Milanović: Ovo nije porezna reforma
Marić: Svaku kritiku porezne reforme treba gledati kao pozitivnu
Pametno: Porezi sve kompliciraniji, a njihovo administriranje sve skuplje
Branko Grčić: Nova porezna reforma je skromna
Zeleni poduprli najavljenu mjeru dodatnog poreza na šećer
Kujundžić: Demokratsko je pravo oporbe tražiti opoziv ministara
Vozači, oprez: U parkiranom automobilu izmjerena temperatura od 74 stupnja

RECENZIJA MARINE MAĐAREVIĆ: I literarne lisice su samo ljudi


  Recenzija Marine Mađarević           Marina Mađarević           28.01.2019.         1582 pogleda
RECENZIJA MARINE MAĐAREVIĆ: I literarne lisice su samo ljudi

Od 1987. do 1989. godine u Velikoj Britaniji snimala se televizijska serija „The Storyteller“ fantastičnoga karaktera. Unatoč slabim posebnim efektima (koji su zapravo i očekivani, s obzirom na to da je serija nastala prije tridesetak godina, u doba koje je bilo oslobođeno „pametne/smart“ tehnologije), serija je bila zanimljiva zbog koncepta u kojemu su stari pripovjedač i njegov vjerni pas (zapravo lutka) pripovijedali najpoznatije bajke zavaljeni u naslonjač pored toploga kamina. Ovaj zabavni program za djecu bio je izuzetan i zbog načina na koji su se donosile priče: s lakoćom pripovijedanja, s prisutnom strašću pripovjedača i radnjom koja obuzima slušatelja. Upravo me na ovaj dječji serijal podsjetio i roman Dubravke Ugrešić „Lisica“ objavljen 2017. godine koji se već na samom početku propituje:

„Zaista, kako nastaju priče?“

Ugrešić pažnju postavlja na pripovijedanje i pisca, stoga uvelike obraća pozornost na simbol lisice koji proučava kroz sve aspekte kulture, posebno naglašavajući:

„Lisica je utjelovljenje lukavosti i izdaje. Ako se duh lisice useli u čovjeka, rod toga čovjeka je proklet. Lisica je totem pisaca.“

Pripovijedanje se odvija u prvoj osobi, dajući naslutiti da se radi o autobiografskom tekstu. Sam tekst je poseban, isprepleten solarovskom znanstvenošću, putopisnim, filozofskim, ljubavnim i drugim osobnim te intimnim motivima. Obogaćen je fragmentima i citatima, upućujući na izuzetnu potkovanost teorijskim znanjem. Ovaj roman nije roman moderne, on je milenijski roman koji nadilazi stara shvaćanja romana i njegovih normi. Fikcionalno i stvarno (barem ono za što bi čovjek pomislio da stvarno jest) se prožimaju, izmičući pritom konvencijama i logici književne analize. Pripovjedačica je učenjakinja rastrojena između umjetnosti koja održava životnu stabilnost i svoje svakodnevnice koja, zahvaljujući emocijama, stvara pomutnju. Pripovjedačica sama govori da je njezin tekst „priča koja se trudi da ispriča priču“, prihvaćajući ideju kako pisanje nije ništa drugo doli prokazivanjem likova; kad pišu o nekome, pisci mu kradu dušu, ali istovremeno mu podižu i spomenik.

Pripovjedačica dobro poznaje ljudsko srce koje želi povezati roman i život, želeći ga svesti na zajednički nazivnik kako bi ga učinilo lakše razumljivim. Tvrdi da se ljudi raduju poistovjećivanju svojih života s pričama jer tako ispadaju zanimljiviji, svijetu važniji. Ono romantizirano mišljenje kako su pisci, glumci i ostali umjetnici romantične osobe koje žive čudesnim i uzbudljivim životima zapravo se svodi na budalasto idealiziranje i konstruiranje vlastitih vizija svijeta u glavi. Mi, promatrači, na taj način zapravo sami stvaramo priče i likove u svojim glavama, nerealne i nestvarne slike za koje bismo voljeli da postoje:

„Književni rodovi, žanrovi i vrste, kao metafore za ljudski život, otrcali su se od prekomjerne upotrebe, ali ljudski životi nisu se nimalo umorili od toga da budu pravi romani, drame, tragedije, farse, neispričane priče, kazališni komadi i hertz-romani. Ljudi još uvijek rado uspoređuju svoj život s romanom (O, kada bih vam samo ispričala svoj život, bio bi to pravi roman!), s kazališnom pozornicom i pričom.“

Tekst bez konkretne teme zapravo je pripovjedačičino opravdanje pred svijetom. Snažnim glasom koji progovara o tabuima, emancipiranosti i osjećajima želi reći tko je. Lisica koja predstavlja pisca, demonizirano i erotizirano žensko obličje, nestalnost i nemiran duh zapravo je sredstvo kojim se povlači paralela između života i umjetnosti, između pripovjedačice kao literarne uloge i pripovjedačice kao uloge svakodnevne žene. Život bez ljubavi odvlači književnika u vječno traženje slave i tuđega odobravanja:

„Lisičje prokletstvo leži u tome da nije voljena. (…) Kako, uostalom, voljeti nekoga tko mijenja svoja lica i svoju narav, nekoga tko je čas privržen, čas spreman da nas proda budzašto, nekoga za koga, uostalom, nismo sigurni pripada li svijetu mrtvih ili svijetu živih? Lisica ne pripada ni zvijerima, ni nama, ljudima, niti pak božanstvima. Ona je vječiti slijepi putnik, migrantica koja s lakoćom prolazi kroz svjetove, a kada je uhvate bez putne karte, onda repom vrti kuglice, izvodi svoje jeftine majstorije. Taj trenutak divljenja koji načas dobiva ona kratkovidno (O, lisičja slabosti!) zamjenjuje za ljubav.“

Kad bismo ponovno postavili pitanje kako nastaju priče, pitanje koje sama autorica zapisuje u svojemu tekstu, došli bismo do jednostavnoga odgovora: eto, upravo tako.

 Izvor: Blog Patuljasta Šmu

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Recenzija Marine Mađarević



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: