Demokracija kakvu poznajemo danas (ona u kojoj živimo) je vladavina sustava, a sustav je “softver” – ne čuje, ne vidi, ne razmišlja…nema emocija, nema osjećaja: “Dobar dan, dobili ste automatsku sekretaricu.”
Sjećam se jednog živog razgovora za vrijeme radne pauze, u jednom našem remontnom brodogradilištu, neposredno pred prve višestranačke izbore. U jeku programsko-političke kampanje – koja je uglavnom sličila na zborsko lajanje na zvijezde (petokrake) – većina diskutanata u okupljenom društvu složila se da je samoupravljanje komedija od sistema. “Imamo zakone, a mi kažemo: idemo glasat.” – slikovito je opisao tu komičnu notu bivšeg socijalističkog sistema, jedan raspoloženi varilac. Svi smo se redom nasmijali. Ekipa se uglavnom složila. Uz jedan suzdržani glas, većina je zaključila da to treba mijenjati.
I jesmo. Promijenili smo cijeli sistem. Glasanje (po današnjem glasovanje) je svedeno na jedan jedini dan u četiri godine. Dobili smo državu zakona – kompjutersku vladavinu uredske BIROKRACIJE. Život postaje računalna igrica. Više nikome nije do smijeha.
Gdje je problem? U programiranju ili prakticiranju onoga što smo si isprogramirali?
Svima je jasno da se život ne može pokriti zakonima, zato ne postoji savršeni programski softver. Svaki od njih posjeduje svoje slabosti koje treba detektirati. Taj posao obavlja PROCESOR koji nije instaliran u programskom sustavu, već se nalazi u ljudskom mozgu – poznat kao ljudska INTELIGENCIJA. Skupna suptilna kvaliteta njegovih funkcija određuje suptilnu kvalitetu softverske države; pri čemu cijeli programski sistem funkcionira po načelu matematičke proporcionalnosti:
- Ako jedan inteligentni državni službenik uspije riješiti 10 problema za deset dana, dva inteligentna službenika riješiti će isti broj problema za pet dana.
- Ako jedan manje inteligentni državni službenik ne uspije riješiti niti jedan problem u deset dana, dva manje inteligentna službenika bolje da niti ne dolaze na posao.
- Ako jedan inteligentni državni službenik uspije olakšati život desetorici ljudi za deset dana, dva inteligentna državna službenika za isto toliko dana olakšat će život dvadesetorici ljudi.
- Ako jedan manje inteligentni državni službenik uspije zakomplicirati život desetorici ljudi za deset dana, dva manje inteligentna službenika bolje je poslati na bolovanje.
Imamo, dakle, jedan zajednički softverski program i dvije različite kvalitete vanjskog procesora – sasvim suprotnog učinka.
Ne treba ni spominjati koja vrsta je pobudila u meni inspiraciju za ovu temu.
Primjer njihovog nesnalaženja u vremenu i prostoru ponekad doista mogu u ljudima izazvati PiTiEsPi. To se najbolje može vidjeti u slučaju sazrijevanja zakonskih uvjeta za pokretanja ovršnog postupka na ime božje sirotinje. Tada inteligentni državni službenik nehotice odlaže predmet na dno ladice, gdje mu prijeti zastara, dok se manje inteligentni državni službenik toga neće niti sjetiti.
Tako se događaju i neke sasvim apsurdne situacije. Primjer: Dok su TV urednici jedne humanitarne emisije na državnoj dalekovidnici nastojali organizirati pomoć siromašnim obiteljima, birokracija iste televizijske kuće plijenila im je imovinu radi neplaćene RTV pristojbe, koja je ionako postala nenaplativa. Inteligentni radni procesor sigurno bi pronašao neko pametnije rješenje unutar postojećih zakonskih mogućnosti.
Naravno, neke metode se ne mogu (i ne smiju) preporučiti službeno, ali bodovi na testu inteligencije mogli bi se uvesti kao legalno sredstvo radne selekcije.
Time bi prestala i svaka potreba za čestom reformom zakonodavstva, jer zakoni su manje-više dobri, samo se ne primjenjuju uvijek na inteligentan način.
