U našim se neukim krajevima oduvijek znalo da su liječnik i odvjetnik gospoda kojima se ne ide praznih ruku i kojima se ne valja zamjeriti. Ali sad smo već na tako niskim granama, da nam više ne mogu pomoći ni liječnici ni odvjetnici, ma koliko im nosili. Stoga možemo bez ustručavanja barem napisati što nas boli. Zbog budućnosti - kako kaže profesorica koja čeka terapiju
Profesorica čeka terapiju. Rečeno joj je da lijek ne može dobiti dok ga ne
odobri nadležno ministarstvo. Od tada su prošla tri tjedna. A bolest napreduje.
Do sada je već mogla primiti jednu kuru i doći po drugu, ali odobrenja još nema.
Terapija koju čeka trebala bi spriječiti širenje metastaza na kostima. Samo
kad bi je nadležni konačno odobrili. Profesorica broji dane i ne može vjerovati
da joj birokratska prepreka ispriječila između nje i lijeka koji može zaustaviti
zloćudnu bolest. A lijek postoji i nadohvat je ruke. Jasno joj je da ministarstvo
po novom zakonu treba odobriti neke lijekove. Ali zašto i u slučajevima karcinoma,
kada je svaki dan terapije dragocjen?! Što može učiniti, pita se profesorica.
Ništa, osim čekati. Zato joj je jedna od opcija o kojoj razmišlja javiti se
novinarima i dati svoj slučaj u medije.
- Mogu li ja to objaviti na netu - pitala sam je kad smo se za Rokovo srele
kod Optike.
- Piši - podrži me profesorica - Nije važno zbog mene, nego vas drugih, zbog
tebe i tvoje kćeri.
Mnogi od nas poznaju profesoricu koja čeka terapiju. Mnogima je od nas predavala
u gimnaziji, pa u srednjoškolskom centru. Jedna nam je od najdražih zbog svoje
široke naobrazbe i duhovitosti. Mnogi od nas znaju kakva ju je bolest snašla
i kako se s njom bori već godinama. Uvijek energična i angažirana, razgovor
je završila je komentarom virovitičkog kirvaja i reklamnog spota u kojem se
veliča barokna ostavština, dok crkva i dvorac naočigled propadaju.
- Sad će dati silne eure za Severinu, a tim su novcem mogli obnoviti nešto u
gradu – kaže profesorica, a ja, kao što sam joj i obećala, sve to redom ovdje
zapisujem.
Spremam se već duže vrijeme pozabaviti zdravstvom i bolnicama, a sad me profesorica
svojom pričom primorala. I unaprijed se ispričavam čitateljima što opet ništa
neću istraživati, neću tražiti podatke kojima bih potkrijepila svoje teze. Nego
ću na temelju onoga što sam čula, vidjela i pročitala u posljednjih nekoliko
mjeseci, pa i iskusila na svojoj koži za onih nekoliko svojih boravaka u bolnicama,
napisati da je naše zdravstvo - sramotno. Svi smo krivci za tu sramotu jer smo
prešutno dopustili da nam se briga o bolesnicima tako nisko sroza. I to ćemo
skupo platiti. Ne novcem, već životima. I ne prihvaćam više uvjeravanja da smo
siromašni, da se ne može bolje, da je donedavno bio rat - što bi rekla moja
stroga šefica u Lideru: najnovija je vijest da je rat završio prije deset godina!
- da se posljedice još osjećaju i da zato nema novca za bolesnike i lijekove.
Ne prihvaćam takva objašnjenja jer vidim da negdje i za neke uvijek ima, da
se grade palače i dvorci, da se ulaže u zgrade i poslove, a istodobno se bolesnima
ne može osigurati najnužnije. Možda oni koji imaju i investiraju računaju da
nikad neće biti bolesni i da njima neće trebati naše derutne bolnice i lijekovi
protiv karcinoma. Ili se nadaju da će za njih uvijek biti boljih kreveta, boljih
lijekova i boljih liječnika od onih namijenjenih plebsu. Bolje bi im bilo da
se ne zavaravaju, jer, što bi rekli stari Virovitičani - svaka rit dođe na šekret.
Liječnici nisu menadžeri - ispričavaju se ministri i ravnatelji kad se negdje
postavi pitanje reforme zdravstva. Dobar i stručan liječnik doista ne mora biti
menadžer koji će znati voditi poslovanje svog odjela, niti to od njega treba
tražiti. Ali zdravstvo nam nije potonulo preko noći, propadanje traje godinama
i desetljećima, pa se davno već mogla negdje podvući crta, naručiti istraživanje,
angažirati ekonomiste, menadžere i najskuplji konzalting koji bi napravio program
oporavka. Pa da se prije pet, ako već ne prije deset godina krenulo prema zadanom
cilju, dosad bismo se već odlijepili od dna. Ali ne, nego tonemo i dalje. Povremeno
izbije neka afera s nabavkom aparata kod ovog a ne kod onog dobavljača. Ili
se otvori rasprava o tome trebaju li liječnici preusmjeravati bolesnike sebi
u privatnu praksu ili ne. I - nikome ništa.
Svatko ispred svojih vrata - neka se ministri i menadžeri pitaju jesu li sve
tvrtke redovito uplaćivale doprinose u fondove za zdravstveno osiguranje i kamo
je usmjeravan taj novac - a ja ću ovdje opet ustanoviti propust javnih medija.
Iskopaju kolege novinari povremenu neku aferu, objave na naslovnici bombastične
iznose i imena osumnjičenih... Ali sutradan već isti će prostor zauzeti najsvježiji
preljub poznatih. Ponekad mi se čini da je tome kriva naša novootkrivena kapitalistička
sebičnost. Kao da nas privatni mediji - a svi su drugi marginalni, zar ne?!
- žele uvjeriti da je privatni interes iznad zajedničkog, da je kolektivna svijest
infantilna i da su nam svima važniji celulit i celebrities nego zdravstveno
i mirovinsko. I kad sljedeći put, opet s nekim senzacionalnim povodom, zavirimo
u bolnice i čekaonice, uvjerit ćemo se samo da su sve siromašnije i sve jadnije.
U Rijeci je u ponedjeljak uhićen kardiokirurg koji je navodno primio mito.
Osumnjičen je čak da se dugoročno bavio ugovaranjem operacija za svoj račun
i primanjem mita za operiranje preko reda. Političari i ravnateljstvo izrazili
su zgražanje, kao što je red u takvim prilikama. A dnevne novine objavile su
"cjenik za mito" u kojem se navodi da operacija vena košta 400 eura,
a operacija srca ili umjetnog kuka i do 5000 eura. Takvo je naše besplatno zdravstvo
i zajamčeno zdravstveno osiguranje. Nedobog da nam zareba! Ako mu se dokaže,
liječnik će dobiti otkaz i mogao bi biti kažnjen privremenim oduzimanjem licence,
kažu u novinama. I podsjećaju nas na još jedan slučaj, kada je u ožujku na Kilinici
za uho, grlo i nos na Šalati također uhićen liječnik zbog primanja mita. Sudski
postupak još nije počeo i zasad je jedina kazna liječniku otkaz. Dva važna pitanja
kolege novinari ipak nisu postavili nisu odgovorili: Prvo je - što je s ocem
gospođe koja je prijavila riječkog kirurga? Hoće li biti operiran i kada? Ili
što se dogodilo s pacijentom na Klinici za uho grlo i nos na Šalati koji je
proljetos prokazao liječnika? Jer mene baš zanima jesu li njihova imena i dalje
na listi čekanja i hoće li dočekati svoje operacije. Tek kad bismo znali da
su dobro prošli usprkos(!) svojoj građanskoj hrabrosti, mogli bismo se i mi
ostali možda odlučiti prijaviti liječnika koji bi od nas tražio novac.
Drugo je pitanje tko i zašto uopće plaća mito za, primjerice, operaciju vena,
kad su i liječnici na tržištu. Vjerojatno ni pacijenti, isto kao ni medicinari,
nisu još svjesni da se svaka, doduše manja, medicinska usluga može kupiti. Sve
ono što smo desetljećima uplaćivali u osnovno zdravstveno osiguranje možemo
lijepo zaboraviti - kad to ionako ne možemo dobiti kad nam najviše treba - i
otići kod privatnika, gdje ćemo kešnuti za uslugu. A možda primaju i kartice.
Isto kao frizeri.
U našim se neukim krajevima oduvijek znalo da su liječnik i odvjetnik gospoda
kojima se ne ide praznih ruku i kojima se ne valja zamjeriti. Ali sad smo već
na tako niskim granama, da nam više ne mogu pomoći ni liječnici ni odvjetnici,
ma koliko im nosili, pa možemo bez ustručavanja barem otvoreno napisati što
nas boli. Zbog budućnosti - kako kaže profesorica - da ne bi i mladi koji dolaze,
kao i mi danas, koji se čudimo u što smo se uvalili prešutnim odobravanjem,
učili na vlastitim greškama. Jer isto tako oduvijek se znalo da su medicinski
krugovi čvrsto zatvoreni i da kolega nikada neće protiv kolege. Ali mislim da
nećemo još dugo čekati i da će medicinska struka morati progovoriti kako bi
zaštitila ono malo časti što joj je preostalo.
Koji je od slučajeva na temelju kojih su proteklih mjeseci prodavane novine
uzrokovan liječničkom pogreškom, a koji je komplikacija - mi smrtnici ne možemo
znati, niti suditi. Kao što ne možemo znati ni gdje je pogriješio socijalni
radnik koji je znao za zlostavljanje u obitelji, prije nego što su pale žrtve.
I ne možemo znati jesu li novine koje prodaju tiraže objavljujući tuđe smrti
na naslovnicama potencijalno štetne jer će možda u nekoj bolesnoj glavi isprovocirati
novi sličan slučaj. Ili su možda ipak katarzično korisne, jer bolno zasijecaju
u najosjetljivije točke trule društvene odgovornosti. Kao što rekoh, svatko
ispred svojih vrata. Sve se svodi na ono popovsko - ne možemo ništa nego pogledati
oko sebe i pitati se gdje možemo biti korisniji i potrebniji, gdje su oni prema
kojima možemo biti bolji. I ništa više.
No kao i grozne naslovnice, svi smo povremeno u istim tim novinama - kakve
su, takve su, naše su - vidjeli i one dirljive zahvale bolničkom osoblju koje
je dobrotom i požrtvovnošću znalo nadomjestiti nedostatak komfora i opreme u
bolnicama. Po mojim iskustvima - ne može bez toga - na sestre (i braću!) mi
bolesnici uvijek smo se mogli osloniti. A vrijedi to, dakako, i za virovitičku
bolnicu, u kojoj su me stjecajem okolnosti primili kad me u rodnom gradu zatekao
napad bubrežnog kamenca. I svaki put put sam se pitala otkud sestrama i drugom
medicinskom osoblju toliko suosjećanja, kad svaki dan gledaju tuđu patnju. Ali
za razliku od liječnika, medicinske sestre nisu svoj poziv odabrale iz praktičnih
razloga. Jer gospoda doktori samo bi nadmeno prošetali i svisoka pokazali kako
im trebamo biti zahvalni na pažnji. Jedan je doktor, u KB Dubrava, ipak zaslužio
da mu kažem - "Nitko vam ne može dovoljno zahvaliti za posao koji radite."
Ne bi li bilo ljepše kad bi bilo više takvih?!
I pošto nam nedostaju slični, idealni liječnici u stvarnosti, tješimo se "hitnim
službama", "našim malim klinikama" i "čarolijama". Jer puk
valjda još uvijek intrigira taj svijet bijelih kuta. To nam je i jedina, iako
slabašna, nada - da će netko od onih desetogodišnjaka koji sad gutaju "Čaroliju"
zagristi udicu i jednog dana ipak upisati medicnu. Inače...
Dok Pravni fakultet još nekako kotira - a osobito ga rado upisuju djeca branitelja
- Medicinski je nisko pao na listi najpoželjnijih. Još u naše vrijeme, početkom
osamdesetih, Medicinski fakultet smatrao se elitnim - upisivali su ga najbolji
učenici, kojima je indeks medicine bio ulaznica u visoko društvo. Pokazalo se
kasnije, doduše, da se oni koji su tada upisivali nisu baš okoristili. Ali tada
je izgledalo da ih nakon šest godina studiranja i poluvolonterske specijalizacije,
čeka sigurno radno mjesto s dobrom plaćom, uz neupitan društveni ugled. Mi na
psihologiji znali smo iz vica prepričavati rezultate jednog istraživanja o motivaciji,
u kojem se pokazalo da su Medicinski fakultet upisivali studenti kojima je životni
cilj bio novac i status, slično kao i studentima Ekonomskog fakulteta. Sasvim
suprotno očekivanjima, jer ih je, kao buduće liječnike, trebalo krasiti više
čovjekoljublja. Ali bez obzira na Hipokratovu zakletvu i medicinsku etiku, (pre)malo
je bilo onih koji su tako zahtjevan program željeli svladati samo zato da bi
pomagali drugima!
I eto nas, dakle, nakon desetljeća neulaganja u zdravstvo - odnosno ulaganja u pogrešnom smjeru. Još prije deset godina isticalo se kao problem da bi svi liječnici htjeli raditi u većim centrima, a nitko ne želi "Život na sjever". Danas već demografi procjenjuju kako će uskoro nedostajati liječnika i u Zagrebu i da ćemo ih morati uvoziti. Kod nas prvo stradaju najslabiji, odnosno žene i djeca, pa je već ustanovljen opasan nedostatak pedijatara, ali uskoro će se primijetiti i manjak drugih specijalnosti. Zato treba oprezno s podmitljivim kirurzima. Za koju godinu možda ćemo ih morati moliti za pomoć!