Ovdje se uopće ne radi o pravu. Pravu da svatko raspolaže svojim životom i tijelom slobodno, onako kako želi. To pravo mu dakako nitko ne oduzima, niti osporava. Ovdje se radi o svijesti, točnije rečeno „nesvijesti“, ne svijesti! Nesvjesnost onoga što čine.
Tijekom života usvojili smo tolike navike da više niti ne razmišljamo o njima, niti o ritualima koji idu uz njih. Naprosto to činimo.
Uz lažni osjećaj kojim umirujemo svoj um, svoje nemire ne bismo li ih spriječili da izrone na površinu i tako bili prisiljeni suočiti se s njima, oči u oči.
Hranjenje je osnovna životna potreba. Ona nam je zajednička sa životinjskim svijetom. Hranjenje vršimo preko usta. U životinjskom svijetu, životinja kada osjeti glad mora poduzeti neku akciju. Pronaći plijen, uloviti, ubiti i zatim pojesti. Životinje rijetko love hranu kada nisu gladne.
No čovjek ima tu mogućnost da jede stalno. I kad je gladan i kada nije. No, da se ne bi raspukao, umjesto hrane pronalazi stvari koje oponašaju hranjenje. I stvara jednu novu aktivnost koja nije akcija „lova“ za hranom, uvijek je dostupna, ne zahtijeva silu, stvara naviku i ovisnost. Zašto? Zato što je izvođenje samog rituala kao neka meditacija koja umiruje. Ne mislite na glad. Stvarnu, umnu, emocionalnu. Trenutno ublažavanje nemira izazvanog „glađu“ stvara dojam da kontrolirate stvari. Sebe i sve oko sebe. A zapravo, ta stvar počinje kontrolirati vas!
Što znači hranjenje kada niste gladni?
Znači nasilje nad vašim tijelom koje nije stvoreno da neprestano dobiva hranu. Treba odmor da ju probavi. Također, ako su sve zamjenske „hrane“ (čak i žvake) dostupne non-stop, to je također nasilje. Samo ovoga puta niste svjesni da ste nasilni. Kada je čovjek u vrlo uznemirenom stanju što činimo? Pomažemo mu da uspostavi normalno disanje kako ne bi hiperventilirao. Udahni-izdahni, udahni-izdahni… često to činimo uz njega sve dok se ne uspostavi normalno disanje.
Što je pušenje nego udahni-izdahni sistem? Uspostavljanje ravnoteže. Smirivanje nemira kojeg nismo svjesni (negdje duboko u nama jesmo) no dok god nije na površini pretvarat ćemo se da ne postoji.
Pušenje je također asocijalna aktivnost. Ovdje neću govoriti o onom opće poznatom da zagađuje zrak oko sebe i „prisiljava“ (nasilje) druge oko sebe da dijele isti zagađeni zrak pod izlikom da svatko kome smeta ima slobodnu volju da izađe iz prostorije.
Pušenje je asocijalno zato što vaš sugovornik automatski u vašem društvu stavlja posrednika među vas, distancira se od vas od prevelike zbliženosti, bilo kroz razgovor, bilo tjelesno. Uspostavlja sebi svojstven ritam udisanja i izdisanja, prelazi u svoje uobičajeno „meditativno“ stanje i ne može dosljedno pratiti ono što mu želite reći, zaokupljen vječitom igrom izvlačenja iz kutije, otpuhivanja dima, vraćanjem upaljača u kutiju. Ti pokreti rade „predahe“ u komunikaciji, aktivnost kojom pušač daje do znanja da ga baš osobito i ne zanimate vi, niti ono što imate za reći već jednostavno koristi vaše društvo kako bi nekako opravdao svoju potrebu (koju prakticira i kad je sam) da izbjegne samoću, suočavanje sa samim sobom i onime što ga tišti.
Nekim pušačima je najslađa ona zajednička cigareta nakon seksa koju zajedno uvlače izmjenjujući jednu cigaretu, stječući tako dojam (nakon uspješnog fizičkog sjedinjavanja i pražnjenja) kako to „sjedinjenje“ koje su netom proživjeli još traje simbolično i u dijeljenju jedne cigarete.
No, istodobno osjećajući da je ono ipak nedostatno jer već nakon izgaranja duboko u sebi osjećaju novu glad, pohlepu, želju za još jednom cigaretom, za još jednim činom, za još jednom novom osobom i tako unedogled.
Nemir koji ih satire nije ispario kroz taj dim, nije nestao otvaranjem prozora i dotokom svježeg zraka. Samo je na trenutak umiren. Nekako naivno osjećam da u stvarnom sjedinjenju dvije duše potreba za cigaretom nakon vođenja ljubavi sa osobom s kojom ste duboko povezani, ne bi niti postojala. Zato što ste dosegli unutarnji mir, ispunjenje.
Zašto je pušenje nasilje? Pa stoga što je aktivnost koja je povezana sa ustima, disanjem, a nije prirodna. Zato što neizravnim putem pokušavamo dozvati svoje smirenje bez stvarnog djelovanja, bez akcija koje bi možda na dugotrajniji, mučniji način sučeljavanja sebe sa sobom obuhvatila stvarne probleme, iznašla rješenja i potpuno učinila nepotrebnim i neosnovanim potrebu za lažnim hranjenjem. Kada bismo bili ispunjeni i sadržajem a ne samo formom.
