Milanović: Ovo nije porezna reforma
Marić: Svaku kritiku porezne reforme treba gledati kao pozitivnu
Pametno: Porezi sve kompliciraniji, a njihovo administriranje sve skuplje
Branko Grčić: Nova porezna reforma je skromna
Zeleni poduprli najavljenu mjeru dodatnog poreza na šećer
Kujundžić: Demokratsko je pravo oporbe tražiti opoziv ministara
Vozači, oprez: U parkiranom automobilu izmjerena temperatura od 74 stupnja

R kao reportaža


  Fra Ma Fu           Kristina Olujić           21.09.2016.         1403 pogleda
R kao reportaža

U poplavi festivalske ponude, za Festival reportera i reportaže Fra Ma Fu definitivno se može reći da se ističe svojom originalnošću. Koliko je poznato, riječ je o jedinom festivalu u cijelosti posvećenom novinarstvu koji uz to naglašava važnost forme koja je u medijima sve manje prisutna. Izabrati reportažu u neku je ruku čak i odvažno jer već i samo razvijanje ideje festivala oko reportaže može biti negativno shvaćeno, i to kao idealizacija prošlih vremena. Franjo Martin Fuis pisao je u vrijeme u koje se novinarstvo, jednim svojim krakom, prirodno nadovezivalo na književnost, pisao je onda kada su tekstovi u puno većoj mjeri u sebi nosili nešto trajno i bili vrijedni čuvanja. Novinarstvo je, u tom malom odsječku vremena u kojem je stvarao Franjo Martin Fuis, bilo potporanj za kulturu, identitet i kolektivno pamćenje dok se danas postavlja pitanje trebaju li mediji uopće biti pod krovom Ministarstva kulture. Književnici su nerijetko objavljivali svoje romane u nastavcima u tadašnjim tiskovinama, a i sami novinski tekstovi novinara-književnika i „običnih“ novinara pokrivali su zamišljeni međuprostor između novinarstva i književnosti koji je frcao od diskurzivnih književnih oblika kao što su feljton, esej, putopis, reportaža ili polemika. Za razliku od današnjeg, sadržajem i formom siromašnijeg, novinarstva, ondašnje su tiskovine bile pogodne upravo za takve oblike.

Iz današnje perspektive, ne samo da je Fuisova reportaža arhaična nego se na isti način polako počinje gledati i na reportažu kao takvu. Kada govorimo o reportaži, govorimo i o jednom puno složenijem pitanju. Kako pronaći mjeru između apsolutne prilagodbe novom i tvrdoglavog inzistiranja na potpunom očuvanju starog? Je li moguće istodobno udovoljiti apetitima suvremenosti i sačuvati neke stare vrijednosti, izričaje, autore?

Lako je zaključiti da reportaža nije kompatibilna današnjem vremenu i suvremenom novinarstvu po kojem se također poznaje ovo vrijeme. Razloga je puno; za dobru reportažu potrebno je ponekad negdje i otputovati, a danas su i redakcije ugasle jer se sve veći opseg stvari može obaviti od kuće. Potrebno je i provesti određeno vrijeme u razgovoru s ljudima i osluškivanju mjesta, biti dubinski usredotočen na detalje i atmosferu, imati osjećaj za ono specifično i zanimljivo što na nov način može zaživjeti u tekstu. Tako ispričana priča može ostaviti snažan dojam na čitatelja, a to je svojstveno i književnosti. Na kraju, potrebno je i vrijeme za pisanje što je samo po sebi luksuz u trenutku u kojem je sve podređeno brzini i osnovnoj razini informiranja čitatelja.

Ovo je vrijeme ukralo onaj specifičan doživljaj sporosti koji slavi reportaža. Danas kada govorimo o reportaži uglavnom govorimo o tekstovima koji imaju elemente reportaže. Umjesto reportaže u većini slučajeva u medijima možemo čitati hibridne forme koje su zapele negdje na pola puta između izvještaja i reportaže ili između analitičkog teksta- kolaža izjava nekoliko sugovornika- i reportaže. Za punokrvnu, totalnu reportažu nije bilo dovoljno vremena, daha, osjećaja za tekst i u krajnjoj liniji… talenta. Kada je o talentu riječ, ako i postoji potencijal, kako se on može razvijati s obzirom na to da je i samo mentorstvo tj. ideja prijenosa znanja s iskusnijih na mlađe, u sve većoj mjeri relikt prošlosti, kao i svijest o važnosti reportažnog pristupa tekstu?

Na radionici reportaže koja je održana u sklopu Fra Ma Fu festivala jedan od gostiju bio je i Mario Pušić, novinar koji se specijalizirao za reportaže. Govoreći o svom iskustvu i pisanju reportaža, rekao je da je postalo opće mjesto da se, kada se piše o Karlovačkim danima piva, napiše da je „potekla peta rijeka“ i da je imao problema s tim izlizanim početkom. Zbog toga je pronašao novi kut i tu priču ispričao preko konja koji su tradicionalno vukli bačve s pivima. A što je reportaža nego stalno traženje novih kutova? U tom bi smislu zasigurno bilo od koristi onima koji su željni učenja da se jedne godine na Fra Ma Fu festivalu, u sklopu radionice pisanja reportaže, napravi stilska vježba i da se ista tema obradi u formi reportaže i na neki drugi način. Tako bi se ponajbolje definirala reportaža te bi se pokazalo koju novu kvalitetu ona može donijeti i danas.

Reportaža je tekst koji diše, više od svih drugih novinarskih formi, ona naprosto vabi svojom polaganošću i postepeno uvlači čitatelja u temu, dozirajući informacije koje, na taj način poslagane, tekst čine prohodnim i prozračnim.

Moguće je nadmudriti trenutak koji nije sklon reportaži. Umjesto da se miri s tim da potpuna dominacija tehnologije utječe i na koncentraciju, čitanje, percepciju, pamćenje i način učenja, stvar se može i okrenuti u korist reportaže. I najduža je reportaža manje zahtjevna za čitanje od eseja, analitičkog teksta, od neke usko stručne ili visoko intelektualne teme. Teme koje se obrađuju u reportaži mogu biti razne, ali uglavnom su dovoljno svakidašnje i dovoljno atraktivne da mogu zainteresirati i širu publiku. Krajnje idealistički gledano, na taj je način moguće kultivirati publiku u smislu (ponovnog) navikavanja na čitanje i buđenja interesa za tekst i sve to zahvaljujući novinskoj formi koja, ako je dobro napisana, lagano prodire i u prostor književnosti. Ako ne, koja je alternativa? Do besvijesti pojednostavljivati i skraćivati sve u pokušajima prilagodbe nekom fiktivnom prosječnom čitatelju koji možda čak i nije onakav kakvim ga vlasnici, urednici i novinari, u toj svojoj liniji manjeg otpora, zamišljaju, i koji možda u sebi još ima, kakav-takav, potencijal da upija sadržaj, kvalitetu i raznovrsne tekstualne forme? Jedan je suvremeni filozof odustao od akademske filozofije i posvetio se štancanju mudrosti na Twitteru. To može imati svoju funkciju, ali što bi bilo da to naprave svi filozofi? Još jednom, u kojoj se mjeri treba prilagoditi?

Čak će i neki vlasnik ili urednik medija kojem je prvenstveno do prodanih primjeraka i traženja komercijalnog omota za sve tekstove racionalno i pomalo proračunato priznati: ljudi vole čitati reportažu, reportaža je proizvod koji se dobro prodaje.

To treba iskoristiti pa neka i takva motivacija bude u pozadini osnaživanja reportaže u medijima, u mjeri u kojoj je to danas moguće. Ipak, nema smisla zazivati povratak na prvobitno stanje i Franju Fuisa koji je, bez ikakvog povoda, odlazio u nepoznato na svom biciklu vraćajući se s pričom ili putopisom. Današnje je novinarstvo ovisno o povodima i iluzorno je očekivati da se novinar, ničim izazvan, uputi u rodnu kuću Petra Preradovića u Grabrovnici i „proda“ uredniku tu ideju za tekst. Ali, ako je već tamo, bilo bi dobro da s jedne strane razmisli o potencijalnom povodu i novostima u vezi toga i da makar napravi mentalnu skicu reportaže i sačuva ju za neki povoljniji trenutak.

Reportaže su nerijetko- iako ne uvijek- pozitivne priče, tekstovi opipljive atmosfere i naglašenih emocija. I to je jedan od razloga zbog kojih ljudi vole reportažu. Objektivno je važnije tvrdo istraživačko novinarstvo i otkrivanje koruptivnih radnji nego odlazak u rodnu kuću jednog pisca iz 19.stoljeća i razgovor s glumcem koji pred zainteresiranim posjetiteljima uskače u ulogu Preradovića ili domarom koji tamo 35 godina dočekuje ljude i priča anegdote, ali novinarstvo se, baš kao ni život, ne sastoji samo i jedino od ljudi i pojava koje je potrebno prokazati, osvijetliti i popraviti.

Raznolikost formi važna je za opću razinu kvalitete u novinarstvu i podizanje razine interesa kod čitatelja. Potencijal koji u sebi nosi Festival reportaže i reportera Franjo Martin Fuis uistinu je golem. Osim radionice reportaže koja ima puno prostora za daljnji rast, tu je i nagrada Hrvatskog novinarskog društva koja će od slijedeće godine nositi ime Franje Martina Fuisa, a dobivat će ju autori najboljih reportaža na razini svih medija. To može biti i dugoročna strategija za poticanje kolegijalnosti i suradnje među novinarima i njihovog interesa za tekstove drugih autora, onih kojima leži forma reportaže i koje treba poticati da se izražavaju na takav način.

A kao krajnji cilj moguće je postaviti i ideju Europske konferencije o reportaži koja bi se mogla održati u obnovljenom dvorcu Pejačević. Zanemarenost reportaže europska je medijska tema baš kao i pitanje koje je veće od same reportaže, a odnosi se na pronalaženje mjere između pretjerane prilagodbe suvremenim datostima i zarobljenosti u nekom prošlom trenutku.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Fra Ma Fu



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: