Oduvijek mi je bila želja baviti se ozbiljnom politikom. Ali problem je taj što niti se igdje kandidiram, niti me itko predlaže, pa mi jedino preostaje baviti se konstruktivnom kritikom. To je ono kada si uvijek protiv, ali prije nego se javiš za riječ, izbrojiš do deset. Ovoga puta brojao sam polako: Na samom početku, pa sve tamo do sredine, bio sam veliki protivnik postojećeg županijskog teritorijalnog ustroja, ali negdje na sedam-osam počeo sam mijenjati mišljenje. Županije moraju ostati, a njihov ukupan broj možda i povećati.
Znam da nekima ne izgleda razumno, stoga razmatranje zaključka o nužnosti daljnjeg širenja i jačanja lokalnih županijskih ureda nastavljamo psihoanalitički.
Gledano frojdovski, njihova teritorijalna potreba proizlazi iz potisnutog erosa ega – sebične ljubavi građana prema užem zavičaju i podsvjesne želje za samoopredjeljenjem do (financijskog) samoodcjepljenja, što nikome još nije donijelo neko osobito psihičko dobro (očekivanu količinu sreće i životnog zadovoljstva).
Ali zato postoji jungovska teza koja otvara pitanje kozmičke slobode, a nju je moguće dosegnuti samo uz uvjet totalnog katastarskog razgraničenja sa svim postojećim susjedima – počevši od kućnog broja, ulica i gradova…pa sve redom preko zemljopisnih regija i država.
Zašto?
Politički odgovor je nemoguće dati. Lakše ćemo stvari objasniti filozofski.
Sloboda je, kažu mudraci, stanje razboritog uma koji svu odgovornost za vlastiti život preuzima na sebe, a to je u biti stvar vlastitog izbora. Problem je jedino taj što nismo dovoljno duhovno sazreli pa su nužna izvjesna politička rješenja koja će nas na to sama prisiliti i s vremenom osvijestiti.
Socijalistički projekt tvornice radnicima, zemlja seljacima bio je na dobrom putu, ali utjecaj partije u planskoj ekonomiji nije imao mjeru, što je u narodu stvaralo dojam da su nam za sve krivi komunisti, i time totalno smanjilo kolektivni osjećaj društvene odgovornosti. Naravno da se onda takvo društvo, s tolikim brojem neodgovornih samoupravljača, moralo raspasti. Ni trinaesta plaća, ni jeftina odmarališta, ni plaćeno bolovanje nisu nas mogli spasiti.
Poslije toga smo se rastali i povukli u svoje države, ponijevši sa sobom nešto malo zajedničkih dugova i nasljednu kolektivnu dijagnozu: kronični sindrom psihičkog poremećaja teritorijalnog identiteta. Prognoza bolesti glasi: sporo se liječi i jako je teško za izdržat.
Vidjelo se prije nekoliko dana kako su se osjećali Šibenčani kada su samo na trenutak pomisli da će mentalno i duševno morat živjeti u Zadarskoj regiji… Ali i sami Zadrani kojima je prijetilo da završe u Splitskoj ili Riječkoj. Bilo je strašno za gledat, a kamoli za proživjet.
Na svu sreću javio se odgovorni župan koji je smirio strasti, objasnivši uznemirenom puku da je samo riječ o pokaznoj vježbi, kako bi se ispitala granica političke labilnosti građana, što je imalo za cilj da neozbiljni pojedinci konačno shvate kakve dramatične posljedice može izazvati jedna takva politička odluka.
No svakako bih želio naglasiti da ova lažna borbena uzbuna nije utjecala na moj osobni stav. Zagovaratelj sam veće administrativne podjele države, na što je moguće manje teritorijalne jedinice, iz jednog prostog razloga. Osim onog dobrog osjećaja psihičkog blagostanja da smo svoji na svome, takva usitnjena razina lokalne samostalnosti podrazumijeva i ono glavno: preuzimanje više upravljačke odgovornosti za svoju sudbinu na vlastita leđa. Što je veoma dobro sa stanovišta građanskog odgoja i dobrosusjedskih odnosa – jer nema prebacivanja krivnje na drugoga. Zato, živjele županije i samoupravni kapitalizam.
Ili da ja još izbrojim do 15?