Radost kao izgred - tako bi se moglo opisati javno slavlje pravoslavnoga Badnjaka u ponedjeljak popodne u središtu Rijeke. Jer, bilo je to jedino takvo slavlje u zemlji - javno, opušteno, srčano i nasmijano. Djelovalo je poput oaze veselja u pustinji neizvjesnosti i nelagode koja, umjesto praštanja, razumijevanja i solidarnosti, pritišće ovu zemlju. Takva atmosfera, nažalost, čini riječko slavlje tek daškom topline u hladnoći ovdašnje nacionalističke samodovoljnosti koju, eto, nikakva europeizacija ne uspijeva otopliti.
Jer dok su Riječani na Koblerovu trgu slavili, oskrnavljeno je pravoslavno groblje u Čepinu. I? Bude li uhićen, nepoznati počinitelj odgovarat će zbog »povrede mira pokojnika«. Aha - ni tu, dakle, nema zločina iz mržnje. Ima li ta nacionalno »neutralna« kvalifikacija ikakve veze s činjenicom da policija nije našla kaznenoga djela u ustaškome pozdravu »Za dom spremni«, kojim je predsjednik Hrvatske čiste stranke prava Josip Miljak nedavno nazdravio ravnateljici Spomen područja Jasenovac Nataši Jovičić? Ima li ta kvalifikacija ikakve veze s podatkom da sud nije našao mržnje u tvrdnjama Zdravka Mamića kako je ministar Jovanović »Srbin koji mrzi sve hrvatsko«?
P ođimo i dalje: ima li ta zanimljiva »anacionalnost« ovdašnjega policijsko-pravosudnog sustava ikakve veze s tim što »netko« u Vukovaru još uvijek, uporno, skida i razbija latinično-ćirilične natpise državnih institucija? Ima li »anacionalnost« pravosudnoga aparata ikakve veze s tim što su predsjednik Republike i premijer ove godine ignorirali božićni prijem Srpskoga narodnog vijeća? Jer, taj događaj nije bilo kakav »domjenak«, naročito ne u ovo protućirilično vrijeme. Prisjetimo se: prije točno deset godina, Ivo Sanader vehementno je, baš na božićnome prijemu SNV-a, izgovorio onaj povijesni - desničarski! - »Hristos se rodi«, pozdrav koji je omogućio povratak tolerancije u Hrvatsku.
A danas, desetljeće kasnije, Milanović i Josipović Pupovca ostavljaju sama. Nema tu mudrosti, tek puka taština: neka se ne čude da im nesnošljivost maršira za petama. Milanović će vjerojatno reći da je bio u crkvi, i dobio pljesak. Ali to nije dovoljno - taj je pljesak molba za pomoć, a ne priznanje uspjeha. Josipović, pak, odlučio je operirati oko baš na dan prijema SNV-a, i to nakon što je dvije godine čekao. Zašto da vjerujemo kako ta vremenska podudarnost nije predsjednikova tiha predizborna poruka brojnim »nacionalno svjesnim« biračima? Jer njihovih je glasova, dakako, više nego glasova Srba u Hrvatskoj.
Z ato radost usamljenog riječkog slavlja izaziva nespokojstvo. Većina ne prepoznaje što bi trebalo učiniti da naši sugrađani, pripadnici manjina, s istinskim veseljem slave svoja slavlja, ma kakva ona bila. Samozadovoljno ispraćati rutinske obrede nije drugo doli samozavaravanje: dok ne prepoznamo i ne osudimo zločine iz mržnje, dok ne provedemo zakone, dok nam političari ne prestanu ekstremistima slati dimne signale, dok se ne počnemo istinski radovati slavljima drukčijim od naših - dotad nećemo imati pravo prigovarati što kamere ne bivaju puštene u crkve kojima, eto, poručujemo kako - nisu naše.
