Skladna zemlja polutame, roman u nastavcima
X. poglavlje:
Nezamisliva i začuđujuća magla nestabilne stvarnosti polupostojanja sada je ostala daleko iza nas, a njen će turobni prizor zamijeniti blagi i umirujući prizor kasnog daruvarskog ljeta koje će zbunjenom i nesretnom Andriji donijeti brojne odgovore. Pobjegavši samo zahvaljujući pukoj milosti sudbine pred mahnitim progoniteljem Egzufrilejom skrivenom u tijelu svoga podanika, junak Anfolije završio je tko zna u kojem vremenu i u tko zna kakvim okolnostima, bačen nemilosrdno u duboko, bezlično i sivo more svijeta iz kojeg je gotovo nemoguće izroniti i zasjati barem na tren. Već je gotovo tri mjeseca prošlo od kobne večeri kad je zavađen sa svojim roditeljima Andrija bahato napustio svoj dom i iskoračio u sablasni vjetar svibanjskoga sumraka, obasipan brojnim lišćem koje je padalo pod neumoljivom snagom oluje.
Toga dana je sudbonosni susret stvoren nadnaravnim manipulacijama Velikog Suca oživio njegov mrtvi i tamni život, odvrativši ga barem na tren od nepodnošljivih i burnih čežnji za uskraćenim blagodatima bogatstva i slave, no zavist što je u njemu gorjela još se nije ugasila, nego je otrovna kletva koja već dugo kola njegovim venama tek neznatno promijenila. Dotada je priželjkivao sjaj onog materijalnog i pekla ga je ljubomora prema onima koji više posjeduju, a u prijelomnom trenutku kada su se njegove oči srele s opojnim likom prekrasne Antonele, želio je samo ljubav koja je pripadala Marijanu.
Premda je taj svibanjski petak uspio barem nakratko oživjeti jednu dušu i otrijezniti nečiji um od onog nebitnog, isti su trenuci donijeli propast tom zavodljivom gorostasu kojeg je voljela jer dok je Andrija bio ometen kaotičnim bljeskom koji ga je odbacio na travu i učinio potpuno nesposobnim za borbu, Marijan je netragom nestao izbrisan tajanstvenom demonskom silom. Sablasna i blijeda kreatura koja je razorila njihove živote odmah im je iščeznula iz vidika, a nakon sati i sati nestrpljivog i neizvjesnog iščekivanja, oteti Antonelin mladić još se nije pojavio. Napeti su im pogledi bili neprekidno uprti u gusto grmlje na rubu daruvarske šume, a krajičkom oka podsvjesno su motrili svaku sivu travku prostrane livade njihane sve hladnijim povjetarcem, ali njegov lik se i dalje nije ukazivao, natjeravši ih svojim iskustvom da odustanu od potrage i izgube svaku nadu. Poslije duga tri mjeseca Antonela i dalje tuguje mučena bolnim i nerazjašnjenim uspomenama, a kamo god joj misli odlutaju, sjećanje na tragediju koja ju je zadesila uvijek lebde negdje u dubini njene podsvijesti poput kletve i ne postoji niti jedna radost dovoljno jaka da i na sekundu potpuno izliječi uvijek prisutnu nelagodu, neprolazni jad i srdžbu hranjenu snažnom željom za osvetom. Gorke tlapnje su je već čitavo ljeto slijedile, postavši neodvojivi dio njene stvarnosti, kao da su neraskidivim okovima pričvršćene za sve njene trenutke.
Unatoč nezamislivim teškoćama na koje je osuđena, ipak nije bila prisiljena sama se s njima suočavati, već je imala vjernog i bezuvjetnog prijatelja koji je uvijek nosio dio njenog bremena, provodeći s njom mnoge dragocjene trenutke i zbog njega su sva ružna sjećanja polako blijedjela, a ona ljubav bez koje je jedva kročila kroz život sve joj je manje nedostajala, sve dok nije postala zamjenjiva. Već su puno idiličnih dana proveli zajedno uživajući u ljetnim radostima i šećući bezbrižno mirisnim daruvarskim parkom, brižno njegujući sjeme svoga prijateljstva koje je sve primjetnije klijalo, rastući u neprocjenjivu bliskost koja je oduvijek bila najveća Andrijina želja. Nakon što je već tjednima strpljivo liječio njene duboke rane, sve teže prikrivajući zavist koja ga je i dalje izjedala i sve većom mukom zatomljujući istinske želje koje su ga morile, njegov je nesebični trud konačno urodio plodom kad ga je ta crnokosa ljepotica kojoj se bezuvjetno posvetio opet pozvala na staro mjesto gdje se davno dogodio tmurni događaj, na silu potisnut i zaboravljen. Predugo su izbjegavali te mistične kamene klupe kraj sjenovitog prolaza u odaje guste bukove šume, na livadi gdje su tokovi njihovih sudbina bili drastično poremećeni, ali sada je slaba Antonelina volja konačno bljesnula nekadašnjim starim sjajem te ona skupi hrabrosti ponovno probuditi i konačno razriješiti zatomljenu bol rođenu na mirnome rubu gradića Daruvara.
Kad je začuo njen mili glas, srce mu zatreperi kao da mu se neko savršeno anđeosko stvorenje prvi puta obratilo, silno ushićenje ga gotovo obori s labavih i nestabilnih nogu, lice mu oplahne iznenadno crvenilo i neobjašnjivo vrućica jaka poput žara, a duša mu postane toliko laka da zaboravi kako mu je tijelo svojom težinom čvrsto prikovanu za okrutnu i običnu zemaljsku stvarnost. Pohitao je na ulicu okretno poput košute te počne klipsati prema sudbonosnom mjestu susreta, zanemarivši tvrdoglavu tromost i neumoljivu usporenost koje mu nisu dopuštale tako mahniti trk, no ubrzo zadihan uspori hodajući sve polaganije i bezvoljnije te pognuvši glavu ponovno osjeti onaj jetki i gorki osjećaj čežnje da se iz prizemnog i hladnog prijateljstva konačno vine u visine tople ljubavi. Shvatio je da će ponovno satima s njome razgovarati gledajući je zaljubljeno u smeđe oči magičnoga sjaja, žudeći za neobjašnjivim bićem iz neke daleke, savršene stvarnosti koju ni u kojem postojanju neće moći posjetiti i koja kao da nadmašuje čak i ono nadnaravno.
Ugoda i zadovoljstvo i spokoj stvoreni njenom umirujućom pojavom ubrzo će se ugasiti, a njen će pogled postajati sve hladniji i odsutniji, sve dok ne počne u bezvoljnome Andriji buditi neostvarive žudnje i beznadni osjećaj odbačenosti. Već je sumnjao u dobrobit svoga posjeta, razmišljajući hoće li on njegovoj duši nanijeti više nemira nego spokoja i pustiti u njegove vene više otrova zavisti nego lijeka zadovoljstva, ali kad se na kraju prašnjave, blatnjave staze pojavio tek obris njene anđeoske siluete, ta neugledna i zapuštena cesta opet se doimala putem sudbine, a prolaz ka suhoj i pustoj livadi izgledao je poput vrata raja.
-Jedva sam dočekao da se ponovno sretnemo. Još smo se jučer vidjeli, a meni se činilo da je prošla vječnost.- razdragan poput ponizna i izgubljena psa koji je nakon nezamislivo dugog vremena ponovno ugledao svoga gospodara, Andrija pohita prema svojoj najdražoj prijateljici, jedva obuzdavši svoju snažnu želju da joj se baci u zagrljaj i čvrsto ju primi dugo ju ne puštajući iz svoga naručja. Opet je bio lagan poput ptice i težina zemaljskoga svijeta nije mu ništa značila, no u posljednjem se trenu sjeti kobne istine da ju i dalje ne može imati pa zato samo hladno zastane pred njome sretno pogledavši u njene oči, toliko duboko i napasno kao da je kanio prodrijeti do najveće dubine njezine duše.
- I meni je drago što smo se opet sastali, ali sada nije vrijeme za sreću.- Antoneline hladne i odsutne riječi dirnule su njegovo srce poput oštrog ledenog šiljka, a čitavo njegovo biće protrne snažnom brigom i lošim predosjećajem od kojeg ga sve zazebe.- Pokušala sam zaboraviti strahote koje su se ovdje dogodile. Nadala sam se da ćeš me moći utješiti i da ću jednostavno zaboraviti na tužne uspomene.- dok ju je slušao, pokunjeni se Andrija počeo kriviti za svu njenu neprestanu bol i sumnjati da je uistinu bio uz nju kad joj je bilo najteže. Ponesen zbunjenošću, nelagodom i strahom od odbacivanja, jadnik je visio na rubu plača, no njegove su oči i dalje bile suhe jer još se nadao da će mu to zapanjujuće stvorenje poslije svih borbi, tlapnji i muka ipak uzvratiti ljubav.
-Ali kad-tad sam se morala ovdje vratiti i jednom zauvijek se suočiti sa svime. Trudila sam se zaboraviti ga, ali i dalje mi nedostaje...-zvonki Antonelin glas postajao je za njega sve manje razumljiv i u njegovu svijest je dopirala tek poneka njena misao, a nekoć jasne i kristalno čiste riječi polako su izgubile svoje značenju, pretvorivši se u zvonku i skladnu melodiju savršeniju i od najljepše pjesme.
Andrija je već bio omamljen snažnim otrovom koji ga je potpuno obuzeo i zapanjen neizmjernom krasotom što se doimala sve većom svakoga dana, a Antoneline jadikovke utapale su se u gustoj magli njegovih misli poput nevažnih i neprimjetnih silueta. Unatoč svim njegovim nadama, požrtvovnosti i silnome trudu da ju spasi od kobne nesreće, kroz bistre prozore djevojčine krhke duše opet je po nebrojeni puta dopirao onaj tupi i odsutni pogled, razarajući Andrijinu sreću i bacajući frustriranog i bespomoćnog mladića u agoniju. No, njegov pogled više nije bio uprt u beskonačnu dubinu Antonelinih očiju, nego su mu sva osjetila bila u potpunost obuzeta opojnim, svježim i bujnim crvenim usnama odakle je dopirala melodija njenih riječi. Došao je taj presudni trenutak nezadovoljstva i žudnje koji je predviđao još dok je bio vrlo daleko od mjesta bolnih uspomena, no ovoga puta je bilo puno drugačije jer osjećao je da će njegovo tijelo klonuti pred teškom slabošću, shrvano žednim duhom koji unutar njega vapi.
Više nije mogao čekati da njihovo sivo prijateljstvo konačno vrijednim plodom kojeg je otpočetka želio pa joj odluči priznati svoju ljubav pod svaku cijenu, budući da mu tada ništa drugo nije bilo važno i bio je spreman riskirati sudbinu čitavoga svijeta da bi se domogao istinske sreće. Zamolivši okrutnu i prevrtljivu sudbinu da mu barem ovoga puta progleda kroz prste i poštedi ga barem sada tragičnoga neuspjeha, Andrija zatvori vlažne i umorne oči, spreman dodirnuti usne kojima više nije mogao odoljeti. U početku ga obuzme snažni strah, a njegovo tijelo protrne panikom i neizvjesnošću kakvu osjećaju jedinio oni što stoje na rubu propasti jer pribojavao se da će ga to ženstveno stvorenje uvrijeđeno odbaciti i otjerati poput nedostojnog bijednika, odnoseći se prema njemu kao u prvim trenucima njihova poznanstva.
Najslađi su trenuci polako odmicali i činilo se da je samo pitanje vremena kad će utopija prvog poljupca biti prekinuta, no nakon nekoliko sekundi još je osjećao njene meke i mirisne usne, ne osjećajući nikakav otpor niti nezadovoljstvo. Nekoć snažni polet koji bi ga ispunio svaki puta kad je začuo Antonelin melodični glas ili zapazio tek obris njene savršene siluete sada se doimao tek bezazlenim ushićenjem, a sreća koja ga je sada ponijela bila je s njime neusporediva. Prvi puta otkad ga je nemilosrdna kletva Egzufrileja bespoštedno pratila, osjećao je čisti spokoj i smirenje, uvjerivši se da je njegov život ipak isplativ i da neće samo nezadovoljno kročiti trnovitim putovima beskrajno ostavljajući iza sebe neuspjehe i nižući neostvarive žudnje. Do toga trenutka, uvijek bi negdje u pozadini njegove svijesti treperio teret ovoga svijeta i dok je s Antonelom provodio dragocjene trenutke, mučen hladnoćom njihova prijateljstva, na pameti bi mu uvijek bilo sve silne blagodati koje su mu uskraćene, a plamičak zavisti nikada nije bio u potpunosti ugašen.
Činilo se da je Andrija naposljetku ipak dočekao sretnu sudbinu, dobivši nakon dugih muka laki i ispunjeni život kakvog je i zaslužio, no njegova se iščekivanja ipak nisu isplatila jer postojalo je nadnaravno i moćno biće pokvareno do srži koje bi prihvatilo sve osim njegove istinske sreće. Demonka opojne ljepote, ali tamne i trule duše koju je prije puno zemaljskih godina poslao u postojanje kako bi napakostio svome najmrskijem kažnjeniku, polako je pod Adrijinim utjecajem izgubila i posljednji tračak zla, a teške životne okolnosti učinile su je njegovom najvećom utjehom. Još gnjevan i očajan zbog drskog Anfolijevog bijega iz labirinta polupostojanja, Egzufrilej dubokim glasom zavapi strašnu kletvu kojom preobrazi tok njene i svijesti i učini je svjesnim kobne činjenice da je njen davno izgubljeni mladić unatoč snažnom lijeku vremena i dalje ostao nezamjenjiv.
-Varaš se ako misliš da ću dopustiti da nakon svega sretno živiš i da budeš jedan od rijetkog koji su našli smisao u svome bijednom zemaljskom postojanju. Čuj me, demonko Norfildo! Ne zaboravi koje je tvoje poslanje niti kakva je izopačenost oduvijek u tebi rasla. Ne želim da prihvatiš njegovu ljubav i tako ga razriješiš svih muka, nego učini njegov život još manje smislenim, a njegove jade još većim. Sjeti se svoje davne ljubavi i shvatit ćeš da ju taj bijednik ne može zamijeniti!
Imala si nekoć izabranog svoga
No mladić ti nesta zbog strašnoga koba
Pakosna ga sila u tamu odbaci
I nestadu otad svi njegovi znaci
Neznani te junak od čemera spasi
I sjećanja bolna više te ne more,
No u duši tvojoj čežnje iste gore
I ista praznina u tvoj srcu zjapi
A ne može junak od nje da te spasi.
Nakon dugog i strasnog poljupca Andrija se konačno uspio uzdići iz bezlične jame postojanja i činilo mu se da će svakoga trena poletjeti, no uskoro ga u srce ponovno pogodi mračna i hladna strijela, natjeravši ga da poželi vlastitu propast.
-Žao mi je, Andrija, ali nisam još spremna zaboraviti što mi je sve Marijan nekoć značio. Nikad u životu nisam upoznala mladića koji me je toliko cijenio i volio, ali to nije dovoljno da promijeni moju sudbinu i izbriše mladića za kojime još žalim.- boreći se s vlastitim mislima i sumnjajući sve jače u ispravnost svoje kobne i nepovratne odluke, Antonela je suznih očiju ipak odlučila odbaciti bijednog i izgubljenog Andriju.
Nemilosrdno je otela njegov jedini pravi smisao kojeg se konačno uspio domoći,a on klone utopljen u agoniji i beznađu, kao da je bespovratno istrgnut veliki dio njegove ranjene duše. Nije imao snage niti boriti se za svoju ljubav, smatrajući sve već unaprijed izgubljenim, a u njene duboke anđeoske oči nije imao snage pogledati jer osjećao je da bi mu se srce raspuknulo kada bi se još jednom morao podsjetiti čega se bio prisiljen odreći. Slatki poljubac što ga je već tri mjeseca potajno priželjkivao, čeznući za njegovim čarima gotovom svakom svojom mišlju, sada je postao tek kratka, prolazna blagodat i razorna utopija koja ga je dogurala sve do ruba propasti.
Za njega više nije bilo drugoga izlaza pa se odlučio na posljednji i očajnički čin koji bi u podnošljivim životnim okolnostima bio ravan samouništenju ili namjernom odbacivanju vlastitog ponosa i sreće. Jedino stvorenje s kojim se još nije zavadio i jedina poznanica koja ga još nije odlučila nemilosrdno odbaciti bila je zlobna, prevrtljiva i licemjerna susjeda Klaudija čiji mu zmijski jezik sada može donijeti nužnu utjehu ili ga baciti preko ruba tamnog ponora nepostojanja. Sada je sve ovisilo o pukoj slučajnosti i raspoloženju tog bezobzirnog bića, čija je sumnjiva duša bila sposobna na trenutak prštati dobrotom, utjehom i potporom, a potom se okrenuti protiv svojeg štićenika i obasuti ga prijekorima i zlobom, bacivši na njega kletvu zarazne tjeskobe.
