankih korica, na kojima je zalijepljena slika jednog sočnog kolača ispod koje je prepoznatljivim maminim rukopisom napisano - Recepti za slana i slatka jela. Utisak koji jedna zbirka recepata ostavi na čovjeka obično bude veoma lijep. Preplavi nas osjećaj zadovoljstva, i još ako se potrefi da nam je u tom trenutku prahnulo nešto (većinom) slatko (a obično u tim trenucima slatka u kući nema ni za lijeka), skoro pa u ustima možemo osjetiti okus poslastica čiji su "načini proizvodnje" pedantno zabilježeni na stranicama zbirke.
Teško da bi me pad šećera u krvi motivisao da razmišljam o hemijskim procesima, a posebno da pišem ove redove. Međutim, ova zbirka recepata je nešto mnogo više od puke statistike broja potrebnih jaja, šolja brašna ili istopljenih redova čokolade za kuhanje. To je istorijski dokument jedne individue, zamjena (doduše nedovoljna, ali lijepa) za lični dnevnik koji (nažalost) nikada nisam vodio, a sve zbog bezazlenih stvari koje se u njoj, pored silnih recepata, mogu naći.
Sjetio sam se prvog razreda osnovne škole, urednog rukopisa zbog kojeg me je (drugarica) učiteljica hvalila (a koji se odavno pretvorio u švrakopis), kao i svog užasavanja kada samo pomislim (na preporuku mojih roditelja) da bi ta (tada nova) sveska mogla da bude sveska iz srpskohrvatskog jezika. Skromna sveskica sa jednobojnim koricama nije mogla da zadovolji moje tadašnje apetite koji su podrazumijevali korice na kojima će biti "He-Man", "Vali Gator" ili neki drugi heroj tada aktuelnih crtanih filmova.
Letimičnim listanjem stranica zapazim da ta sveska nesvjesno svjedoči o tome koliki sam kampanjac i neuredan đak sa promajom u glavi bio u srednjoj školi. Na njenim posljednjim stranicama se mogu vidjeti naslovi i zadaci kao što su - Podjela troškova prema načinu izračunavanja ili - Ispitati beskonačnost sljedećih funkcija. Ceh moje neurednosti i nebrige za školske stvari platila je sveska (tada već zbirka recepata) koju sam u brzini i žurbi ponio u školu da mi zamijeni sveske iz ekonomike preduzeća i matematike.
Kao intermeco između spomenutih životnih razdoblja tu su i stranice koje opisuju jedan čudan period djetinjstva. To je onaj period u kojem (valjda) smatramo da je naše ime najljepše, pa ga nemilosrdno ispisujemo po fasadama zgrada raznim kredama, sprejevima i ostalim čudima. Ovom prilikom mogu da se pohvalim kako sam se tog načina izlaska u javnost uvijek užasavao, ali zbog toga je ceh ponovo platila sveska sa receptima u kojoj se na nekoliko listova može pronaći moje "prekrasno" ime, besmisleno napisano barem stotinu puta.
Najbitnije svjedočenje ove male zbirke recepata sam ostavio za kraj. Listajući nazive kolača i slanih jela naiđem na jedan čist list, nakon kojeg se nastavljaju recepti, ali sa jednim strašnim uvodom, tačnije sa naslovom - Ratni recepti. Odmah sam se vratio u period koji nam je svima obilježio i uništio živote. Sjetio sam se iscrpljenih organizama, svoje nevine dječije potrebe za čokoladom i kolačima, potrebe koja u tim vremenima (kada sam je najviše osjećao) nije mogla biti zadovoljena. Pred očima mi se ukazao izraz lica moje majke, koja na moj molećivi pogled otvori svesku sa receptima (vjerovatno da pokaže kako je barem nešto uradila), pročita koji su artikli potrebni za najjednostavniji mogući kolač i, svjesna činjenice da tih sastojaka nema u kući (a ni u prodavnicama, na čijim izlozima su odavno daske), porodi "takav" izraz lica. Stranice posvećene ratnim receptima govore o promjeni situacije nabolje, jer su ljudi pronašli mogućnosti da i u takvim uslovima prave neke "kolače". Pročitao sam nekoliko tih recepata i najinteresantnije zapažanje mi je bilo promjena mjera u odnosu na prijeratne recepte (kilograma u dekagrame, šolja u fildžane itd.), kao i pojava nekih supstituta za stvari koje su i dalje bile nedostupne ili slabije dostupne, a kojima smo se smijali prije rata i smatrali da ćemo sigurno prije vidjeti nekog vanzemaljca nego što ćemo u kolač staviti te sastojke. Ovo je najznačajnije svjedočenje te bezazlene sveskice, preslikan život generacija kojima je rat prepolovio čitav svijet, natjerao nas da vrijeme računamo do i od, i to na potpuno isti način na koji je izvršena podjela u svesci.
Na kraju se vjerovatno neki pitaju kakve veze ovo ima sa hemijom. Željezo može zahrđati pod uticajem vlage, ali hemijska reakcija koja se desila na mojoj svesci je mnogo ljepša. Preko jedne zaboravljene sveske iz zahrđale fioke, čiju su funkciju odavno zamijenili recepti na internetu, kulinarske emisije i gastronomski časopisi, prevučen je sloj svetosti, kulta i obožavanja, i to pod uticajem vremena u kojem smo živjeli i preživjeli. Nadam se da će ova priča natjerati nekoga da potraži slične predmete u zabačenim uglovima svoga doma, da ih postavi na vidno mjesto i briše prašinu sa njih barem onda kada se briše prašina sa bijele tehnike. Jer, bijela tehnika je bijela tehnika. Ne može da govori i da diše...
Od istog autora
Dvadeset godina samoće
