Izumrla jadranska vrsta morskog psa pronađena u Crnom moru
Glavni odbor potvrdio Milanovića za SDP-ova kandidata za predsjednika Republike
Božinović: Država i kompanije moraju činiti sve u zaštiti od kibernetičkih napada
Plenković: Idući tjedan Vlada i predsjednik o imenovanju Markića ravnateljem SOA-e
Voštana replika kipa A. Lincolna rastalila se zbog ogromnih vrućina u Washingtonu
Michael Jackson je umro s 500 milijuna dolara duga
Umjetna inteligencija uči jezik tumora radi bolje dijagnoze

  biLJana

Rat i mir ( ili topovsko meso)

  Biljana Kovačević           20.01.2024.         1778 pogleda
Rat i mir ( ili topovsko meso)

Još smo u školi na satovima povijesti učili kako se tijekom tisućljeća mijenjaju granice država, stvaraju nova carstva i uništavaju stara. Mnogi životi su „pokošeni“ za istu ideju otimanja onoga što ti ne pripada ili misliš da bi trebalo pripadati. Ljudski ego nema granica na što nas upućuju likovi mnogih vladara kroz ljudsku povijest. Biti bolji, jači, brži i nadmoćniji drugome, oduvijek su ideje koje su golicale maštu onih, koji nisu prezali od ubojstva i svoje krvne braće i sestara zbog prijestolja. Svaki je mislio da je On Bogom dan, da može biti prvi među prvima i zapamćen u dalekoj budućnosti. Što ta budućnost čini sa tim likovima najbolje pokazuju zapisi i knjige, ili oni koji bi trebali nešto učiti iz njih. Sat povijesti nije baš omiljeni predmet u školi većini učenika, tako da ona latinska uzrečica Historia est magistra vite ne drži vodu.

Prije bi se moglo reći da je povijest neizliječena ponavljačica gradiva koje ne može usvojiti, te bi ju trebalo dati u neki Popravni dom na preodgoj. Koliko god bila velika ljubav podanika jedne zemlje prema njoj, snaga nametnute obaveze i dužnosti i njihove volje da brane ono što misle da im pripada, promjene su neizbježne, i ono što jedna generacija uspije osvojiti, neka druga već izgubi. Seobe naroda teško je zaustaviti čemu svjedoči i naše vrijeme, to jest mi u njemu. Bilo da se radi o ekonomskim migracijama, avanturizmu ili imigriranju pod pritiskom rata.

Rat je iznova postao naša svakodnevica i širi se bljeskom munje na cijeli svijet. Unatoč zakletvi onih koji su preživjeli 1. i 2. svjetski rat da će se usredotočiti na održanju ili održavanju mira. Bilo kakve nestabilnosti potpiruju želje onih koji su žedni osvajanja. Pronalaze različita opravdanja za svoju agresiju protiv nekoga ( najčešće tzv.zaštita građana njihove nacionalnosti), dok je pravi cilj širenje moći.

Želja i težnja određenih ljudi ka svjetskoj nadmoći jača je od bilo kakve potrebe očuvanja života. Njima su ljudski životi samo figure na šahovskoj ploči koje pomjeraju po vlastitim pravilima igre. Dok jedni ginu, oni skupljaju poene, zaštićeni duboko negdje u sjeni svojih fotelja.

Povijest kakvu poznajemo do sada trebala nas je naučiti da niti jedna, nijedna, država nije vrijedna jednog ljudskog života. Ono što je u jednom ratu osvojeno, u nekom drugom se gubi i kao sjedalica na vrtuljku samo zauzima drugu poziciju. U dvije riječi, priča bez kraja. Ako je mit o Ratu za Troju istinit, on bi nam mogao prenijeti jednu važnu poruku i pouku. Rat se vodi oružjem, a mir postiže mudrošću, to jest lukavošću!

Deset godina su, navodno, Grci opsjedali Troju. Borbe su se vodile izvan zidova utvrde koja je bila dobro zaštićena i branjena. Pao je jednom smicalicom , koje se dosjetio maštoviti Odisej, grčki junak. Grci su dali sagraditi velikog konja čiju su namjeru objasnili kao poklon trojancima za sklapanje mira i povlačenje.

Unutra su bili smješteni vojnici koji su tako voljom trojanaca slobodno ušli u grad i razorili ga.

Pitam se koji je ceterum censeo (Carthaginem esse delendam – Marko Porcije Katon Stariji ), to jest, koji je cilj današnjih moćnika osim razoriti postojeći svijet, kao što je gore navedeni rimski senator želio pod svaku cijenu uništiti Cartagu.

Bilo da za neku ideju ima uporišta u realnosti ili ne, oni koji si daju za pravo da vladaju drugima, ne prezaju ni od čega. Od vremena Troje je dakle trojanski konj postao sinonim za izdaju!

Objasniti ljudima da rat zapravo vode velike korporacije koje zarađuju na njemu i prodaju oružje svim zaraćenim stranama samo zbog profita, vrlo je teško. Oni padaju na sentiment, emociju koju vrlo lako u njima raspiruju moćnici. Život dati za domovinu, borba za domovinu, položiti život za nju, čini im se najuzvišeniji ideal preko kojega mogu podići mišljenje o vlastitoj važnosti. Kod razgovora o tome nema argumentiranja, ljudi se lako „zapale“, vrijeđaju one koji nisu njihovog mišljenja da su izdajice i da nitko ne čini grijeh ako ih svojom rukom/puškom unište.

Razlog je staro uvjerenje da moraš ostati u mjestu u kojem si se rodio do kraja života, gdje su se rodili tvoji stari i slično. No, kako vrijeme prolazi, dolaze takozvana moderna vremena u kojima je fluktuacija naroda neizbježna.

Ona nikada i nije bila zaustavljena. Postoje periodi u kojima je bila jača i u kojima slabija.

Ono što se dogodilo bivšem savezu zemalja zvanom Jugoslavija, događalo se kroz cijelu povijest. Carstva su se stvarala i razarala. Države spajale pa razdvajale. I reklo bi se, na ovome svijetu ništa novo! Svaka ta tvorevina razvijala je svoje moralne vrline, pravila življenja i ideale. Kada se neki savez poništi, sa njim se poništavaju i sve vrline. Novo zahtijeva uspostavljanje svojih „novih“ vrlina i zakona. Sve staro se obezvrjeđuje, a ponekad se nema vremena uspostaviti drugačije jer već dođe do nekog drugog saveza ili raspada. Pozivati se na tradiciju u zemlji koja postoji službeno tek nekih tridesetak godina nije povijesno utemeljeno. Ma što god mi mislili o Englezima, tradicija se stvara stotinama i tisućama godina da bi zaslužila taj naziv. Naravno, uvijek se počinje od onoga 1. ( bilo mi je prvi put ).

Zato nije neobično da se u tim razdobljima susreću različite ideologije, stavovi, uvjerenja ljudi koji ili zadrto ostaju na starome ili brzopleto ulijeću u nešto novo što se još nije dokazalo. Postoje tendencije da se simboli, teze, postavke, ideje posude iz starina pa se preoblikuju i podvaljuju kao nešto originalno. Otuda tolike razmirice među ljudima koji žive u tim prijelaznim razdobljima. I dalje bi svatko volio biti u pravu i poniziti ono što smatra različitim i drugačijim od sebe. Otuda valovi nasilja, pogotovo među mladim ljudima koji bježe od staromodnih uvjerenja svojih roditelja i želje za vlastitom identifikacijom sa nečim u nastajanju.

Poznato je da su mladi drčni, hiroviti, brzopleti da se dokažu, šakama najprije a tek potom pameću. Naravno, ne svi. Kada u jednom društvu ukinete moralne vrijednosti, vrline, a nije prošlo dovoljno vremena da se nove uspostave, društvo živi u prostoru u kojem se čini da je svatko slobodan činiti ono što ga je volja. (tako oni doživljavaju svoje poimanje slobode, ne znajući da je naša sloboda ograničena slobodom drugih). Pogotovo ako nema adekvatnih kazni za počinjena djela. Po mome mišljenju, vrline su uvijek iste, što je zapisano i u Bibliji.

Vrijednost poruke „ Ne čini drugome što ne želiš da drugi čine tebi“, ne može biti drugačije iskazana u bilo kojem vremenu. Ona to jest, ili nije! Isto tako zapovijed, koje bi se trebali držati oni koji se opredjeljuju kao kršćani i čija je sveta knjiga Biblija, jest „Ne ubij!“

E sad, odmah na to skaču oni koji se brane samoobranom. Da, da, ali mi branimo svoje, no ta zapovijed ne može značiti ništa drugo nego samo to: „Ne ubij!“ Dalje piše: „ Tko tebe kamenom, ti njega kruhom! Okreni i drugi obraz, i slično.

Znam da je ljudima teško razumjeti dublju filozofiju tih načela i neću sada ulaziti u tu analizu. Postoji mnogo lidera koji su zagovarali mir u svijetu bez nasilja. U vremenu nasilja, pak, teško je suspregnuti se ne uzvratiti nasiljem. U različitim kulturama, različito su se kažnjavali ljudi zbog prijestupa, npr. lopovluka – odsijecanjem ruku, što nazivamo barbarskim činom.

U ratu je sve dozvoljeno pa tako najodvratnije osobine čovjeka-nečovjeka kojima nije dovoljno da osvoje neki teritorij, već se iskaljuju najstrašnijim zločinima nad pokorenima. Tako je od pamtivijeka. Otuđuje se imovina, kradu kulturne vrijednosti, uništava sve što čini identitet onih koji su porobljeni. Nameću se svoja stanovišta, zaklinjući se da su ona jedina prava od kad je svijeta i vijeka. I tako unedogled.

Ideal požrtvovanja sebe i svojih sinova i kćeri doživio je istu sudbinu i u našem Domovinskom ratu. Rasplinuo se poput balona. To nažalost pokazuje velika brojka samoubojstava ljudi koji su u njemu sudjelovali sa tim idealom u srcu. „Branimo svoje!“

Dok su jedni bili na prvim crtama bojišnice, drugi su njihova radna mjesta ukidali, zatvarali tvornice, poduzeća, prodavali ih ili poklanjali za sitne pare u svrhu uspostave jednog „novog“ poretka koji će biti pošteniji i pravičniji za njih kada se vrate. Stari sistem je trebalo zamijeniti „novim“ pravilima života, novim vrijednostima. Uzor su bile zemlje koje su već živjele u tom „pravednom“ sistemu (kapitalističkom), ne razumijevajući proces koji je njih već zahvatio, a to je upravo propast njega kao ekonomski opravdanog i korisnog za ljude. Oni su se silno željeli ukrcati na brod koji tone.

Stvarala se nova klasa ljudi, ratnih profitera koji su iskoristili žrtvovanje života jednih iz ideala za vlastite interese i bogaćenja. Oni su svoju djecu slali u inozemstvo na školovanje, kupovali im banke, poduzeća i mnoga upravljačka mjesta. Bojišnici sa ratišta dobili su odlikovanja, invalidska kolica, male invalidnine, velike penzije i flaster preko usta.

No, svaka sila za vijeka! Opet narodna poslovica. Mnogi od tih velikana šutkom su nestali sa pozornice života, bilo prirodnom smrću, bilo izgubljenim bogatstvom ili promjenom na vladajućim tronovima. Oni koji su mislili da su vječni, danas nitko više i ne spominje.

Ono zlo koje su ostavili za sobom su generacije mladih ljudi koje su odgajane na krivim vrijednostima, kojima nije podaren smjer i data prevelika sloboda ako su dio vladajuće kaste ili njihovi sluge. U moru svega i svačega, svatko je ostavljen da se snalazi najbolje kako zna i umije i snalaženje je postalo glavna vrijednost. Snalaženje ima svoju pozitivnu i negativnu konotaciju, a to je kada gaziš preko mrtvih da ostvariš svoj cilj! Biti uvažen, biti netko podupiralo se negativnim načinima djelovanja. Slabim kaznama, ukinute su vrijednosti kao što su čast, poštenje, obraz i slično. Svakome je dato na volju. Nekome više , nekome manje, kako i priliči kapitalističkom načinu razmišljanja.

Majka koja je dala četiri sina u rat za domovinu, nikada više nije skinula crninu. Sjete ih se tek prije izbora ili nekih odavanja priznanja. No, niti jedno Priznanje, lijepo upakovano, uz vojnički pozdrav i zastavu, ne mogu zamijeniti praznu kuću, ciku i radost unuka koji bi ju ispunili.

Zemlja, koja ponovo razmatra uvođenje obaveznog vojnog roka, a koji je svojedobno ukinula, uz sve popratno što ide uz to, od materijalnih uvjeta i smještaja., i koja se već dobrano bori sa padom broja svojih stanovnika, spremna je iznova svoje mlado „meso“ izložiti na topovsku paljbu onima koji nemaju nimalo sentimenta prema njihovim mladim životima i koji vuku poteze iz sjene neke fotelje udaljene daleko od bojišta.

Rat ne donosi ništa osim razaranja i smrti. Siromaštva i jauka. Ono što osvojite ratom, netko će već za neko vrijeme vama oteti. Ne razumijem ljude koji podržavaju obnavljanje vojnog roka iz razloga da discipliniraju svoju djecu. Pobogu roditelji! Ta zar ne znate svoju djecu odgajati tako da ih disciplinirate da morate tu vašu obavezu kao roditelja prenijeti na nekoga drugog? Disciplina se provodi s ljubavlju! Disciplina bez ljubavi jest nasilje!

Svjesno predati vlastitu krv da se netko iživljava nad njima nije disciplina. Oni koji ju silom provode ne mare za mentalne, psihološke i emotivne posljedice vaše djece sa kojom ćete vi morati dalje živjeti. Jer oni su vaša odgovornost! Nije disciplina tjerati osobe koje po svojoj prirodi ne podnose nasilje i nikada se neće moći s tim nositi. Tko će platiti njihove duševne boli? Ili pribjegavanju drastičnijih metoda kao što je samoubojstvo? Tko će za to odgovarati?

Zato je uspostavljena profesionalna vojska. Tko se osjeća sposobnim za takvo služenje ima mogućnost da ga i ostvari i ujedno tim poslom skrbi brigu za sebe i svoju obitelj. Treba biti dobro plaćen i opremljen, sa zasluženim priznanjima. Tako bi se izbjegli mnogi problemi.

Današnji načini ratovanja su se drastično promijenili. Borbe na ratištu više ne postoje. One su samo dio folklora zastarjelog načina i način kako upotrijebiti suvišak oružja na tržištu. Ciljevi rata postižu se drugim sredstvima. Tko je imalo upućen u vojne strategije zna da postoji kemijski rat, biološki rat, rat informacijama, psihološki rat i malo poznatima, čak i magijski, to jest upotreba magije na ishod.

Zavaravati se da je onaj vojnik u rovu sa puškom M48 nešto osvojio i postigao, dio je demagogije koja je svojstvena vojnom vrhu ili civilnom koje ne želi da ljudi znaju istinu.

Postoji ona, cijeli život učimo a umiremo u neznanju.

Ipak, dio mladih postaje svjestan. Oni govore mnoge strane jezike, obrazovani su, prate događanja na svjetskim Sveučilištima i žele živjeti punim plućima ovaj život i svoje snove.

A oni sigurno nisu, ubijanje različitih od sebe. Oni su fleksibilni, pokretljivi i njima je cijeli svijet domovina. Dom je mjesto gdje sagradiš gnijezdo i osnuješ obitelj.

Ne čini im se pametnim izgubiti jedino što imaju, a to je ovo fizičko tijelo zbog komada zemlje koje ionako nikada neće biti njihovo vlasništvo. Niti je sada vaše vlasništvo zemlja na kojoj je izgrađena vaša kuća.

Danas se rat vodi ekonomijom, financijama. „Našu“ zemlju su odavno već kupili drugi. Interes kapitala ne poznaje granice. On ide tamo gdje može ostvariti profit.

Osiromašivanjem jednog dijela društva (srednje klase koja je kostur stabilnosti određene države), mijenja se omjer bogatih i siromašnih.Na jednoj strani mali postotak bogatih i prebogatih, na drugoj sve veća masa gladnih, bosih koji završavaju na ulicama. Svatko tko imalo razmišlja zna da taj odnos ne može trajati vječno. Život i priroda i naša Majka Zemlja teže uvijek balansu i harmoniji. Mi smo nametnici na ovoj Zemlji. Ona nas samo malo protrese i mi smo izgubljeni. Sve materijalno što smo skupljali cijeli život nestane. Što ostane na kraju? Samo čovjek! Samo onaj koji nosi u sebi čovječnost i spreman je pružiti ruku drugome, zna da je naše tijelo također materijalističko i završi pod zemljom. Ono što putuje je naša duša! Duša koja sa sobom nosi sva iskustva i vrline ili slabosti koje smo sakupili.

Vjerovao tko ili ne, proces se događa sam od sebe. Našom voljom ili ne. Zašto trebam znati gdje leže kosti mojih predaka? Oni mi nisu njih ostavili u naslijeđe već sve kulturno blago i znanje koje su usvojili, sve moralne vrijednosti lijepog ponašanja i ophođenja.

Zato za one koji su žedni krvi i osvajanja imam samo jedno pitanje: „Gdje će im duša?!“

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije biLJana