Milanović: Ovo nije porezna reforma
Marić: Svaku kritiku porezne reforme treba gledati kao pozitivnu
Pametno: Porezi sve kompliciraniji, a njihovo administriranje sve skuplje
Branko Grčić: Nova porezna reforma je skromna
Zeleni poduprli najavljenu mjeru dodatnog poreza na šećer
Kujundžić: Demokratsko je pravo oporbe tražiti opoziv ministara
Vozači, oprez: U parkiranom automobilu izmjerena temperatura od 74 stupnja

Putopis u povijest


  Priča           Mariza Maini / Zagreb           03.12.2008.         3557 pogleda
Putopis u povijest

Danas sam se sjetila svoje prve ljubavi. U biti podsjetio me na njega ožiljak kojeg imam na ruci. Nosim ga od onog dana kada sam kao slučajno ga išla gledat dok je igrao košarku ispred bakine kuće. Meni 7, njemu 7 godina. Ja 3. osnovne, on 2. Poslije sam i glavu zbog njega razbila, te iste godine. Sva sreća pa tog ožiljka nema. Toliko ga ipak nisam voljela. Kad je bio 7. razred odvažio se pozvat me na „furanje“ (to je bilo ono kada ste kao dečko i cura, a jedino što vas kao takve karakterizira je što se pozdravite stidljivo u školi na hodniku, ili to upišete u neki leksikon (uvijek prvo slovo pa točkice :D), i što te on možda namjerno pogodi loptom (ah te sitne muške nježnosti)).

 

Odbila sam ga, ljutito, jer kako me pustio čekat toliko dugo. (di mi je sad ponekad ta principijelnost? :D). Ljubavi prije se ne sjećam, mislim da mi u ranim godinama života muškarci nisu bili toliko zanimljiva stvorenja (ne znam da li da se veselim ili ne što se to poslije promijenilo :D). A možda nije puno pomagala ni činjenica što sam prva 2 razreda osnovne škole završila u Italiji u privatnoj školi koju su držale časne sestre (e ovo je stvarno dobar vic o mom životu :D).

A i tamo djeca vode drugačije živote, nema đipanja oko zgrade oko škole, nema odlaženja kod prijatelja bez najave prije, nema prebacivanja šugamana preko ramena liti i trči bos, samo u kupaćima na plažu. Tamo djeca znaju da postoje druga djeca, i to je sve. Da se mi vratimo ljubavi, možda sam tu prvu ljubav odbila jer je tad već plavokosi M. lutao mojim srcem. Ekskurzija, 8. razred, on se ponudi da me prati u sobu kada sam se išla presvuć (ne sad one misli uključivat :D), nije bilo ničega, ali sam mudro prešućivala odgovarat na pitanja ljubomornih cura iz razreda da li „furamo“, prešućivao je i on, pa mi lakše J).

 

To je bilo uglavnom sve od te velike ljubavi, poslije smo u srednju išli zajedno, ali tad smo već bili predobri prijatelji da bi išta pokušavali. Pred par godina sam čula da se M. ubio. Zadnja osoba na svijetu za koju bi pomislila da bi tako nešto napravio. Najzgodniji dečko u školi je bio, sportaš, vaterpolist, duhovit, pametan. Bacio se sa zgrade. Nikad očito nećemo znati što ga je na to ponukalo.

 

Poljubila sam se prvi put sa 13 godina, onako filmski. Sa dečkom koji je bio izbjeglica iz Mostara. Ne znam da li sam ikad poslije imala tako ružnog dečka. Mislim, to nije lijepo tako reći, ali ipak sam u njega bila zaljubljena pa si to smijem dopustiti. Onda me ostavio radi druge, da bi poslije opet htio se vratit. No passaran rekoh ( i opet se sad moram pitat di sam ja principijelnost u tim stvarima ostavila, očito je da sam ju nekad imala :D). Prvi srednje je obilježio dečko iz 3. razreda. Volio je zelenu boju, i mislim da sam tad sve zeleno imala. Ljubakali smo se po šumici, i uvijek je imao mrlje od trave na koljenima. A meni hlače na guzici uvijek flekave od smole. Ljeto je učinilo svoje. Tog sam ljeta galebarila, pa skupih pokoji češki i francuski poljubac.

 

U drugom srednje su stvari postale ozbiljnije. Upadoh u vezu koja je trajala 4.5 godine, pa se sad ponekad pitam da li mi je to trebalo tad. Neću reći da žalim, ne mislim ni da sam previše propustila. I drago mi je da sam se one bitne korake napravila kraj iste osobe, polako u svoje vrijeme. Raspad sistema koji je nastupio nakon prekida sam izbrisala. Valjda jedan od rijetkih tereta koje sam ipak usput izgubila.

 

Pišem ovo sve jer sam malo gledala i te mlade generacije danas, i ne mogu se oteti dojmu da negdje žure. Da bi čim prije htjeli napraviti sve. Pa ću tu sad morat citirat moju baku: „Nemoj da te starost pita gdje ti je mladost bila“.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priča



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: