Psiholozi su otvorili niz pitanja koja danas oslikavaju medijsku sliku Hrvatske: zašto samo negativne vijesti, kako mediji utječu na čitatelje, zašto oglas ima prednost pred kvalitetnim novinarskim sadržajima, kolika je moć radija, televizije, novina i Interneta, jeli opravdan strah od neetičnosti u novinarstvu, što donosi brzopletost i senzacionalizam...
«Malo
je novinara koji su se uspjeli specijalizirati za određena područja, što u izvještaju
u našij znanosti često rezultira površnim, neprovjerenim i netočnim informacijama.
Smeta me što se uvriježio način komuniciranja mailom ili čak sms-om te što nerijetko
uopće nemamo mogućnost autorizacije teksta», rekla je među ostalim mr Elvira
Koić dodavši kako nerado komunicira s medijima.
Ona je svoje izlaganje temeljila na tekstu i Status psihologije u medijima u Hrvatskoj i zapreke komunikaciji između znanosti i javnosti mr.sc kineziologije i profesora psihologije Joška Sindika. Naglasila je kako u svom poslu često vidi utjecaj mediji na život korisnika. Odnosi se to na banalne televizijske emisije, kvizove, reality showove… "Razmišljamo li opće kakve modele ponašanja usvajamo gledajući takve emisije? Zar je potrebno u glavnoj informativnoj emisiji dobiti upute kako opljačkati benzinsku postaju? Strašno je na kojem modelu pojedini kvizovi, gdje se jedna osoba javno izruguje drugima, i to njihovim osobinama, na privatnoj razini"
Mr Koić je zaključila da treba osmisliti korake za sustavno uređivanje i usklađivanje
komunikacije medija i psihologije. Predložila je zajednički radionicu novinara
i psihologa u kojoj će i jedna i druga strana naučiti slušati i bolje komunicirati.
Pod motom Neka stvarnost koju nameću mediji ne bude jača od stvarnosti koju nameće škola Sandra Pocrnić Mlakar je govorila na temu "Mladi i mediji".
Drago
mi je što na pravom mjestu, među stručnjacima, mogu pridonijeti raspravi o utjecaju
medija na mlade. Budući da sam više od pola radnog staža odradila u novinarstvu,
govorit ću kao novinar, a ne kao psiholog. Opisat ću pristup današnjih medija
i razloge za takav pristup te pokušati ukazati na rješenja. Podsjećam samo da
su mladi koji ne znaju za drugačiju vrstu novinarstva od današnje već punoljetni.
Donijela sam primjerke naših najpopularnijih dnevnih novina, da bismo ih zajedno
prelistali.
Pogledajmo dobro prvu stranicu – najuočljiviji je, glavni, veliki naslov. To
je događaj dana. Urednici su uvjereni da će zbog tog naslova čitatelj kupiti
novine ili pak odustati od kupnje. Treba odmah reći kako često vlasnike novina
zanima samo kupnja novina, važno je primjerak novina prodati, a hoće li se čitati
ili ne manje im je bitno.
To neki urednici znaju čak isticati, a ja to smatram sramotnim za profesiju.
Za koga radimo ako ne za onoga tko to želi čitati? Čemu sav trud ako čitatelj
nije važan? Mesar kojem nije važno hoće li njegovi kupci jesti meso koje kupuju
kod njega sigurno se ne bi dugo održao. Niti postolar, koji prodaje cipele koje
nisu namijenjene nošenju. Ali novine koje se ne čitaju opstaju. Dugoročno, dakako
oni koji kupuju novine, a ne čitaju ih, s vremenom će odustati od kupnje, ali
o tom dugoročnom kod nas se manje razmišlja.
Ime novina naziva se glava – pričali su mi stariji kolege kako se nekada samo
događaj od izvanrednog značenja plasirao iznad glave novine. Pogledajmo što
imamo danas – iznad glave novine je nagradna igra, oglasni prostor ili pak bizarnost.
Što još imamo na naslovnici? Tu su naslovi drugog i trećeg reda, prateći događaji
među kojima se također može naći razlog za kupnju novine. Tu je svakako sport
i neki važan rezultat naših sportaša. Ako nije aktualna neka sportska afera,
o sportskim uspjesima uvijek se piše afirmativno i sport je jedno od rijetkih
područja nekakvog nacionalnog ponosa i katarze. U slavljima zbog sportskih uspjeha
naših sportaša, međutim, najčešće zaboravljamo da su za sportske uspjehe zaslužni
pojedinci sami, koji uspijevaju UNATOČ okolnostima koje ih okružuju, a ne zahvaljujući
podršci koju im pruža zajednica.
I tu su, dakako, oglasi – oglasni prostor na naslovnoj stranici novine najskuplji
je u cijelom listu. Naslovnica se ističe na svakom prodajnom mjestu i tu plasiran
oglas ne može ostati neprimijećen. Prostor na naslovnici najskuplji je prostor
u novinama.
Oglasi donose važan dio prihoda novina. To je razlog zbog kojeg štivo i njegova
kvaliteta u novinama postaje manje bitno. Ionako će više novca donijeti stranica
oglasa nego dobar tekst na stranici i novinski izdavači s tim računaju. Zato
im treba samo kupac, a ne i čitatelj.
Naslovnica prodaje novine i tu su naslovi zbog kojih ćemo posegnuti za novinama
i kupiti ih. Zato je naslovnica napadna, nasrtljiva, privlači pažnju, šokira.
Naslovi na naslovnici trebali bi izazvati emocije, većinom negativne - naglašavaju
bizarnost, neobičnost događaja i izazivaju čuđenje, gađenje, sućut, pa i bijes.
Otkako su se nakon devedesete novine privatizirane, svaki dan čudimo se novom
čudu – svaki dan dočekuje nas nova senzacija, novo čudo neviđeno, bio to politički
skandal ili detalji o okrutnom ubojstvu. Senzacija je sama sebi svrhom – senzacionalističke
medije ne zanima nastavak priče, sankcije, moguća rješenja ili pak mjere kojima
treba preventivno djelovati kako se takva zla ne bi ponovila.
Novinarstvo je zanat, a novinarima je posao da postavljaju pitanja u ime javnosti
i na njih traže odgovore. Ali senzacionalističke novine ne zanima pitanje zašto,
koje upućuje na razvoj događaja i pronalaženje rješenja – primjerice, takva
bi bila tema o materijalnoj i ljudskoj opremljenosti vatrogasne službe, koja
bi možda otkrila slabosti sustava i spriječila tragedije poput kornatske. Ali
jedino pitanje koje senzacionalističkom novinaru pada na pamet je kako doći
do onoga što je zabranjeno, kako zaviriti tamo gdje se „ne smije“, jer nam to
brane možda jednostavna pravila pristojnosti i dobrog odgoja, kako zadovoljiti
onu primitivnu znatiželju koja je sama sebi svrha. Zato se inzistira na deskripciji
događaja, zato se na naslovnicama objavljuju scene sa sahrana i fotografije
ožalošćenih u najintimnijim trenucima tugovanja. I sve se to navodno čini u
ime javnosti. Kao konzumenti tih medija, ne želeći to, pozvani smo svjedočiti
takvim događajima. Ali ne zato što bi to pridonijelo da se nesreća ne ponovi
ili da svijet postane bolji, već samo zato što urednici senzacionalističkih
medija ne mogu smisliti ništa bolje kako bi obradili temu koja privlači pažnju
javnosti.
Prolistajmo novine do kraja i prebrojimo koliko je stranica crne kronike – tvrde
kolege koji su istraživali broj kriminalističkih izvještaja u medijima da se
broj slučajeva ubojstava i razbojstava u Hrvatskoj ne povećava (iako bih radije
da me u to uvjeri neki studiozniji medij od Indexa, iako ne podcjenjujem njihovu
brzinu reagiranja i inicijativu). No, bez obzira živimo li u vrijeme eskalacije
nasilja i kriminala ili ne, činjenica je da je za crne naslove na naslovnicama
odgovoran prije svega pristup. Crnih vijesti ima i u civiliziranim zemljama,
ali postoji razlog zbog kojeg su one potisnute na margine. Psiholozima je dobro
poznat utjecaj nasilja u medijima na mlade. Možda bi Društvo psihologa trebalo
češće upozoriti medije na to.
Koji je razlog za takav novinarski pristup? Isključivo novac. I to profit privatnika,
vlasnika medija, kojima senzacionalističko novinarstvo omogućuje brzu zaradu,
dok bi drugačiji pristup, s više istraživanja u literaturi ili na terenu, zahtijevao
educiraniji kadar, a rezultat ne bi bio tolika čitanost.
Za senzacionalističko novinarstvo karakteristično je da podilazi ukusu publike.
Ono omogućuje visoke naklade – nekad se to nazivalo šund, kao loša literatura
ili loša glazba, koja je slušana i tiražna zato što je nezahtjevna i prilagođena
masovnom ukusu. Ne podcjenjujem masovni ukus, da se razumijemo, i ja volim visoke
naklade i visoku čitanost. Ali mislim da čitateljstvu treba ponuditi kvalitetu
koja vodi povećanju društvene svijesti. Da bi se ponudila kvaliteta, treba malo
više truda nego što su urednici i vlasnici medija spremni uložiti. Treba prije
svega vladati jezikom, znati plasirati događaj, istraživati i ukazivati na rješenja,
što nije lako. Mnogo je lakše baviti se deskripcijom i paparazzo novinarstvom,
a ako je uz to takav pristuo i unosniji, čemu se truditi!?
Odgovor na to pitanje čemu se truditi, međutim, dobro znaju nastavnici, pedagozi,
psiholozi, svi oni uključeni u odgojno-obrazovni proces, koji nisu ni blizu
tako dobro plaćeni kao novinari privatnih medija. Nastavnici znaju koliko truda
treba uložiti u odgoj i kolika je šteta za mladog čovjeka i za zajednicu ako
taj trud ostane uzaludan. Društvo koje želi napredovati cijelo treba biti usmjereno
na odgoj i osobni razvoj pojedinca, kao dobro organizirana obitelj.
Zamislimo
jednog desetogodišnjaka, koji je već vrlo pismen i svjestan okoline u kojoj
živi, kako nakon nastave izlazi iz svoje školske zgrade – a škole su mjesto
nulte tolerancije na agresiju - i prolazi pored kioska s novinama. U školi ga
učimo da se znanje cijeni, a marljivost isplati, da vrijedi učiti i napredovati,
da drugome treba biti prijatelj te upućujemo na suradnju i timski rad. Na kiosku
s novinama, međutim, desetogodišnjak vidi jednu drugu stvarnost, Stvarnost puno
nasilja, opasnosti, ubojstava, pljački, kriminala, naslovnice novina koje privlače
pažnju krvavim naslovima. Što će učenik zaključiti? Je li za njega stvarniji
život onaj o kojem pišu novine ili onaj u školi?
Bit će učenika koji neće dvojiti i marljivo će ulagati trud u napredovanje i
školski uspjeh. Bit će i onih koji će zaključiti da se nasiljem i nepoštenjem
može u životu više postići. Bit će i onih koji će se dvojiti između te dvije
stvarnosti – školske i medijske. Upravo zbog njih, onih koji ne znaju kojoj
bi stvarnosti dali prednost i koja pravila trebaju pripremiti u svom životu,
upravo zbog njih onoj realnosti u medijima, koja je puna nasilja, ne treba dati
šansu da zaživi. Škola, pa i cijelo društvo, trebaju se usmjeriti na pozitivna
postighnuća i smanjiti utjecaj negativnih primjera. Molim kolege psihologe da
me podrže u tom mom stavu jer mislim da ovakvi mediji kakvi su danas, srozavajući
sustav vrijednosti, čine veliku štetu mladim naraštajima.
Primijetimo da naši mediji proklamiraju ideju dokolice, kao da svi imamo vremena
na bacanje – inzistira se na privatnim skandalima, ogovaranjima, kao teme dana
nameću se privatne drame poznatih uz, dakako, mnogo crne kronike. Sve ono vrijedno
ili pohvalno previše je obično da bi zaslužilo medijski prostor. Čak i kad pišu
o mladima, mediji to čine senzacionalistički. Povod za pisanje o mladima samo
su ekstremni uspjesi na međunarodnim natjecanjima ili pak seksološka istraživanja
gdje se naglašava promiskuitet mladih.
Senzacionalističke medije ne zanima prosječnost niti razvoj, edukacija niti
odgoj, što će urednici zabavnih emisija s ponosom naglašavati kao svoju orijentaciju.
Senzacionalističkih medija ima i u zemljama koje su nam uzori, ali osnovna je
razlika u tome što to nisu i jedini mediji. Senzacionalizam podrazumijeva nezahtjevnu
zabavu koju ne treba uzimati ozbiljno, niti na temelju senzacionalističkih informacija
treba planirati daljnje aktivnosti. Ali senzacionalizam je kod nas prevladavajući
pristup i senzacionalističke novine nametnule su se tržištu i potpuno zaglušuju
novine drukčijeg pristupa.
Mediji
imaju svoju svrhu, a to je prijenos informacija, koje trebaju biti vjerodostojne
i relevantne, u interesu javnosti. Nekada je vrijedilo da je svrha medija edukacija,
informacija i zabava – ne isključivo tim redom i ne isključivo u istim omjerima,
ali i danas bi se medij koji zadovoljava sva tri ta kriterija smatrao kvalitetnim.
Navest ću nekoliko prijedloga kako umanjiti utjecaj senzacionalističkih medija,
kojih sam se ja dosjetila, a predlažem da svi o takvim rješenjima razmislimo.
Pretpostavka za svako do navedenih rješenja je poznavanje novinarskog zanata.
Jer samo će novinar (točnije urednik, jer urednici kreiraju uređivačku koncepciju)
koji dobro poznaje zanat znati izbjeći zamku senzacionalizma s jedne strane
ili političkog diktata s druge ili pak neće popustiti pritisku da objavljuje
plaćene hvalospjeve umjesto informacija.
1. Državni mediji kao protuteža senzacionalističkima - Na tribinama
o medijima dosta se raspravljalo o tome mogu li državni mediji biti protuteža
senzacionalističkim, privatnim medijima. Ali ne na onaj način na koji to čini
naša javna, državna televizija, koja se ponekad u senzacionalizmu nadmeće s
privatnim, komercijalnim tv-postajama. Ja bih se složila s teoretičarima koji
tvrde da državi mediji, barem kad je o novinama riječ, mogu biti protuteža senzacionalizmu.
I pritom navodim primjere ekonomskih istraživanja (Institut Adizes) koja pokazuju
da vrsta vlasništva, privatnog ili društvenog, ne mora utjecati na uspješnost
tvrtke. Dokazano je, naime, da i tvrtka u društvenom vlasništvu može biti uspješna
na tržištu ako se njome upravlja dobar menadžment. Ako se radi po pravilima
zanata, državni medij može također biti informativan, čitan, financijski uspješan
i društveno koristan.
Isto vrijedi, ako se radi po pravilima zanata, ni privatni mediji ne bi smjeli
raditi nauštrb interesa zajednice. Zamislimo mesara čije kobasice izazivaju
malu mučninu i dugoročno mogu loše djelovati na ponašanje mladih – koliko bi
se održao na tržištu? A upravo je takav učinak nekih naših medija.
2. Odvajanje oglasnog od informativnog prostora - U socijalizmu
su (časniji) novinari inzistirali na neovisnosti od politike i pokazalo se da
oni koji su se uspjeli izboriti za taj status radili dobre i tiražne novine
(Slobodna Dalmacija u vrijeme glavnog urednika Joška Kulušića). Danas se novinari
bore za neovisnost od sponzora, oglašivača, čiji interes medij u kojem se sponzor
oglašava treba štititi. Zasad, rasprave u Hrvatskom novinarskom društvu ukazuju
samo na to da sistemskog rješenja nema. Oglasni i informativni pristup isprepliću
se u svakom članku – ne može komentator komentirati aferu u tvrtki koja na susjednoj
stranici plaća oglas. No, opet se tu pokazuje da treba poznavati pravila zanata
i novinarske etike i u dobroj namjeri raditi prema njima. Jedino tako nastaju
neovisni mediji, koji informiraju u interesu javnosti i zajednice kojoj pripadaju.
3. Lokalni mediji kao izvor istinite i korisne informacije
– Informacija relevantna za lokalnu sredinu ima brojne čitatelje koje može dodatno
motivirati mogućnost interakcije i suradnje s lokalnim medijem. Poticajno je
i to što učinke razmjene informacija u lokalnom mediju možemo svakodnevno vidjeti
oko sebe – uređena zelena površina, uklonjeno smetlište ili novo dječje igralište
nastalo na inicijativu čitatelja pridonose okupljanju vrlo vjernih i angažiranih
čitatelja oko lokalnih novina.
Za lokalne medije pritom također vrijedi kriterij da trebaju biti oslobođeni
političkih diktata i da se rade po pravilima novinarskog zanata (rima!). Za
zajednicu je vrlo korisna ta kompaktnost i upućenost prema sebi koji podržavaju
lokalni mediji, a protok korisnih i istinitih informacija - pa čak i kad možda
nekom lokalnom političaru nisu osobito ugodne – omogućuje zajednici da popravlja
svoje negativnosti i time se usavršava i napreduje. Mnoge su lokalne sredine
prepoznale tu vrijednost vlastitih medija.
Budući da u Virovitici novinarstvo ima dugu tradiciju, uvjerena sam da će se
i u našem gradu lokalni mediji afirmirati kao važan čimbenik razvoja zajednice.