Meta je naše treće oko / Moramo se ponovo zasaditi u Svemir
Jeste li znali da postoje moždani skeneri kojima možemo predvidjeti nečije želje i odluke puno prije nego što ih osoba postane svjesna? Koliko uopće posjedujete znanja o naučnim postignućima? I zašto se o njima ne uči u školi? Zašto nisu svima dostupna i koriste se na dobrobit svih?
Zašto ne postoje ministarstva koja bi ažurirala nova otkrića i implementirala ih odmah u nastavno gradivo? Zašto čovjek još uvijek ne zna svoje pravo porijeklo a na drugoj strani se zanosi da može osvojiti svemirska prostranstva?
Čuda tehnologije koja su nam učinili dostupnima doprinijela su našem djelomičnom ili posvemašnjem uspavljivanju. Uljuljkivanju u neku nadrealnu stvarnost kojom se prekrila stvarna, ona u kojoj možemo i trebamo djelovati.
Život se pretvorio u očekivanje brzih i trenutnih rezultata. Izgubili smo vrijeme kojim smo dopuštali našim željama da sazriju, da se oplode najprije u našim mislima pa onda ostvare. Stvorili smo natjecateljski duh među sobom kojim se gazi sve što je sporije, slabije, povrijeđeno.
Strast za savršenstvom i besmrtnim životom toliko je „upalio“ neke glave da su uz pomoć svih dostupnih sredstava od svoga tijela napravili nakaze, od duše bogalja a duh su negdje usput pogubili ili ga nikada nisu oživjeli. Kao da nisu više mogli sebe kontrolirati da okuse sve slasti ovoga života odmah i sada, da se natovare materijalnim bogatstvima i da vjeruju samo u ono vidljivo našem oku.
Toliko su grabili po površini Zemlje, po njenoj utrobi, pa zahvatili i nebo ne ostavljajući ništa onako kako je bilo i kako je predviđeno da za svakoga bude dosta. Kroz 20 vjekova nisu uspjeli shvatiti da je ono što nam pruža utočište živo, da diše, da se oplođava i regenerira samo kako bismo mi imali gdje živjeti.
Nisu uspjeli shvatiti da to nešto ima svoju svijest, da osjeća bol i povrede. Čovjeku se učinilo da vrijeme sve brže leti, da neće stići konzumirati sve što ga golica da isproba pa je tako i sam ubrzao svoj život, priključio ga na sat, na minutu, na sekundu. Vrijeme se više ne mjeri mjesecima i godinama, sve treba biti dostupno isti čas.
Tako se udaljio sam od sebe, od drugih, od porodice. Nema vremena za prijateljstva, ljubavi, veze. Ništa nije trajno u trajnoj borbi za beskrajnim. I sada kada je došlo vrijeme da se ljudska svijest podigne na jedan viši nivo, kada se ljudima pruža šansa da stvaraju i kreiraju svoju budućnost i sadašnjost, vrijeme u kojem polako nevidljive stvari i pojave postaju vidljive, čovjek se našao zatečen.
U eri dostupnih prekobrojnih informacija koje ne stiže obraditi osjeća se zbunjeno i nemoćno. Svatko želi utrpati u svoj vagon što više iako ne zna ni kamo ide ni kako će. Sve je više novih istina, ili onih starih koje se sada otkrivaju, sve je više laži koje se razotkrivaju, sve je više poznato odnosa koji su bili toksični za običnog malog čovjeka.
Ali njemu je i dalje važna brzina. Koliko će brzo/odmah/ informacija stići do njega. /5G/. Ali nimalo ne brine kakav sustav nosi u glavi za probavljanje tih informacija, njihovu selekciju i namjenu. Jer nisu sve informacije za svakoga. Ne može se svatko jednako nositi s njima. Niti treba. Ljudsko biće treba raspolagati s onima koje su za njegovo dobro, njegov rast i razvoj njegove svijesti. Sve je to individualno. I tako stvoreno da se svatko razvija na svoj jedinstven način kako bi njegov doprinos bio što veći u jednom općem zajedničkom iskustvu. Svatko ima svoju jedinstvenu svrhu.
Najprije nas je iznenadila socijalna distanca. Prije nego što smo uopće stigli pojmiti što je ona i kakve konzekvence nosi sa sobom, stali su nas bombardirati mnogim novim frazama koje do sada nisu upotrebljavane u takvom kontekstu i namećući nam parolu „novo normalno“.
Zapravo, bila je to preporuka za fizičku distancu jer socijalna nastaje tek nakon nje i prolaska određenog vremena za koje se daje do znanja da se ne zna do kada će trajati. Dakle, ono - odmah i sada - , sada se rasteže u nedogled što stvara u ljudima dodatnu konfuziju. Konfuzija je stanje ljudske svijesti konflikta u kojem je čovjek blokiran da donese bilo kakvu odluku, bilo lošu ili dobru po sebe. Dugotrajno stanje konflikta izaziva bolest.
Zbunjenost i nevjerica da se ovo baš tebi sada događa kada si osmislio fantastične planove za svoj život nagoni na depresiju, ljutnju i bijes. Najprije tihi.
Krilatica „sve ovo je za vaše dobro“ , a dobro koje se ne vidi odmah nadalje produbljava agoniju. Stari obrasci ponašanja su pokidani, odnosi napeti među djecom i roditeljima, prijateljstva se „zamrzavaju“..svi smo na čekanju. U jednom dijelu svijeta već postoje u funkciji kamere koje čitaju lica. Neki kažu da je zbog toga fizička distanca kako bi one mogle neometano raditi svoj posao. Kažu, podaci idu u jednu veliku bazu podataka. Navodno sigurnu i koja će se koristiti za brže pronalaženje lopova, kriminalaca, terorista i sl. Čini se kao da čovječanstvo napreduje. Treba steći naviku hodati udaljen jedan od drugog na 2m. Po nekom mom dosadašnjem iskustvu, ljudi navedenih kao opasnih po društvo nije manje. I oni se prilagođavaju i mijenjaju načine svoga djelovanja i svoje tehnike.
E sad, u tom kontekstu ne razumijem ulogu nošenja maski. Sasvim dovoljan broj liječnika u svijetu je objasnio da one i nisu tolika zaštita kakvu bismo mi očekivali. No dobro, ako netko misli da ga štiti neka nosi. Ali ne! Dolazi zapovijed da je nošenje obavezno. Propisane su kazne. Mogućnost izbora je ukinuta a time i svaka individualna odgovornost za vlastito zdravlje. Ljudi su prozivani, napadani. Okrenuo se čovjek prema čovjeku kao svojem neprijatelju. Od svih su stvoreni besplatni špijuni, cinkaroši. I svi rade za „opće dobro“!
Vratimo se kamerama. Ako one skeniraju lica i time rade Knjigu lica /face book/ u kojoj će svi ljudi biti „popisani“, maske smetaju. Jedno s drugim ne ide. Ostaju jedino oči i čelo otvoreni. To me podsjeti na bilo kakvu kiruršku operaciju pri kojoj se pokriva zelenom plahtom cijelo tijelo osim dijela koji se operira. Zbog fokusa! Da ništa drugo ne odvraća pozornost. Sada dolazimo do onog famoznog „pištolja“ za mjerenje temperature i to baš na čelu! Mislim da i obični laici shvaćaju koliko je to besmisleno, jer svatko tko je jednom bolovao od neke bolesti zna kako se „imanje“ temperature osjeti.
Temperatura je zapravo obrambeni mehanizam našeg organizma kada se bori sa stranim tijelima. I nju u principu ne bismo trebali dirati osim u slučajevima kada je ekstremna.To smo svi pročitali bar jednom ako ne u medicinskoj knjizi a ono u nekom popularnom časopisu na temu zdravlja. Međutim i ovdje jedan konfuzni detalj. „Možete biti bolesni a da to ne znate, temperatura je znak.“ No ne visoka. Obično normalna temperatura tijela oko 37. Svaka žena koja je prošla menopauzu i imala nekih „problema“ za vrijeme nje zna da one vrućine koje je imala nisu bile znak neke opasne bolesti niti su je mogle ubiti. Uostalom, svi ti uređaji obično izmjere 35. Ja sam uvijek smatrala da je normalna tjelesna temperatura oko 36,5. No, dobro. Nisam ja liječnik. Znamo da upala pluća zna držati temp. Na 37 za koju još obični ljudi ne misle da je opasna, a to može biti opasno ako se ne liječi na vrijeme. Da li je netko otvorio taj uređaj koji nam se svakodnevno više puta usmjerava na čelo? Da li znamo ima li još koju funkciju i namjeru osim očitavanja temperature? I zašto baš na čelu? Na sredini čela?
Možda mi se mašta rasplamsala brojnim teorijama zavjere, no jedino što mi pada na pamet jest naše tzv. Treće oko.
To jest naša pinealna žlijezda . Ne želim ovdje elaborirati o njoj jer svatko može uguglati i pronaći točne informacije što je ona i čemu služi. No činjenica jest da se na mjesto gdje se ona nalazi iz tog „pištolja“ usmjerava infracrveni zrak. O njegovom utjecaju možete također pročitati ako vas zanima. Jer ovom članku nije namjera medicinski obučavati, već samo ukazati na neka logična zaključivanja do kojih me dovodi moja intuicija. Promatram i razmišljam. Mene držanje „pištolja“ uperenog u čelo uvijek asocira na smaknuće. Ne mogu niti jednu ljepšu asocijaciju smisliti. Jer, taj oblik će se činiti najpraktičnijim za držanje u ruci, no mogao je biti i u nekom drugom obliku, neke životinje.. bar bi se djeca smješila..
Ali cilj i jeste djelovati na podsvijest čovjeka koja pamti sve informacije i obrađuje ih da budu prihvatljive. Kakav je to čovjek kojemu je normalno da mu bilo tko drži upereno u čelo bilo što? Jedna od funkcija pinealne žlijezde je i utjecaj na čovjekov seksualni život. Ako malo bolje analizirate otkrit ćete da se vodi informacioni rat protiv ljudske seksualnosti. Počevši od modnih pista na kojima možete vidjeti potpunu degradaciju ženstvenosti i muškosti. Raznim cjepivima pokušava se mlade ljude i djecu učiniti neplodnima. Propagiraju se pod parolom širenja ljudskih sloboda istospolne veze za koje znamo da ne donose plod u obliku donošenja novoga života.
Veličaju se razne nastranosti i ataci na male bebe i sasvim malu djecu. Ne kažnjavaju se pervertiti koje se dapače pokušava prikazati kao sklonost koja je urođena i normalna ljudskoj rasi. Odobravaju se odnosi sa životinjama. Sve pod maskom širenja ljudskih sloboda. No tko imalo zna nešto o slobodi, zna da je ona uslovljena slobodom drugih. I osnovnom pravu na zdrav i podsticajan život kakav nam je zagarantiran našim rođenjem. Čovjek ne može u ovoj realnosti biti apsolutno slobodan. Njegov život ovisan je o mjestu i okolini u kojoj živi. A to je naša Zemlja.
Način na koji se odnosimo spram nje pokazuje kako se odnosimo spram samih sebe. I odatle sve te devijacije u ponašanju. Čovjek naprosto sam sebi potpisuje smrtnu presudu. Želite li to sebi i svojoj djeci? Želite li da ljudska rasa našeg doba ostane po dobrom ili lošem zapamćena? Jer postoji jedna generalna, univerzalna svijest čitavog Svemira koja sve pamti. Mislim da je vrijeme da svaki čovjek ponaosob maksimalno iskoristi svoje sposobnosti razmišljanja i analiziranja. Da upregne sve svoje snage prema moralnom kodeksu koji je u nas ugrađen. Jer ne postoji čovjek koji u sebi ne zna što je dobro a što zlo. No u ovom dualnom svijetu dana nam je slobodna volja da biramo. Hoćemo li ju iskoristiti? Što ćete izabrati?
