Domaći poduzetnik koji je tek prešao četrdesetu, a u petnaestak je godina stvorio zdravu i uspješnu srednje veliku tvrtku, najozbiljnije razmišlja o prodaji posla i odlasku u ‘mirovinu'. S obiteljskoga gledišta i kvalitete budućeg života izbor je sasvim logičan. Zarađeno se, zapravo, teško može potrošiti u dva života, a ne samo u jednom. Još ako se dio dobiti usmjeri u nekretnine pa se onako usput prikuplja renta, što čovjeku više treba? S gledišta nacionalne ekonomije, međutim, takva odluka prirodno talentiranog poduzetnika, uz to vrijednog, otvorenog za učenje i sklonog racionalnim razinama poslovno razvojnih rizika - katastrofalna je.
Tema ovog broja tiskanog izdanja Lidera jest kompleksnost. Biznis u svijetu sve je kompleksniji. Nove tehnologije, nemilosrdna konkurencija, sve kompliciranija zakonska regulativa... usložnjavaju biznis. Nekad se govorilo da za uspješnoga poslovnog čovjeka nije presudan talent, nego otvorenost prema cjeloživotnom učenju i prihvaćanju novih metoda poslovanja. Danas bi se moglo reći da je trening za nova pravila igre 90 posto uspjeha. Ali i da u ovom ludom svijetu koji se okreće sve većom brzinom koju običan čovjek jednostavno ne uspijeva slijediti - talent sljedećih 90 posto. Statistički, naravno, ne može čovjek raditi sa 180 posto kapaciteta, ali realno - poslovni opstanak i razvoj od poduzetnika i menadžera traže upravo tih gotovo dvjesto posto angažmana.
Poslovno ludilo Kompleksnost je stanje vrlo blisko kaosu. U svojoj temi broja imamo rezultate istraživanja A. T. Kearneyja prema kojemu je prije 30 godina bilo 30 proizvoda za ljepotu i zdravlje. Danas ih je 12.000! Od 123 pića došlo se do 1.193 različita proizvoda. Tehnologija s jedne strane i sve veća zahtjevnost/razmaženost potrošača s druge strane i dalje povećavaju zahtjeve za novim proizvodima. Ne začuđuje što 50 posto anketiranih biznismena priznaje kako nije dovoljno spremno suočiti se s kompleksnošću današnjeg biznisa. Svaki od poduzetnika, Liderovih čitatelja, mogao bi u ovom trenutku iznijeti svoju priču o kompleksnosti. U poslovnom izdavaštvu nekoć je bilo jednostavno: imaš list, napraviš dobar sadržaj, ljudi ga počnu masovno kupovati, oglašivači uoče kanal za komuniciranje.
Danas treba žonglirati s tiskanim izdanjem, web-izdanjem, socijalnim mrežama, organizirati konferencije, izdavati knjige... Nije lakše ni vladarima marketinških proračuna u tvrtkama. U našem prilogu ‘Agencijsko bilo' sadržana je i poruka da je ključ uspjeha oglašavanja u kombinaciji klasičnih i online medija. Lako reći - teško menadžerirati... Svatko bi mogao ispričati svoju ‘tužnu priču'. Upravo zbog toga katastrofa je kad se superpoduzetnički talent, koji je i kroz luda vremena prošao ne uzimajući kredite koji se ne mogu vraćati, a ipak je razvijao svoj biznis, povuče iz biznisa. Tko će otvarati nova radna mjesta? Tko će smišljati povećanje izvoza?
Gluha vlast Politika o tome, naravno, ne razmišlja. Čak nije ni svjesna da problem postoji. U Hrvatskoj danas sigurno ima 200 obitelji koje su bez politički dobivenih poslova razvile svoje biznise do srednje razine. To su najčešće samozatajne obiteljske tvrtke. Njih bi vlast morala otkriti, okupiti, pitati ih: ‘Što vam treba da udvostručite broj radnih mjesta?' i nadasve ih uvjeravati da ni pod koju cijenu ne odu iz biznisa. Poslovnih talenata, pogotovo onih koji se znaju oduprijeti stranputicama, nema na bacanje. Njihov udio mjeri se promilima. Oni su dragocjeni.Dobra je vijest da mnogi kvalitetni poduzetnici teško mogu donijeti odluku da će rasprodati svoje uspješne tvrtke i krenuti na put oko svijeta.
Crv stvaranja i kombiniranja ideje, kapitala i rada mnogima je smisao života. Loša je vijest da čak i takvi počinju razmišljati: ‘Što to meni treba?' u uvjetima u kojima ih glupa regulativa, nepoštovanje zakona, prepotentna administracija, nikakvi izgledi za popravljanje poslovne klime u zemlji... jednostavno guše i guraju iz biznisa.Hrvatskoj treba vlast koja će biti svjesna važnosti kvalitetnih poduzetnika. I koja će im biti partner, i to tako da ih, ako su već do sada bili uspješni u uvozu i distribuciji, malo izravno, a malo okolnostima, usmjeri u reindustrijalizaciju zemlje. Za sada na tome inzistiraju posljednji mohikanci poput Vladimira Ferdeljija, čelnika CROMA-e. Ali pitanje je kad će i njima biti dosta, kad će se zatvoriti u svoje dvorište i reći: ‘Ma baš me briga! Za sebe imam, a ako me ne trebaju i ne slušaju - tko im je kriv!'
