Psiholozi oštro kritizirali medijie

VIROVITICA

Psiholozi su otvorili niz pitanja koja danas oslikavaju medijsku sliku Hrvatske: zašto samo negativne vijesti, kako mediji utječu na čitatelje, zašto oglas ima prednost pred kvalitetnim novinarskim sadržajima, kolika je moć radija, televizije, novina i Interneta, jeli opravdan strah od neetičnosti u novinarstvu, što donosi brzopletost i senzacionalizam...

«Malo je novinara koji su se uspjeli specijalizirati za određena područja, što u izvještaju u našij znanosti često rezultira površnim, neprovjerenim i netočnim informacijama. Smeta me što se uvriježio način komuniciranja mailom ili čak sms-om te što nerijetko uopće nemamo mogućnost autorizacije teksta», rekla je među ostalim mr Elvira Koić dodavši kako nerado komunicira s medijima.

Ona je svoje izlaganje temeljila na tekstu i Status psihologije u medijima u Hrvatskoj i zapreke komunikaciji između znanosti i javnosti mr.sc kineziologije i profesora psihologije Joška Sindika. Naglasila je kako u svom poslu često vidi utjecaj mediji na život korisnika. Odnosi se to na banalne televizijske emisije, kvizove, reality showove… "Razmišljamo li opće kakve modele ponašanja usvajamo gledajući takve emisije? Zar je potrebno u glavnoj informativnoj emisiji dobiti upute kako opljačkati benzinsku postaju? Strašno je na kojem modelu pojedini kvizovi, gdje se jedna osoba javno izruguje drugima, i to njihovim osobinama, na privatnoj razini"

Mr Koić je zaključila da treba osmisliti korake za sustavno uređivanje i usklađivanje komunikacije medija i psihologije. Predložila je zajednički radionicu novinara i psihologa u kojoj će i jedna i druga strana naučiti slušati i bolje komunicirati.

Pod motom Neka stvarnost koju nameću mediji ne bude jača od stvarnosti koju nameće škola Sandra Pocrnić Mlakar je govorila na temu "Mladi i mediji".

Drago mi je što na pravom mjestu, među stručnjacima, mogu pridonijeti raspravi o utjecaju medija na mlade. Budući da sam više od pola radnog staža odradila u novinarstvu, govorit ću kao novinar, a ne kao psiholog. Opisat ću pristup današnjih medija i razloge za takav pristup te pokušati ukazati na rješenja. Podsjećam samo da su mladi koji ne znaju za drugačiju vrstu novinarstva od današnje već punoljetni.

Donijela sam primjerke naših najpopularnijih dnevnih novina, da bismo ih zajedno prelistali.
Pogledajmo dobro prvu stranicu – najuočljiviji je, glavni, veliki naslov. To je događaj dana. Urednici su uvjereni da će zbog tog naslova čitatelj kupiti novine ili pak odustati od kupnje. Treba odmah reći kako često vlasnike novina zanima samo kupnja novina, važno je primjerak novina prodati, a hoće li se čitati ili ne manje im je bitno.

To neki urednici znaju čak isticati, a ja to smatram sramotnim za profesiju. Za koga radimo ako ne za onoga tko to želi čitati? Čemu sav trud ako čitatelj nije važan? Mesar kojem nije važno hoće li njegovi kupci jesti meso koje kupuju kod njega sigurno se ne bi dugo održao. Niti postolar, koji prodaje cipele koje nisu namijenjene nošenju. Ali novine koje se ne čitaju opstaju. Dugoročno, dakako oni koji kupuju novine, a ne čitaju ih, s vremenom će odustati od kupnje, ali o tom dugoročnom kod nas se manje razmišlja.

Ime novina naziva se glava – pričali su mi stariji kolege kako se nekada samo događaj od izvanrednog značenja plasirao iznad glave novine. Pogledajmo što imamo danas – iznad glave novine je nagradna igra, oglasni prostor ili pak bizarnost.

Što još imamo na naslovnici? Tu su naslovi drugog i trećeg reda, prateći događaji među kojima se također može naći razlog za kupnju novine. Tu je svakako sport i neki važan rezultat naših sportaša. Ako nije aktualna neka sportska afera, o sportskim uspjesima uvijek se piše afirmativno i sport je jedno od rijetkih područja nekakvog nacionalnog ponosa i katarze. U slavljima zbog sportskih uspjeha naših sportaša, međutim, najčešće zaboravljamo da su za sportske uspjehe zaslužni pojedinci sami, koji uspijevaju UNATOČ okolnostima koje ih okružuju, a ne zahvaljujući podršci koju im pruža zajednica.

I tu su, dakako, oglasi – oglasni prostor na naslovnoj stranici novine najskuplji je u cijelom listu. Naslovnica se ističe na svakom prodajnom mjestu i tu plasiran oglas ne može ostati neprimijećen. Prostor na naslovnici najskuplji je prostor u novinama.

Oglasi donose važan dio prihoda novina. To je razlog zbog kojeg štivo i njegova kvaliteta u novinama postaje manje bitno. Ionako će više novca donijeti stranica oglasa nego dobar tekst na stranici i novinski izdavači s tim računaju. Zato im treba samo kupac, a ne i čitatelj.

Naslovnica prodaje novine i tu su naslovi zbog kojih ćemo posegnuti za novinama i kupiti ih. Zato je naslovnica napadna, nasrtljiva, privlači pažnju, šokira. Naslovi na naslovnici trebali bi izazvati emocije, većinom negativne - naglašavaju bizarnost, neobičnost događaja i izazivaju čuđenje, gađenje, sućut, pa i bijes.

Otkako su se nakon devedesete novine privatizirane, svaki dan čudimo se novom čudu – svaki dan dočekuje nas nova senzacija, novo čudo neviđeno, bio to politički skandal ili detalji o okrutnom ubojstvu. Senzacija je sama sebi svrhom – senzacionalističke medije ne zanima nastavak priče, sankcije, moguća rješenja ili pak mjere kojima treba preventivno djelovati kako se takva zla ne bi ponovila.

Novinarstvo je zanat, a novinarima je posao da postavljaju pitanja u ime javnosti i na njih traže odgovore. Ali senzacionalističke novine ne zanima pitanje zašto, koje upućuje na razvoj događaja i pronalaženje rješenja – primjerice, takva bi bila tema o materijalnoj i ljudskoj opremljenosti vatrogasne službe, koja bi možda otkrila slabosti sustava i spriječila tragedije poput kornatske. Ali jedino pitanje koje senzacionalističkom novinaru pada na pamet je kako doći do onoga što je zabranjeno, kako zaviriti tamo gdje se „ne smije“, jer nam to brane možda jednostavna pravila pristojnosti i dobrog odgoja, kako zadovoljiti onu primitivnu znatiželju koja je sama sebi svrha. Zato se inzistira na deskripciji događaja, zato se na naslovnicama objavljuju scene sa sahrana i fotografije ožalošćenih u najintimnijim trenucima tugovanja. I sve se to navodno čini u ime javnosti. Kao konzumenti tih medija, ne želeći to, pozvani smo svjedočiti takvim događajima. Ali ne zato što bi to pridonijelo da se nesreća ne ponovi ili da svijet postane bolji, već samo zato što urednici senzacionalističkih medija ne mogu smisliti ništa bolje kako bi obradili temu koja privlači pažnju javnosti.

Prolistajmo novine do kraja i prebrojimo koliko je stranica crne kronike – tvrde kolege koji su istraživali broj kriminalističkih izvještaja u medijima da se broj slučajeva ubojstava i razbojstava u Hrvatskoj ne povećava (iako bih radije da me u to uvjeri neki studiozniji medij od Indexa, iako ne podcjenjujem njihovu brzinu reagiranja i inicijativu). No, bez obzira živimo li u vrijeme eskalacije nasilja i kriminala ili ne, činjenica je da je za crne naslove na naslovnicama odgovoran prije svega pristup. Crnih vijesti ima i u civiliziranim zemljama, ali postoji razlog zbog kojeg su one potisnute na margine. Psiholozima je dobro poznat utjecaj nasilja u medijima na mlade. Možda bi Društvo psihologa trebalo češće upozoriti medije na to.

Koji je razlog za takav novinarski pristup? Isključivo novac. I to profit privatnika, vlasnika medija, kojima senzacionalističko novinarstvo omogućuje brzu zaradu, dok bi drugačiji pristup, s više istraživanja u literaturi ili na terenu, zahtijevao educiraniji kadar, a rezultat ne bi bio tolika čitanost.

Za senzacionalističko novinarstvo karakteristično je da podilazi ukusu publike. Ono omogućuje visoke naklade – nekad se to nazivalo šund, kao loša literatura ili loša glazba, koja je slušana i tiražna zato što je nezahtjevna i prilagođena masovnom ukusu. Ne podcjenjujem masovni ukus, da se razumijemo, i ja volim visoke naklade i visoku čitanost. Ali mislim da čitateljstvu treba ponuditi kvalitetu koja vodi povećanju društvene svijesti. Da bi se ponudila kvaliteta, treba malo više truda nego što su urednici i vlasnici medija spremni uložiti. Treba prije svega vladati jezikom, znati plasirati događaj, istraživati i ukazivati na rješenja, što nije lako. Mnogo je lakše baviti se deskripcijom i paparazzo novinarstvom, a ako je uz to takav pristuo i unosniji, čemu se truditi!?

Odgovor na to pitanje čemu se truditi, međutim, dobro znaju nastavnici, pedagozi, psiholozi, svi oni uključeni u odgojno-obrazovni proces, koji nisu ni blizu tako dobro plaćeni kao novinari privatnih medija. Nastavnici znaju koliko truda treba uložiti u odgoj i kolika je šteta za mladog čovjeka i za zajednicu ako taj trud ostane uzaludan. Društvo koje želi napredovati cijelo treba biti usmjereno na odgoj i osobni razvoj pojedinca, kao dobro organizirana obitelj.

Zamislimo jednog desetogodišnjaka, koji je već vrlo pismen i svjestan okoline u kojoj živi, kako nakon nastave izlazi iz svoje školske zgrade – a škole su mjesto nulte tolerancije na agresiju - i prolazi pored kioska s novinama. U školi ga učimo da se znanje cijeni, a marljivost isplati, da vrijedi učiti i napredovati, da drugome treba biti prijatelj te upućujemo na suradnju i timski rad. Na kiosku s novinama, međutim, desetogodišnjak vidi jednu drugu stvarnost, Stvarnost puno nasilja, opasnosti, ubojstava, pljački, kriminala, naslovnice novina koje privlače pažnju krvavim naslovima. Što će učenik zaključiti? Je li za njega stvarniji život onaj o kojem pišu novine ili onaj u školi?

Bit će učenika koji neće dvojiti i marljivo će ulagati trud u napredovanje i školski uspjeh. Bit će i onih koji će zaključiti da se nasiljem i nepoštenjem može u životu više postići. Bit će i onih koji će se dvojiti između te dvije stvarnosti – školske i medijske. Upravo zbog njih, onih koji ne znaju kojoj bi stvarnosti dali prednost i koja pravila trebaju pripremiti u svom životu, upravo zbog njih onoj realnosti u medijima, koja je puna nasilja, ne treba dati šansu da zaživi. Škola, pa i cijelo društvo, trebaju se usmjeriti na pozitivna postighnuća i smanjiti utjecaj negativnih primjera. Molim kolege psihologe da me podrže u tom mom stavu jer mislim da ovakvi mediji kakvi su danas, srozavajući sustav vrijednosti, čine veliku štetu mladim naraštajima.

Primijetimo da naši mediji proklamiraju ideju dokolice, kao da svi imamo vremena na bacanje – inzistira se na privatnim skandalima, ogovaranjima, kao teme dana nameću se privatne drame poznatih uz, dakako, mnogo crne kronike. Sve ono vrijedno ili pohvalno previše je obično da bi zaslužilo medijski prostor. Čak i kad pišu o mladima, mediji to čine senzacionalistički. Povod za pisanje o mladima samo su ekstremni uspjesi na međunarodnim natjecanjima ili pak seksološka istraživanja gdje se naglašava promiskuitet mladih.

Senzacionalističke medije ne zanima prosječnost niti razvoj, edukacija niti odgoj, što će urednici zabavnih emisija s ponosom naglašavati kao svoju orijentaciju.

Senzacionalističkih medija ima i u zemljama koje su nam uzori, ali osnovna je razlika u tome što to nisu i jedini mediji. Senzacionalizam podrazumijeva nezahtjevnu zabavu koju ne treba uzimati ozbiljno, niti na temelju senzacionalističkih informacija treba planirati daljnje aktivnosti. Ali senzacionalizam je kod nas prevladavajući pristup i senzacionalističke novine nametnule su se tržištu i potpuno zaglušuju novine drukčijeg pristupa.

Mediji imaju svoju svrhu, a to je prijenos informacija, koje trebaju biti vjerodostojne i relevantne, u interesu javnosti. Nekada je vrijedilo da je svrha medija edukacija, informacija i zabava – ne isključivo tim redom i ne isključivo u istim omjerima, ali i danas bi se medij koji zadovoljava sva tri ta kriterija smatrao kvalitetnim. Navest ću nekoliko prijedloga kako umanjiti utjecaj senzacionalističkih medija, kojih sam se ja dosjetila, a predlažem da svi o takvim rješenjima razmislimo. Pretpostavka za svako do navedenih rješenja je poznavanje novinarskog zanata. Jer samo će novinar (točnije urednik, jer urednici kreiraju uređivačku koncepciju) koji dobro poznaje zanat znati izbjeći zamku senzacionalizma s jedne strane ili političkog diktata s druge ili pak neće popustiti pritisku da objavljuje plaćene hvalospjeve umjesto informacija.

1. Državni mediji kao protuteža senzacionalističkima - Na tribinama o medijima dosta se raspravljalo o tome mogu li državni mediji biti protuteža senzacionalističkim, privatnim medijima. Ali ne na onaj način na koji to čini naša javna, državna televizija, koja se ponekad u senzacionalizmu nadmeće s privatnim, komercijalnim tv-postajama. Ja bih se složila s teoretičarima koji tvrde da državi mediji, barem kad je o novinama riječ, mogu biti protuteža senzacionalizmu. I pritom navodim primjere ekonomskih istraživanja (Institut Adizes) koja pokazuju da vrsta vlasništva, privatnog ili društvenog, ne mora utjecati na uspješnost tvrtke. Dokazano je, naime, da i tvrtka u društvenom vlasništvu može biti uspješna na tržištu ako se njome upravlja dobar menadžment. Ako se radi po pravilima zanata, državni medij može također biti informativan, čitan, financijski uspješan i društveno koristan.

Isto vrijedi, ako se radi po pravilima zanata, ni privatni mediji ne bi smjeli raditi nauštrb interesa zajednice. Zamislimo mesara čije kobasice izazivaju malu mučninu i dugoročno mogu loše djelovati na ponašanje mladih – koliko bi se održao na tržištu? A upravo je takav učinak nekih naših medija.

2. Odvajanje oglasnog od informativnog prostora - U socijalizmu su (časniji) novinari inzistirali na neovisnosti od politike i pokazalo se da oni koji su se uspjeli izboriti za taj status radili dobre i tiražne novine (Slobodna Dalmacija u vrijeme glavnog urednika Joška Kulušića). Danas se novinari bore za neovisnost od sponzora, oglašivača, čiji interes medij u kojem se sponzor oglašava treba štititi. Zasad, rasprave u Hrvatskom novinarskom društvu ukazuju samo na to da sistemskog rješenja nema. Oglasni i informativni pristup isprepliću se u svakom članku – ne može komentator komentirati aferu u tvrtki koja na susjednoj stranici plaća oglas. No, opet se tu pokazuje da treba poznavati pravila zanata i novinarske etike i u dobroj namjeri raditi prema njima. Jedino tako nastaju neovisni mediji, koji informiraju u interesu javnosti i zajednice kojoj pripadaju.
3. Lokalni mediji kao izvor istinite i korisne informacije – Informacija relevantna za lokalnu sredinu ima brojne čitatelje koje može dodatno motivirati mogućnost interakcije i suradnje s lokalnim medijem. Poticajno je i to što učinke razmjene informacija u lokalnom mediju možemo svakodnevno vidjeti oko sebe – uređena zelena površina, uklonjeno smetlište ili novo dječje igralište nastalo na inicijativu čitatelja pridonose okupljanju vrlo vjernih i angažiranih čitatelja oko lokalnih novina.

Za lokalne medije pritom također vrijedi kriterij da trebaju biti oslobođeni političkih diktata i da se rade po pravilima novinarskog zanata (rima!). Za zajednicu je vrlo korisna ta kompaktnost i upućenost prema sebi koji podržavaju lokalni mediji, a protok korisnih i istinitih informacija - pa čak i kad možda nekom lokalnom političaru nisu osobito ugodne – omogućuje zajednici da popravlja svoje negativnosti i time se usavršava i napreduje. Mnoge su lokalne sredine prepoznale tu vrijednost vlastitih medija.

Budući da u Virovitici novinarstvo ima dugu tradiciju, uvjerena sam da će se i u našem gradu lokalni mediji afirmirati kao važan čimbenik razvoja zajednice.