Metafora u naslovu ove kolumne samo je praktična stilska figura uzeta u cilju lakšeg razumijevanja prirode društva i društava u prirodi. Inspiracija za ovu temu izvire iz osjećaja potrebe da se „viša matematika“ političkih sustava i vođenja politike svede na četiri osnovne računske operacije. Zašto komplicirati stvar kad se svi problemi ovoga svijeta mogu lagano riješiti jednostavnim operacijama množenja, dijeljenja, zbrajanja i oduzimanja. Potrebno je samo razumjeti pravednost zakona i etiku brojeva, a sve u smislu poštenog svođenja računa – od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama.
Znam da je utopija, ali ne može poštenije – a u tome je sav Zakon i Proroci. Sve izvan toga, više ili manje, samo je grijeh.
Strukture grijeha
Novi zavjet, kao izvorno djelo kršćanske kulture, od svih zanimanja na ovome svijetu sa stanovišta grijeha temeljito obrađuje samo tri profesije: političare (farizeje), poreznike i svećenike. Danas, dvije tisuće godina poslije Krista, strukture grijeha ostale su iste. Da nije njih, bože me prosti, mogli bismo živjet kao ptice nebeske:
"Nemojte dakle zabrinuto govoriti: 'Što ćemo jesti?' ili: 'Što ćemo piti?' ili: 'U što ćemo se obući?' Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Svaki dan ima dosta svoje muke (Mt 6, 31-36)."
A kada se hoće, onda se i može:
" U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko. Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi uživahu veliku naklonost. Doista, nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao." (Djela apostolska, 5:1)
Ali to ne potrajaše dugo:
„Ananija i Safira pokušali su dio svojeg imetka sakriti od zajednice, ali ih je Petar prozreo, a Duh Sveti učinio da padnu mrtvi, što je izazvalo veliki strah u Crkvi i kod svih koji su to čuli.“ (Djela apostolska, 5:11)
Eto-ti-ga-na…taman kad krene i misliš da konačno ide na bolje, uvijek se nađe netko tko zabrlja stvar.
A tko je zabrljao u ono vrijeme?... Ananija i Safira, ili Petar?
Po mom skromnom sudu, mislim da je zabrljao Petar (koji je poslije cijelu svoju krivnju po zapovjednoj odgovornosti za posljedice svoga djela prebacio na leđa Svetome Duhu).
Razmišljam čisto kršćanski: Isus nikada ne bi kaznio smrću Ananija i Safiru za njihov sebični čin, nego bi im sigurno oprostio grijehe i rekao: „Idite u miru i ne griješite više.“ Ali Petar nije poslušao svoje srce, nego se držao zakona kao pijan plota, i zato je u Crkvi zavladao strah.
Komplikacije grijeha
Povijest se ponovila, a posljedice takvog stanja ostale su trajne. Ideja komunizma došla je na zao glas koji ju prati i danas, bez ikakve ozbiljne namjere da se istini pogleda u oči: Zašto IDEJU besklasnog društva (zajednice jednakosti, socijalne sigurnosti i materijalnog blagostanja), poistovjećivati sa povijesnim grijehom Struktura koje su kroz cijelu povijest komunističke rekonstrukcije društva ponavljali Petrovu grešku?
U komunizmu nema ovrha, nema deložacija, nema kredita, nema gladnih, nema beskućnika. Ako svega navedenog nema, onda je jasno da u takvom društvu vladaju kršćanske vrijednosti – ili su mu one upravo vodilja. Može li se biti kršćanin, a groziti se takvog sustava?
Strah bankara i bogatih vladara (nadzemlja i podzemlja) potpuno je opravdan i apsolutno racionalan, razumijem i strah društvenih elita i uspješnih poduzetnika, ali ne razumijem strah biskupa i pape, pogotovo njihovo pastorsko ponašanje, kada strah od komunizma prenose na vjernike.
Možda je moja greška što u njihovom strahu uporno tražim teološke korijene. Ali takav stav, čisto radi političke korektnosti, želim i dalje zadržati, jer to me zanima i kao kršćanina koji razlog tome traži u Evanđelju.
Plašenje nas vjernika komunističkom diktaturom ne drži vodu, jer ona (diktatura), kako smo već rekli, nije u samoj ideji komunizma. Gledajući povijesno iskustvo, ona je samo represivni politički grijeh Struktura u njegovoj provedbi, što se jednako može primijeniti i na demokratska društva koja silom oružja po cijelim svijetu šire demokraciju.
Zato je moje pitanje sasvim konkretno:
Čemu toliki prezir crkvenog klera prema kršćanskom društvu koje u svojoj idealnoj političkoj izvedbi (u potpuno demokratskim uvjetima) nema drugog opisnog pridjeva osim – komunistički?
Molim teološki odgovor.
