Sabor: U srijedu izjašnjavanje o amandmanima na paket poreznih zakona
Bernardić: Vladina porezna reforma je prodavanje magle i SDP je neće podržati
Vasilić: Pred jedinicama lokalne samouprave vrlo stresno razdoblje
Gordana Buljan Flander dobitnica Nagrade za životno djelo za promicanje dječjih prava
Dugine obitelji traže da se omogući udomiteljstvo istospolnim parovima
Vlada suglasna s HDZ-ovim prijedlogom sniženog PDV-a na elektronske publikacije i mahunarke
Za uzgoj goveda, koza, ovaca i peradi 24 milijuna kuna

Psihoremont d.o.o. (3)


  Priča           Petar Fehir           23.03.2019.         872 pogleda
Psihoremont d.o.o. (3)

Matematika mi je bila omiljena disciplina. Posebno geometrija. Mogao sam predočiti najzamršenije rotacije i položaje tijela i likova. Mogao sam izračunati potrebnu visinu daske kod trostrukog premeta uzimajući u obzir masu i obim. Osim toga imao sam i vizije pa mi je i crtanje išlo.

Jednom sam tako nacrtao kako neka Aneira zamiče putem iza napuštenog gradilišta kraj kojeg jedan ranjeni konj drhti u snijegu. Kao topla mu njuška topi snijeg dok kopitom kopa po istom mjestu. Dojam je pojačavao kontrast boje snijega i obojene zemlje. Nastavnik nije komentirao rad ali su se gotovo svi u razredu složili da je super. Posebno su obratili pažnju na paru koja je topila snijeg i na Aneirinu riđu kosu koja je lepršala poput grive konja što je drhtao u snijegu. Što je bio nacrtan.

- A niste li vi prije tog stana živjeli u svojoj kući? – prekinu me na čas monter.

Da, naravno. Još mi je ponekad u nosu miris stare kuće. Cigle i greda. Poda i posteljine. Koja je završavala čipkom. Ručni rad. Ili točnije rečeno dvoručni.

Stanovali smo pored pruge. Po pisku lokomotive znao sam koji vlak prolazi, koliko i kakvih vagona je u kompoziciji kao i koliko je sati.

Ide ćiro tratarat možeš po njem navit sat.
Brehće parni auspuh - crna para, para nebo.

Ima više riječi koje rimuju s auspuhom ali mi niti jedna trenutno ne odgovara.

Otac je bio mašinovođa.Imao je tamnu kapu sa žutom željeznicom na sredini. Plavu bluzu i teget hlače. Ulazi, mene podiže visoko i vadi iz džepova punu šaku olovnih plombi s vagona. Popratne listove. Ja presretan. Imao sam ih osamsto četerdeset i dva. Dok otac nije otišao i prestao mi ih donositi.

S imenima različitih gradova. Brysel, London, Budapest, Liverpool. Posebno Liverpool. Preko cijelog sam zida imao legendarnu fotografiju Stephensove Rakete s pruge Manchester - Liverpool.

Željeznica nam obećala stipendiju za mene. Dok god idem u školu. I poslije, ako poželim, posao na željeznici. Znao sam satima ležati uhom naslonjenim na tračnicu. Dok ne čujem vlak u daljini i ne osjetim vibracije u uhu. Onda smo odselili. Od tada sanjam stanove.

- Crtanje vam je dakle išlo.

Da, može se i tako reći. Osim događaja znao sam crtati i stanja. I pojave. Za pojave nisam koristio ni olovku ni četkicu ni špahtlu. Kažiprstom umočenim u boju ovlaž bih doticao hrapavo lice lista iz bloka broj pet. Ako bi nastavnik prišao mom stolu obrisao bih prst o hlače i zamišljeno gledao u papir. Nikada nisam imao vizije u prisutnosti druge osobe. Samo dok bih ostao sam. Piljio bih u kakvu površinu ispred sebe i za izvjesno vrijeme počele se se nazirati siluete, razlijevati boje i mračiti sjene. Neovisno o veličini i kakvoći podloge.

Asfalt, kreda, lesonit. Što bih više buljio, reljef bi postajao dublji, naglašeniji. Nakon pola sata sve se vidjelo jasno. Linije drvoreda, ulaz u špilju. Ja bih ih samo označio, istaknuo, podebljao. Ne bih vukao ruku u pravcu nekog zamišljenog cilja već samo slijedio unutrašnji poriv uvučen u neku tajnovitu igru naoko čistog polja. Postao bih olovka. Četkica. Špahtla. Boje koje sam tada vidio nisu se mogle preslikati vjerno. Pripremljene takove nisu postojale a ni njihovim mješanjem ne bih uspio postići preciznost nijanse što je treperila pred mojim okom.

Kad je otac otputovao počeo sam izbjegavati pruge. Nikada više ne bih žmireći i raširenih ruku hodao tračnicom. Ni vlakom više nisam putovao. Počeo sam mrzjeti vlakove. I željeznicu. I ministarstvo prometa i veza. Sve one plombe i putne listove zakopao sam kraj rijeke.

Rijeka me uvijek privlačila. Ona je bila ta koja uvijek samo dolazi. I kad naoko stoji, neka daleka širom otvorena usta gutaju tu neobjašnjivu količinu žute vode. Što se na ivicama ponekad zarušava. Dok brusi svoje korito. Povija lopoč i trstiku.

I vjetar zna stati. Okrenuti se. Sunce se u decembru gotovo i ne nasmiješi. Sve se nekako smiri. Izgledalo bi kao da se priroda mijenja. Da nema rijeke.

Kad smo oca sahranili činilo se kao da ga više nema.

Prvih nekoliko sedmica tetka Elizabeta Blum je boravila kod nas. Kuhala nam. Tješila nas i po cio božji dan pričala o dobrim i zlim dušama. Stalno je otvarala prozor i pri tom izgovarala neke čudne riječi koje su završavale na os, imis, aus, men.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priča



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: