Pratim već nekoliko mjeseci komentare koje piše Ljubo R. Weiss i poznavajući teme, osnovne poruke tekstova kao i, čujem, dobar glas koji ih prate odnosno odjek, pomislio sam da se urednik gosp. Goran Gazdek šalio kada mi je ponudio da nastavim tamo gdje je Ljubo R. Weiss stao. Zdravstveni razlozi sprječavaju ga da piše i dalje spomenute kolumne s tim da je obećao g. Gazdeku i meni da nije isključeno, kada se zdravlje poboljša, nastaviti s pisanjem. A meni ne preostaje ništa drugo, iako sam pravnik, a prethodnik je dipl. politolog i dipl. novinar, pokušati doseći razinu komentara-analiza koje je Lj.R.Weiss radio razborito, dobronamjerno i nadasve smjelo te s istančanim sluhom za delikatne teme i sposobnošću predviđanja događaja.
I poznato je da su to tri-četiri odlike koje karakteriziraju najbolje komentare, njihova tajna uspješnosti. Da, i objavljeni u pravo vrijeme, a to znači ni prijevremeno, ni zakašnjelo komentiranje zbivanja oko nas. I prvo sam pomislio što bi danas, dvadesetak dana nakon smrti Ivane Hodak i sedam - osam dana nakon smrti Ive Pukanića, uzeo za temu svog komentara iskusni novinar Lj.R.Weiss.
Naravno, razmatrao bi slučaj-tragediju IVE PUKANIĆA sa svim refleksima koje ovo ubojstvo u predvečerje dana u središtu hrvatske metropole Zagrebu, ima.
Mnogo čak i prevelik broj informacija o tom slučaju kola javnošću. No, ključna su slijedeća pitanja:
- 1. što se dogodilo,
- 2. zašto se dogodilo,
- 3. tko je počinitelj atentata i koja bi mu mogla biti pozadina,
- 4. kakve su reakcije vlasti - od policije do stranačkih prvaka i -Predsjednika Republike Hrvatske; odjek u javnosti odnosno refleksi na stanje u Hrvatskoj,
- 5. mogući daljnji razvoj događaja?
1.Što se dogodilo javnosti je poznato jer zamalo da i oni koje politika uopće ne zanima danima su promatrali televizijske slike koje su iz sata u sat dobivale na dramatici - osnovno pitanje je postalo: «Ima li kraja ovim ubojstvima, možemo li se kao građani osjećati sigurnima, kolika je snaga političkih činilaca i posebno državnog aparata na čelu s političarima i policijom, da se uhvati u koštac s jednim slučajem koji je samo jedan u nizu zadnjih desetak godina, a zapravo pitanje nad pitanjima je da li je policija u stanju zaustaviti nasrtaje mafije koji su postali sve bezobzirniji. U jednom trenutku šoka bukvalno se pitalo tko je slijedeći, a premijer Sanader izgovorio je rečenicu, koja je pokazala energičnost premijera, cijele Vlade i vladajuće koalicije da na najnoviji izazov odgovori radikalnim mjerama. Govoreći pred uključenim kamerama, uzviknuo je: «Nećemo dozvoliti da Hrvatska postane Bejrut!» Istina, premijer je zaboravio da je građanski rat u Libanonu davno završen pa ma kako danas u Bejrutu bilo nestabilno, možda bi nam svima laknulo kada bi se današnji Bejrut mogao preslikati na Zagreb. Naime, glavni grad
Libanona je ovog trenutka mirniji nego Zagreb! Ali, mišljeno je na 16 godina građanskog rata u ovom gradu na Bliskom istoku koji je završen u vrijeme kada su ratovi na jugoistoku Evrope započinjali.
Sukoba i kriza bilo je i ranije - s tom razlikom da se kriminalne grupe i grupacije sukobljavaju unutar sebe, nema balvan revolucije i dominantnih ili pobunjenih Srba - ali Hrvat ratuje s Hrvatom, brat s bratom, regionalni sukobi rastaču zemlju, Hercegovci su zamijenili na neki način Srbe, postali dežurni krivci za ovo ili ono.. Dakle mafijaški klanovi u sudaru međusobno, ali i policija i u sudaru s organiziranim grupama kriminalaca. Za utjehu, takav stalni rat vodi se u Italiji, pogotovo južnoj, i USA imala je faze u razvoju kada su kumovi vladali Amerikom dijeleći vlast s političarima i policijom. I mala djeca znaju za rusku mafiju, srpsku mafiju sve do - izraelske i židovske.
Što se konkretno dogodilo, moguće pozadine?
U dvorištu Nacionala, tempiranom bombom, ubijen je jedan od čelnih ljudi medijskog prostora Hrvatske, suvlasnik Nacionala Ivo Pukanić. Uz njega je stradao i njegov bliski suradnik, šef marketinga Nacionala Niko Franjić.
Zašto ide nasilje dalje, zapravo prema gore? Do tada uglavnom su stradavali samo pripadnici mafije u međusobnim obračunima ili rijetkim sukobima policije i kriminalaca. Mnogi su skloni sve povezivati s izručenjem generala Zagorca Hrvatskoj koji sada čeka suđenje u strogo čuvanom zatvoru. Zaboravlja se da je od 1991. stalno vrilo oko nas, padale su glave u mutnim okolnostima i u vrijeme Domovinskog rata, zasjede, zastrašivanja, premlaćivanja su bila svakodnevna pojava i dovođenjem osumnjičenog Zagorca 2008.u Hrvatsku konflikti su se samo intenzivirali, što je bilo za očekivati. Prvi drastičan udar u sadašnjoj fazi doživio je odvjetnik umirovljenog generala Zagorca Zvonimir Hodak, izgubivši kćer Ivanu.
2. Tko je najnovija žrtva, uloga i koncepcija Nacionala, zbog čega se sve dogodilo, mogući počinitelji atentata?
Uz «Globus», Nacional» je više godina kreator javnog mnijenja u Hrvatskoj nakon privatnih TV kuća i mreža, vrlo utjecajan klasičan medij - tjednik koji čita bolje stojeći svijet tzv. opinion leaderi u Hrvatskoj. Kako je nemoguća znanstvena analiza sadržaja Nacionala (ili bar meni nije poznata) treba naglasiti da je njegovao tzv. istraživačko novinarstvo i da je posebnim kanalima dolazio do intervjua odnosno informacija do kojih nije često mogla dolaziti ni policija. Mnogi su tekstovi objavljeni i zamalo svaki drugi iz te serije istraživačkog novinarstva dizao je veliku prašinu. Ivi Pukaniću trebalo je malo više hrabrosti (pa i ludosti) da radi s uredništvom takve novine koje sigurno nose i određenu draž novinarstva, veći profit, ali i silne rizike da se uđe u koloplete interesnih grupa gdje na kraju nastaje konglomerat interesa različitih činilaca - od bankara preko državnih organa do suparničkih medija te naravno, mafijaških grupa. Svatko u tom klupku ima svoj INTERES, a to je novac, imovina, ugled, pa ako hoćemo i svojevrsna slava, moć.
I svako novinarstvo bilo koje zemlje na svijetu ima takvih sprega, preplitanja interesa , naravno i konflikte među interesnim grupama. Uz razlike od zemlje do zemlje kako se ti sukobi raznih grupa razrješavanju i koliko se strasti unosi u te borbe. Ako se tu nađu i privatni interesi medijskog bossa Ive Pukanića, ako više nitko nikome ne vjeruje, ako su interesi njegove supruge Mirjane i muža joj Ive dijametralno suprotni, ako je tu mnogo onih koji jedva čekaju pad imagea do jučer moćnog medijskog tajkuna, da bi mu se svetili, ako on uzvraća nemilosrdno i bahato, ako ne postavlja strogu granicu između informatora i pripadnika podzemlja, ako stvari postepeno, ali sigurno izmiču kontroli, onda nažalost, završetak je takav kakav se i dogodio. Ivo Pukanić pokopan je na velikogoričkom groblju i vjerojatno će se bar desetljeće raspravljati što se i zašto dogodilo, pisat se knjige, memoari, analize...
Pokušao sam letimično analizirati nasumce izabranih desetak uvodnika Nacionala koje je ispisao Ivo Pukanić u zadnjih 5-6 mjeseci. U zadnjem uvodniku govori o crnilu koje preplavljuje medije, posebno se zgraža nad televizijskim mrežama koje su TV dnevnike pretvorile, kaže, u crne kronike.
Uzeo sam list listati dalje, nakon uvodnika i zamijetio da njegov Nacional nije bitno drugačiji, ne samo taj broj nego i zamalo svi prethodni. Televizije je nazvao glavnim generatorima nesigurnosti u zemlji i pozvao gledatelje da bježe od «televizijske paranoje». I ono što može jako iznenaditi: u zadnjem uvodniku napisanom nekoliko dana pred smrt Ivo Pukanić hvali naveliko neke postupke - policije! I da nisu istražitelji sada na tragu rješenja enigme - tko su počinitelji zločina - rekao bih da zadnjih stotinjak brojeva, pažljivim čitanjem sigurno daju odgovor barem o smjerovima istrage, ako ne i samim imenima osumnjičenih.
Moj mi je otac znao govoriti da čovjek treba raditi posao s kojim će stjecati - prijatelje. Ivo Pukanić radio je posao s kojim je stjecao renome, hrabro razotkrivao rak-rane tuđmanizma i posttuđmanova vremena - ali sve je to kao nuspojavu imalo - prevelik broj neprijatelja. Jer, istine radi, bez potrebnog obrazovanja ( usvijetu ovakve tjednike uređuju već često doktori znanosti!) Ivo Pukanić preuzeo je na sebe preambiciozan projekt. Jedno je fotografirati zgodne mačke, a drugo studirati i poznavati društvene odnose pa znati, primjerice, da televizija ne može biti glavni generator nesigurnosti nego društvo temeljeno na nepravednoj raspodjeli, sumnjivim pretvorbama, egoizmu pojedinaca i grupa, zanemarivanju općeg, narodnog interesa. Ulazio je u «istraživanje» na način da ne istražuje činjenice nego sudi pojedincima i ustanovama, radeći dijelom i posao policije, državnim organa, obavještajaca... Ivo Pukanić otvorio je bezbroj frontova previše siguran da ima snage nositi se sa sve brojnijim neprijateljima, uvjeren da ima podršku i najmoćnijih ljudi ove zemlje. No, jedno su prijateljstva i tzv. prijateljstva, a drugo image koji mu je godinama, iz afere u aferu postajao sve slabiji i tamniji. Njegove kolumne pisane su kategoričkim stilom sudije, a ne komentatora-analitičara koji se više pita nego što na pitanja odgovara. Jedno je imati kontakte s podzemljem ili ljudima bliskim podzemlju, a drugo je s njima, čini se, tikve saditi. Njegov novinarski nerv zatajio je tamo gdje je trebao biti najosjetljiviji - u procjeni s kim se može i dokle ići, što priznaju i njegove kolege u uredništvu. I nije na nama da o tome meritorno sudimo i donosimo kategorične zaključke i konačne sudove - tek oni koji će se poduhvatiti nimalo lakog posla pisanja njegove biografije vidjet će da je dramatičnih i opasnih događaja bilo previše za jedan kratki život i da je povučenijim životom i s manje žustrosti i želje da stalno bude u javnosti, mogao bar ublažiti atake na njega koji godinama nisu prestajali. Njega ima i na tajnom susretu sa generalom Antom Gotovinom u Veneciji, njega ima nenajavljena u Mesićevu uredu, njega ima u kontaktu s Petračem, Čačićem, Bandićem, Milanovićem.. Nacional ustoličuje, Nacional ruši...Nacionala pa i Ive ima i u nogometu, otkrivanju duhanske mafije Srbije i Crne Gore, u Zagorčevu slučaju...I onda nesretna afera s bolesnom ženom Mirjanom, prisilno privođenje žene mu u Vrapče, pronalazi se kokain u torbici Mirjane, tu su pokušaji ucjene da se plate Mirjanini dugovi dilerima droge, pokušaj atentata na Ivu,, neobično reagiranje policije na taj događaj, tu je i maloljetna kćer Sara, pa HHO i dr. Ivo Banac.... Sve to i još mnogo toga scenografija su za potencijalne ubojice, one mogu doći iz raznih pravaca i policiji, ma koliko se trudila rasvijetliti svaki detalj, ipak neće biti lako posložiti sve kockice jednog mozaika koji premašuje maštu najupućenijih, strastvenih čitača političkih trilera ili krimi romana.
Ova storija će imati pozitivnu završnicu ukoliko se pokaže da su ovih dana uhapšeni i osumnjičeni stvarni počinitelji atentata te ako uz njih budu u potpunosti raskrinkani naručitelji podmuklog ubojstva dvoje ljudi, medijskih djelatnika.
3. Reakcije politike i javnosti?
Stara je izreka da svako zlo za neko dobro. Smrt Ive Pukanića bila je vjerojatno najžešća opomena političarima da se s fingirana obračuna sa mafijom krene u stvaran obračun. U desetak dana učinjeno je, bar na razini pravne regulative i sudeći po žustrini u hapšenjima osumnjičenih, toliko da je očito da šale više nema i da je vlast shvatila - ili mi, ili oni? I to nije jednostavna situacija jer policiji nije lako raditi pod pritiskom političara, medija i građana. U ovoj zemlji svi bi odjednom htjeli znati sve, u ovoj zemlji mnogi ne znaju pitati, a još veći broj ljudi, profesionalaca, ne zna šutjeti. Sve slobode i sva prava imaju ograničenja: u slobodama i pravima drugih građana!
Nijedna smrt zadnjih godina kao Pukanićeva nije uzburkala emocije ljudi u ovoj zemlji, nijedan događaj nije imao u zadnjih desetak godina tolike refleksije na stanje u zemlji. I ti refleksi će tražiti suptilnu analizu, postavit će se neminovno pitanje nije li Predsjednik Republike ipak treba javno reći da dolazi na pogreb Ivi kao prijatelj i privatna osoba (ako ga je već trebalo tamo biti??), nije li svita oko groba Ive upravo najbolje pokazala povezanost i isprepletenost različitih interesa, pokazala prilično jasno da nova političko-ekonomsko-medijska elita u ovoj zemlji surađivat će međusobno samo imajući pred očima jedan cilj: povećati iznose na svojim kontima, kupiti još bolju kuću ili stan, najbolje aute, koju jahtu ili ljetnikovac, otići na još koje prestižno putovanje ili zauzeti političke i druge pozicije koje misli da joj pripadaju. Ne želim reći da na pogrebu nije bilo čestitih ljudi, prijatelja iz mladosti, onih koji su daleko i od kriminala i od medija, jednostavnih, radinih i uspješnih ljudi, hoću naglasiti da je posljednji ispraćaj okupio ljude koje, uglavnom povezuje isti san i cilj: imati što više, po svaku cijenu, ljude makjavaliste - cilj opravdava sredstvo!
Ali, ma koliko nas političari sada uvjeravali u suprotno, nikada nismo bili dalje od demokracije, sloboda, prava, solidarnosti i socijalnog blagostanja. U ovoj konfuziji, panici, strci i strahu koji još uvelike pritišće građane ove lijepe zemlje, nedostaje jedan Krleža pa da kaže - ništa novoga na kugli zemaljskoj, ništa novog u našem malom, jalnom hrvatskom dvorištu, ipak smo još dio balkanske krčme i samo je pitanje tko puca u žarulju i kojem je stalo do još više mraka...Javnosti, malom čovjeku, mraka je previše!
Toliko taštine, toliko lažnog glamura, toliko neprofesionalnosti, toliko panike i ishitrenih poteza, toliko patetike, toliko neke neobične glembajevštine nikada se, od 1992, kada je međunarodno priznata Hrvatska, nije bilo pred našim očima. Nova hrvatska pseudoelita može biti i bogata, i slavna i moćna, ali ako se ne vrati iskonskim moralnim i etičkim normama, ako ne nosi i jedno i drugo i treće skromno i mudro, imajući u vidu da je ova zemlja stvorena zbog tzv. malog hrvatskog čovjeka i malih ljudi drugih nacionalnosti, a ne zbog toga da bi bila rasprodana, opljačkana i zaobiđena od Evropske zajednice i svih kojima je još stalo do mira i prosperiteta, ta zemlja ostat će na periferiji Evrope, kao njeno slijepo crijevo. Ako ta pseudoelita ne napravi inventuru postignutog i svojih apetita, ako ne uzme Bibliju u ruke umjesto ubojitog oružja, deset zapovijedi kao riječi moralno-etičkog kodeksa, ako ne shvati da je egoizam kratkog vijeka, a solidarnost dugovječna, nema nam sreće i ostvarenja hrvatskog sna. Obistinit će se tvrdnja o ukletoj zemlji koja mora imati strane upravljače i tutore jer eto, sami nismo u stanju uspješno raditi i dogovoriti se kako da uredimo našu zemlju, koja u pametnim i poštenim rukama može biti i Florida i Kalifornija zajedno!
4. Zabrinuti građani pitaju što će biti dalje?
Građanski rat u Hrvatskoj? Nezamislivo većini građana ove države i zemlje za koju kažu da je jedna od najljepših u Evropi.
Nemoguće uz napomenu: kako smo dosad mislili da je štošta nemoguće pa se poslije uvjerili da i olovo vodom plivat može (kao i leševi Dravom), da se ljudskim lubanjama može igrati nogomet, da se mogu dogoditi i Ovčare, Vukovari, Dubrovnici, sve do Srebrenice, logori Omarska, Keraterm, Heliodrom itd. zašto posve isključiti daljnje nemire u zemlji koji bi mogli imati elemente građanskog rata. Nezadovoljstva raznih vrsta bujaju, vrije kao u kipućem loncu, neki zazivaju ulicu i demonstracije, javno, pred milijunima TV gledalaca.
Građanskog rata neće biti, ali mafija nije nastala u jednoj godini, niti u jednoj godini može biti eliminirana. Korupcija, mito, zamalo da su dio mentaliteta našeg čovjeka, a od 1991. tolerirana su mutna ubojstva koja mnoga, do danas nisu razjašnjena jer «bio je rat!» Sprega politike i mafije nije od jučer i takvi savezi se ne raskidaju preko noći: I ako bi rekli da nam ne predstoji ništa dobroga idućih mjeseci, da nije sigurno da meta neće postati i najviši čelnici ove države, možda i ministri, možda osobe iz show- bussinesa, možda umirovljeni trgovci oružjem, možda televizijski djelatnici, možda...nemojte reći da širim paniku. Jer, zadani su prvi žešći udarci mafiji, no nije za isključiti da «imperija uzvrati udarac»!
Nisam praznovjeran, ali astralno je neko teško, preteško vrijeme. Više pravde, više mira! Više posla, više kruha, više blagostanja, a manje gladi i nepovjerenja i straha! Mira u duši nema u mnogih, a bez mira u duši nema nam općeg mira.
Ipak, SNAGE DOBRA bit će jače, i SNAGE ZLA BIT ĆE PORAŽENE! Vjerovanje u dobro i činjenje dobrog i moralnog jamči nam mirnije snove i mirniju budućnost. Ona ovisi, mada u to mnogi ne vjeruju, o svakome od nas, o našem svrstavanju iza jednih ili drugih.
Kažu, pucanj u Pukanića uzdrmao je temelje ove države. Nadajmo se da su temelji ove države ipak mnogo širi, čvršći i postojaniji, a snage DOBRA tu, u svakom od nas koji misli svojom glavom i želi dobro svojoj djeci.
