Instruktor daje posljednje upute polazniku tečaja padobranstva prije prvog skoka: ‘Kad skočite, povucite veću ručku - otvorit će se glavni padobran. Ako se ne otvori, povucite manju ručku - otvorit će se pomoćni padobran. Kad se prizemljite, dolje će vas čekati džip koji će vas vratiti u bazu.'
Čovjek skoči iz aviona i povuče veću ručku. Padobran se ne otvori. Onda povuče manju ručicu. Ne otvori se ni pomoćni padobran. Čovjek pada i misli: ‘Još ako me dolje ne čeka džip, nastradao sam...'
Taj stari ‘crnjak' došao je kao asocijacija na dvije loše vijesti. Hrvatskoj se nije otvorio ‘glavni padobran'. BDP je u drugom tromjesečju pao dodatnih 2,1 posto. A nije se otvorio ni ‘pomoćni padobran'. Na svjetskoj ljestvici konkurentnosti nastavljen je slobodni pad. Sa 76. na 81. mjesto, što sugerira da će uz takav loš imidž biti vrlo teško privući strane investicije - jedino sidro u koje se uzda Milanovićeva vlada.
Vrijeme je za plan B Da bi paralela s ‘crnjakom' bila potpuna, trebalo bi definirati što je ‘džip' koji čeka zemlju-padobranca bez padobrana. Odgovor nije težak. Sasvim nerealno, Vlada, a s njom i velik dio javnosti, posljednju nadu polaže u očuvanje hrvatskoga kreditnog rejtinga.
Istina je da bi ispadanjem Hrvatske u treću ligu (‘junk') poskupjelo zaduživanje države. Ali, budimo iskreni: ako se i zadrži kreditni rejting, to neće pomoći da se, uz nastavak pada BDP-a i sve lošiju konkurentsku klimu, svi zajedno ne razbijemo.
Stanje nacionalne ekonomije, ali i, što je još gore, perspektive, veoma je loše. Vlada premijera Zorana Milanovića jest na prekretnici. Procijeni li pogrešno prilike i prijetnje, posljedice će biti dramatične.
Iz Banskih dvora stižu ‘religijske' poruke o ‘vjerovanju da su ovo najlošiji rezultati' i da će oslanjanje na državne investicije donijeti preokret u 2013. Odgovorna vlada ne bi se držala samo svojih ‘vjerskih' uvjerenja i nadanja. Sve više ozbiljnih ekonomista, poput ravnateljice Instituta za financije Katarine Ott ili ekonomista iz Bečkoga ekonomskog instituta Vladimira Gligorova, savjetuje Vladi da preispita sadašnji ekonomski model. I da krene u potragu za novim.
Vlada bi trebala u najkraćem roku pozvati stručnjake do kojih drži (ako takvih ima iz perspektive Banskih dvora...) i zatražiti alternativne programe. Ne znači to da sad treba odmah zaustaviti plan državnih investicija prema Čačićevu receptu. Kad se već krenulo u tom smjeru, nek se nastavi. Ali paralelno treba vidjeti što se još mora napraviti. Nisu investicije jedini faktor rasta (pada) BDP-a. Čak i ministri neekonomisti trebali bi znati da su tu još državna potrošnja, potrošnja građana i izvoz. Odgovorna vlast mora se baviti svim sastavnicama. A ne samo državnim investicijama. Izvoz, primjerice, posustaje i trebalo bi ga svim silama potpomoći. Nema tih državnih investicija koje mogu nadoknaditi eventualan daljnji pad prodaje hrvatske robe izvan Hrvatske.
Vrijeme curi Moguć je i pristup prema kojemu se prihvaća da se u sljedećih godinu dana ne mogu preokrenuti loši trendovi. Možda se vatrogasnim mjerama može zaustaviti daljnje propadanje, a iskoristiti vrijeme za stvaranje kvalitetnih temelja.
Pad na ljestvici konkurentnosti sa 76. na 81. mjesto jest posljedica posljednje godine HDZ-ove vladavine, ali za četiri mjeseca anketari koje angažira Svjetski forum u Davosu počet će ispitivati ‘decision makere' po Hrvatskoj radi sastavljanja rang-liste za 2013. Veliku težinu u metodologiji imaju i ‘soft' kriteriji, kao što su brzina dobivanja dozvola, lakoća poslovanja u Hrvatskoj i slično. Ako u 2012. nije bilo novca za mnoge stvari, ondje gdje je trebalo promijeniti zakone i poboljšati praksu - moglo se u devet mjeseci mnogo učiniti. A ostaje i još nekoliko mjeseci da se stvari ubrzaju.
Depresija u kojoj je danas Hrvatska traži ne samo odlučne vođe nego i vođe vizionare koji će prepoznati neortodoksna rješenja za svoju zemlju. Ovo nije vrijeme prosječnih političkih vođa.
Javnost u Hrvatskoj zapljusnuta je lošim vijestima. Možda će se nekomu činiti čudnim, ali najviše zastrašuje - pad produktivnosti u industriji. Od početka tranzicije u industriji se bilježio rast produktivnosti. Poslodavci su sa sve manje ljudi uredno proizvodili sve više. Sad se preokrenuo i taj dugogodišnji trend. Poslodavci ne uspijevaju tako brzo otpuštati radnike (- 4,4 posto) koliko se brzo urušava proizvodnja (- 6,1 posto), pa se produktivnost onih rijetkih koji još rade počinje smanjivati.
