Plenković o štrajku sindikata u školama: Ucjena nema, rješenja ima, razgovarat ćemo
Kujundžić ironizirao Beljakove prognoze o prijevremenim izborima 5. siječnja
Caritasova kuća u Brezovici proslavila 25. obljetnicu
Caritasova kuća u Brezovici proslavila 25. obljetnicu
Kujundžić očekuje "oporbenu predstavu" o njegovu opozivu u Saboru
Štromar: Puno je teže bilo ući u ovu Vladu nego što će biti izaći
Mediji i suicid: Odgovorno izvještavanje može pomoći u prevenciji samoubojstava

Psihoremont d.o.o. (6)


  Priča           Petar Fehir           12.04.2019.         1467 pogleda
Psihoremont d.o.o. (6)

U djelatnosti radionice je bilo predviđeno da se prvi servis psihičkog stanja obavlja nakon navršene četerdesete godine.

Ali to nikako nije trebao biti razlog Leove duge šutnje.

No, nećemo više o tome…

- Ne bih želio da pomislite, postavim li vam jedno pitanje, da sam previše znatiželjan, jer bi to pitanje moglo izlaziti iz okvira ovog našeg razgovora, ali dozvolite da vas jednom, kad za to bude bila prilika i kada budemo imali više vremena, upitam nešto, što vam može izgledati kao moj pokušaj da vam se obratim preko granice, inače ovdje svima zagarantirane, privatnosti, pošto ne stoji da smo, već sada, u prisnijem odnosu da bih vas samo olako, bez ustezanja mogao upitati kada ste počeli.

Ne, prvo pomislih – samo izvolite, slobodno me pitajte – to pitanje kao da slijedi poslije ovih naših prvih razgovora i mog upoznavanja sa načinom na koji vi ovdje radite i što imate za cilj.

Pitajte, velim mu.

-  Dobro, u redu, pogleda me monter, ako vi tako želite i ako ne mislite da bismo time… Kada ste počeli?

Druge večeri – ispalih kao da sam očekivao upravo to pitanje.

Kao da sam montera poznavao godinama i uočivši kako su mu se obrve malo podigle znao kako će formulirati svoje slijeće pitanje.

Druge večeri smo Leo i ja posjetili Inarmu, djevojku što je radila u Livsu, koji je u međuvremenu promijenio naziv u «U panici». Po povratku iz te posjete, dakle, koja je inače bila veoma sadržajna jer smo pregledali najmanje pet-šest Inarminih albuma, od ranog djetinjstva, njene četvrte-pete godine, do, tako reći, njenog preseljenja u grad, Leo je ponudio da svratimo do njega na još po jednu.

Kasno je, rekoh, treba ustati.

- Kasno?

Ulazeći u taj mračni hodnik koji je vodio do Leove sobe slutio sam da će, kad odložim mantil, operem ruke, sjednem i kažiprstom podignem stranicu starog magazina na njegovom staklenom stolu, osmotrim zid ukrašen slikama nekog starijeg portugalskog slikara, šeširima, gitarom i automobilskim tablicama, Leo pustiti glazbu, upravo onakvu kakvu smo pred čas slušali cijelo veče kod Inarme, te me ponuditi pićem.

Nakon treće, četvrte čaše zavući će ruku iza debele knjige o moreplovcima i nautičarima i izvaditi malu aluminijsku kutiju, pozlaćenu reljefom lika nekog starijeg indijanca, sličnu tabakeri, otvoriti je i pogledom bika koji se primiče jedrim oblinama kakve simentalke upitati:

Hoćeš li?

I da ću ja samo odmahnuti glavom kao pučkoškolka koja običava prečuti prvi put postavljeno pitanje.

Koja se prije pusice u obraz osvrće u strahu od očiju znatiželjne susjede.

To je ona čuvena situacija kad nešto ili netko iz sive mase šalje nekamo signal koji prolazeći polako krivudavim udubinama, pored centra za izdavanje niječnih naredbi, zanjiše glavu po jednom u svakom smjeru. Taj pokret nije odmjereno nijekanje već samo neka vrsta kreativne pauze do konačnog odgovora stomaka, crijeva i sline. Enzima i žlijezda.

Kao kad čitate kakvu bezveznu priču.

KRAJ

 

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priča



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: