Kako to da sav onaj silni croatiatrans s početka devedesetih nije ostavio traga nigdje u svakodnevnici? Ljubav prema hrvatskoj domovini, koju su sanjali velikani poput Radića i Gotovca, ostala je apstraktna i daleko od života jer hrvatsku domovinu nikad nismo prepoznali i u svojim bližnjima
Sve donedavno nadala sam se da ću imati još djece. Poslije četrdesete treba
se početi opraštati od nekih životnih iluzija, a meni je iluzija o četveročlanoj
obitelji bila jedna od prvih s kojima sam se oprostila. Marina me i danas zna
podsjetiti da bi željela bracu ili seku, pa joj objašnjavam da mama ima puno
godina i da više ne može roditi. Zato će ona, obećala mi je, roditi «čim se
uda» i imat će puno djece. Jedva čekam – ohrabrila sam je.
Dakako da želim da moja kći završi fakultet i da može birati posao koji će
raditi. Ako fakultet uopće bude dovoljan, jer već ni meni nije, no više stupnjeve
valjda će moći financirati sama. Zasad joj plaćamo sportski vrtić i engleski.
Plivanje sam joj obećala za jesen. Nagovara me i da je upišem na balet... Što
će tek biti kad pođe u školu, bojim se i pomisliti. Nadala sam se da ću do tada
imati nekavo humanije radno mjesto s kojeg ću moći pobjeći da je je otpratim
u školu pa čak i možda da je mogu dočekati, da ne mora u dnevni boravak, gdje
cijeli dan sjede u klupama kao pod nastavom. Izgleda da ništa toga. Ići će u
dnevni boravak i još će biti dobro ako budemo mogli financijski pratiti sve
školske prohtjeve – tenisice, dresiće, sportsku opremu, modne hirove, izlete,
ekskurzije, izlaske...
Ako ikako budem mogla, sve ću joj to omogućiti. Znam da joj neću moći kupiti
automobil za osamnaesti rođendan, niti radno mjesto kad diplomira, ali nastojat
ću joj priuštiti ono što su moji roditelji meni – slobodu izbora. Jer danas
kad razmišljam o nekim svojim životnim skretnicama i gdje sam trebala drukčije
postupiti, jasno mi je da sam birala izazove neopterećena pragmatičnim pitanjima
koliko će mi se to isplatiti. Zahvaljujući zaleđu koje su mi držali roditelji,
imala sam dovoljno slobode i odvažnosti da dajem otkaze na poslovima na kojima
sam se osjećala sputanom, da biram projekte koje nude više izazova i veću kreativnost,
da ne pristanem na nemoralne ponude. Jesam li negdje trebala drugačije skrenuti?
Možda, ali promišljeno ili ne, to je bio moj izbor. Takvu slobodu izbora želim
omogućiti i svojoj kćeri. A ako uz sav taj obavezni program bude imala još i
čopor djece – nitko sretniji od mene.
Čemu, umjesto rasprave o razvoju dragog nam kraja, ovaj patetični ich-uvod?!
Zato što se ovih dana, dok se raspravlja o decentralizaciji i pronatalitetnoj
politici, često prisjetim kako mi je i kad prvi put upao u kadar dr. Slavko
Kulić s Ekonomskog instituta. U jednom svom televizijskom nastupu, dr. Kulić
je izgovorio riječ kojom me je definitivno pridobio – razmnožavanje. Bilo je
to negdje prije godinu dana, Lider je još bio daleko, nisam ni pomišljala da
bi me ekonomija mogla zanimati ni na koji način. I tu se odjednom pojavio ekonomist
koji je, raspravljajući vrlo žestoko i baratajući podacima sa svih meridijana,
spomenuo razmnožavanje kao osnovnu ljudsku potrebu i pretpostavku života. Rekao
je baš tako – niti natalitet, niti prirodni prirast, nego izravno i zorno –
razmnožavanje. I elaborirao tezu da je u našoj zemlji, iz ekonomskih razloga,
razmnožavanje omogućeno samo malobrojnima.
Tu sam među onima koji se ne mogu puno razmnožavati. Još i sad se naježim kad
se sjetim što me je na poslu dočekalo po povratku s porodiljskog – prigovaranja
zbog odlazaka u vrtić, zahtjevi za izvršavanjem obaveza koje se drugim kolegicama
nisu postavljali i uzaludno dokazivanje da ne kanim fušariti, već da radim svoj
posao jednako ozbiljno kao i prije, iako me u vrtiću čeka moja jednogodišnja
kći da u četiri dođem po nju, kako ne bi morala provesti još sat vremena u dežurstvu,
upaljene guze i među starijom djecom koja šmrcaju.
U našoj tranziciji odskočili naglo privatnici i šefovi i počeli poprijeko gledati
na mlade žene koje se namjeravaju razmnožavati. Odjednom su sve postale sumnjive
– ne daj joj posao, drži je na određeno vrijeme, daj joj malu plaću, nemoj joj
platiti prekovremene, neka se boji otkaza i radi do iznemoglosti, da ne može
ni do djeteta, ni do stana. Nema tu sloge, perspektive i računice. Naš crni
hrvatski kapitalizam donio nam je «zgrabi-brže-bolje» ekonomiju, kojoj smo,
primitivno i nesolidarno, žrtvovali prirodni prirast. Žalosno je, ali istinito,
Hrvati su jedni drugima onemogućli razmnožavanje. Mjere pronatalitetne politike
sad su već vatrogasne i panične – rodilja bi, što od lokalne zajednice, što
od države, trebala dobiti oko deset tisuća kuna jednokratne pomoći za opremanje
novorođenčeta. Što će biti dalje s djecom koju roditelji odluče donijeti na
svijet potaknuti takvim mjerama, nadležni još nisu uzeli u razmatranje. Za maloljetničku
delinkvenciju, porast narkomanije i maloljetničkih trudnoća, neusklađenost školskog
sustava s potrebama gospodarstva i nezaposlenost – brinut će se neka druga tijela.
Broj djece raste samo u Zagrebu, a u svim drugim gradovima sve je manji – objavile
su nedavno dnevne novine. Jer naš glavni grad toliko je odskočio da to nije
jedini parametar po kojem se više ne može usporediti s ostatkom Hrvatske – prema
studiji Svjetske banke «Procjena životnog standarda Hrvatske», Zagrepčani su
80 posto bogatiji od ostatka države i žive tri puta bolje od hrvatskog prosjeka.
Oni zagrepčani za koje to ne vrijedi – poput mene – samo potvrđuju pravilo.
Ne bih ipak nikamo preko granice, niti sam ikada na to ozbiljno pomišljala.
Dijelom i zbog humanističkog fakultetskog usmjerenja, što podrazumijeva da mi
je jezik važan za rad, za razliku od prirodnjaka i informatičara, koji govore
sto jezika. I dok nisam imala dijete, nisam razumjela ljude koji su odlazili
u strane zemlje, pod «sunce tuđeg neba». Ali danas su mi njihovi motivi kristalno
jasni. U «Osmom povjereniku» Renata Baretića jedna je epizoda u kojoj se opisuje
kako su na siromašnim otocima, gdje se nije imalo od čega živjeti, roditelji
djecu bacali na brod koji je odlazio iz luke i, kaže Baretić, to je bilo najbolje
što su im mogli ponuditi. Nadam se da ću svojoj kćeri, ovdje, u Hrvatskoj, moći
ponuditi nešto bolje, da je neću morati nastojati školovati kako bi što lakše
otišla van i tamo našla posao.
U ono malo kontakata s inozemstvom, uspjela sam ipak shvatiti koliko se u nekim
drugim zemljama lakše živi. U Grazu sam – objavila u Lideru, gdje bih drugdje
- upoznala Frau Ružu, mladu ženu, rođenu u okolici Đurđevca, koja u Cargo Centru
Graz vodi frekventnu željezničku liniju Graz - Neuss. Posao je dobila tako što
je s diplomom logistike pod rukom došla u upravu Cargo Centra. U Hrvatskoj bi
to bilo nemoguće, svjesna je Frau Ruža. Nešto joj je više od trideset godina
i ima troje djece.
Koliko je takvih Ruža? Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje od
1991. godine u inozemstvu je zaposleno 90.910 naših radnika, što je grad veličine
Zadra, koji je peti po broju stanovnika među hrvatskim gradovima – objavljuje
portal MojPosao. Doda li se svakom od njih i broj članova njegove obitelji te
oni koji su u inozemstvo otišli «na crno» broj se penje i na nekoliko stotina
tisuća. Neki od glavnih razloga za odlazak preko crte su nezaposlenost, rad
na crno, niske plaće i loša makroekonomska perspektiva. Istraživanje provedeno
na Institutu Ivo Pilar, pokazalo je da su glavni razlozi za napuštanje Hrvatske
veća plaća, bolji standardi, bolje mogućnosti rješavanja stambenog pitanja.
U posljednjih deset godina iz Hrvatske je otišlo najviše znanstvenika, informatičara
i arhitekata te nekvalificiranih radnika. Anketa provedena među stuentima pokazala
je da samo 12 posto studenata ni u kom slučaju ne namjerava napustiti Hrvatsku,
a neodlučnih je sedam posto.
Ostala sam otporna na croatiatrans početkom devedesetih. Ali vidjela sam kolege
kojima je njihovo domoljublje davalo pravo da šikaniraju one koji bi se propustili
zaklinjati u ljubav prema domovini. I od tada se čudim kako to da naše, hrvatsko,
bučno opjevano i naveliko propagirano domoljublje, nije ostavilo traga i negdje
u svakodnevnici. Bilo gdje - u uređenosti gradova i parkova, u financijskoj
diciplini («porez plaćamo državi koju volimo») ili pak u međuljudskim odnosima.
Je li ubrzani razvoj događaja, rat i prelazak iz jednog društvenog uređenja
u drugo, kriv što je ljubav prema prema hrvatskoj domovini, koju su sanjali
velikani poput Radića ili Gotovca, ostala toliko apstraktna, toliko daleko od
života. Sav croatiatrans vrlo se brzo ispuhao u ratnim godinama i privatizaciji.
Ostao je samo u nakladama lakoglazbenih nosača zvuka i u nametljivosti nekih
imena koja su si uzela pravo da nam o njemu pjevaju. Ali hrvatsku domovinu nikad
nismo prepoznali i u svojim bližnjim. Lijepa Naša ostala je negdje drugdje,
a nikako nije među nama koji se svakodnevno susrećemo, zajedno radimo i pozdravljamo
se na ulici. Radnici koji rade za hrvatske privatnike, nisu njihova domovina.
Niti je njihova domovina zaposlenica na određeno vrijeme ili ona kojoj su uskratili
naknadu za prekovremene sate. I slušajući Škoru, čudit ćemo se podacima o padu
nataliteta i iseljenom Zadru, klimati glavom nad nezahvalnošću mladih koji se
u Hrvatskoj školuju pa odlaze van. Ali i dalje, svoju domovinu nećemo prepoznati
ni u jednome od njih.