Predizborno vrijeme prava je prigoda za razne tužibabe. Ali ova moja nije politička, nego sasvim osobna, mada se pomalo tiče zaštite nekih osobnih prava svih nas. Prije svega prava na dostojanstvo, na svakome mjestu i u svakoj prilici – pa i onda kada kupujemo kruh i mlijeko. No krenimo polako u samu temu.
U neposrednoj blizini mojega stana nalazi se nekoliko velikih prodavaonica mješovite robe. Sve su u vlasništvu poznatih trgovačkih lanaca, ali najčešće kupujem u jednoj od njih. Razlog tome nisu povoljnije cijene, već naprosto neka dugogodišnja navika koja s vremenom postane rutina. Kao što pijanci imaju svoju omiljenu gostionu u kojoj svaki mjesec ostave dobar dio svoje plaće, tako imam i ja svoju omiljenu trgovinu u kojoj pretežito praznim svoj (omiljeni) novčanik. U mjesečnom iznosu to je nekih 2.000,00 kuna, što završni godišnji račun dotjera blizu 25.000,00. Molim blagajnicu (koja mi je dala povod za ovu tužibabu) da (zajedno sa svojim šefom) izračuna koliko je to majoneza u tubi!?
Razlog da se malo poigramo ovom neobičnom računicom jedan je pomalo bizaran događaj koji se zbio upravo na mjestu moje (do jučer) najdraže šoping destinacije (ime potpuno nebitno), gdje sam prije neki dan doživio po mene vrlo neugodno iskustvo. A sve zbog jedne obične majoneze.
Priča ide ovako:
Rano jutro, krenem ja u popunu svojih dnevnih prehrambenih zaliha. Kako mi je to bila već druga tura toga dana, nije mi se više dalo puno šetat, stoga, da si skratim put i vrijeme, skrenem sa svoje uobičajene šoping trase u jednu bližu samoposlugu. No malo je od toga bilo koristi, jer od svega što mi je trebalo našao sam samo konzervu tune i tubu (nesretne) majoneze. Platim to što imam i (ne čekajući račun) produžim do SVOJE najdraže samoposluge, s namjerom da se tu dokrcam. Domaćinski orijentiran, nije mi trebalo puno da se snađem među policama. Za par minuta, ne više od dvije-tri, uzmem sve što mi treba i stanem u red na kasi. U jednoj ruci košarica u drugoj kesica sa tunom i majonezom. Blagajnica mlada, znana po tome što je rijetko nasmijana, dočekuje me ozbiljna lica.
- Dobra dan! – pozdravi službeno.
- Dobar dan! – otpozdravim jednako.
- Imate li karticu za skupljanje bodova?
- Imam (naravno da imam, ja sam stara vjerna mušterija).
- A imate li račun od ovoga što nosite u kesici?
Upss…prvi puta u životu doživio sam takvo pitanje, koje na ovom mjestu zvuči veoma nezgodno. U koloni iza mene, odjednom tajac. Sumnjičavi ton revne prodavačice sugerirao je izvanredno stanje na blagajni. Cijeli red se pretvorio u uho. Ni malo se ne osjećah ugodno.
- Zašto pitate? – upitam naivno.
- Zato jer ove artikle koje imate u kesici imamo i mi u našoj trgovini.
- Ne, mislim da nemam... (jasno da nemam kad ga, tukac, nisam uzeo).
- Onda vas molim da ubuduće vaše osobne vrećice sa robom ostavljate u ormariću na ulazu.
Zemljo, otvori se. Iznenadni policijski nastup neljubazne blagajnice jasno je izražavao njenu otvorenu sumnju u moje poštenje, bez ikakvog ozbiljnog povoda. Pitam se s kojim pravom?
Najprije, po kojem zakonu ili pravilniku su kupci dužni ostaviti svoje osobne stvari u ormariće na ulazu, na kojima (usput rečeno) piše upozorenje da za to vrijeme trgovački centar ne odgovara za njihovu sigurnost?
Dalje, tko je ovlastio trgovce da smiju zaviriti u osobne stvari koje kupci nose sa sobom i tražiti od njih da im se za iste predoče računi?
Nije upitna njihova namjera, nego način potpuno neprimjeren ophođenju sa mušterijama.
Ako i postoji potreba za utvrđivanjem (sumnjivog) porijekla sadržaja nečije vrećice, onda to sigurno nije posao prodavačice, nego profesionalnog osiguranja čije postupanje je strogo propisano, uvjetima i valjda nekim strogim pravilima o postupanju (kada za to postoji osnovani razlog).
Tražeći odgovore na ova pitanja procunjao sam malo internetom, ali o tome nigdje ni riječi. Umjesto pravnih regula i propisa o pravima i dužnostima koji obvezuju kupce na određeno ponašanje u trgovačkim centrima, našao sam samo hrpu identičnih pritužbi ogorčenih ljudi koji su slično iskustvo proživjeli na drugim mjestima. Reakcija svih je gotovo ista: „Od mene više neće vidjeti ni lipe.“
I ja se razmišljam da postupim isto. Svojih 25 tisuća kuna, koliko na godinu ostavim u njihovoj kasi, rado ću potrošiti negdje drugdje – tamo gdje osoblje trgovine, osim novčanika, poštuje i moje dostojanstvo. Nije u pitanju taština, stvar je naprosto principa.
Eto, tražili su račun za majonezu pa im ga dajem.
Kolumna Priroda društva Davor Suhana, na portalu Moja Rijeka
