Raditi se mora, kao i učiti. No sve u granicama humanizma i renesanse, kako bi se radni ljudi, studenti i đaci na kraju dana osjećali tjelesno relaksirani i duševno ispunjeni, a ne iscrpljeni radnom satnicom koju je nečiji mali mozak, umjesto ljudskoj prirodi, prilagodio tržišnoj ekonomiji.
To znači da treba razgraditi društvene odnose i takvu poremećenu radnu svijest vratiti u normalno stanje. Doduše, nije nužno vraćati se u socijalizam, ali uvesti radni delikt, u ime kapitalizma sa ljudskim licem, nešto je o čemu bi valjalo ozbiljno porazmisliti.
Na prvi pogled možda izgleda grubo, čak i brutalno marksistički, ali nastavimo li dalje ovako, za pola stoljeća potpuno ćemo zakržljati – emotivno, mentalno i duhovno. Jer nema se vremena rasti.
Zato jedini humanistički izlaz iz ovog nazadujućeg stanja vidim u humanoj restrikciji prava na rad: strogoj zabrani prenošenja radnih sati u slobodno vrijeme.
Isti zakon trebalo bi primijeniti u gospodarstvu i obrazovanju, gdje su potrebe za promjenom više nego očite. Puno se radi, a malo zarađuje; previše uči, a malo razumije.
Na svu sreću postoje u svijetu osviješteni menadžeri i prosvijetljeni učitelji koji su svojim radnicima i učenicima ograničili obavezan rad i školsko učenje. Negdje na šest, a negdje na četiri radna i nastavna sata – bez prekovremenih normi i domaćih zadaća.
I, gle čuda. Produktivnost je porasla, a ocijene se popravile – u apsolutnim vrijednostima i u relativnom prosjeku.
Ali ova čudesa treba implementirati u gradiva fakulteta, pa onda na niže, i zaostale dogme – koje nas uče da je vrijeme novac, a ponavljanje majka znanja – proglasiti praznovjerjem.
No ako se to nekome čini teško ostvarivim, postoji i lakši, prirodniji put. Dovoljno je samo dnevni raspored sati prilagoditi hijerarhiji ljudskih potreba prema teoriji Abrahama Maslowa:
- Fiziološke potrebe – 6 sati spavanja
- Potrebe za sigurnošću – 6 sati rada/učenja
- Potreba za ljubavlju – 6 sati druženja
- Potreba za poštovanjem i samo poštovanjem – 6 sati posvećenosti sebi
- Potreba za samoostvarenjem – svih 24 sata biti svoj
Ovo je u biti sama esencija teorije i prakse planske ekonomije. Čista karma joga: Miran san i oslobođenje kroz rad – gospodarski, kulturni i duhovni.
Suprotno tome, tržišna ekonomija daje samo naglasak na radu (kao potrebi za ekonomskom sigurnošću), a što se tiče ostalih potreba radnik se tijekom dana nema vremena niti popiškit, a kamoli zadovoljit neke više motive rasta.
A da se mi ipak malo vratimo u rikverc?
Kolumna Priroda društva, Davora Suhana, na portalu Moja Rijeka
