Pronađena zemlja Borisa Pavelića: Rubikon za desnicu
Zašto Srbija sve ove godine nije pomogla da se rasvijetli sudbina još gotovo tisuću nestalih u ratu 1991.? Zašto Hrvatska sve ove godine nije pomogla da se dozna sudbina oko osamsto nestalih u oslobađanju 1995.? Zašto Srbija i Hrvatska do danas nisu razriješile sudbinu 1.945 ljudi koji se i dandanas, četvrt stoljeća nakon rata, smatraju nestalima? Tajna ljudi o kojima se ništa ne zna – ponavljamo, 1.945 osobnih sudbina, 1.945 obitelji koje pate i očekuju odgovore – osobno je najbolnija tajna rata u Hrvatskoj. Društveno, umjesto da od završetka neprijateljstava postane najvažniji zadatak institucija obje zemlje, ta se tajna od samoga početka prometnula u dokaz bešćutnosti ovih država, razotkrivajući zastrašujuću sposobnost političara da manipuliraju čak i najbolnijim ljudskim osjećajima.
Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar-Kitarović u proteklih su nekoliko dana nastojali pokazati da to više neće biti tako. Vučić je u Zagrebu najavio da će primiti članove obitelji nestalih i samouvjereno ustvrdio kako je »gotovo uvjeren« da će se uskoro doznati novi podaci. Udruge obitelji nestalih drže da će i hrvatska predsjednica uskoro primiti obitelji nestalih 1995., nakon Bljeska i Oluje. Vučić je svoj dio obećanja o prijemu brzo ispunio: u utorak je u Beogradu sat i pol razgovarao s četrnaest predstavnika udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja koje je predvodila Ljiljana Alvir, Vukovarka što traži mlađega brata. Sa sastanka su izašli oprezni, ali ne i beznadni: uspoređujući taj razgovor sa susretom koji su članovi obitelji nestalih imali s lijevocentrističkim predsjednikom Srbije Borisom Tadićem, Alvir je nedvosmisleno sugerirala kako je ovaj s Vučićem bio kvalitetniji: dok je Tadić »politički docirao«, s Vučićem su razgovarali dugo i konkretno, a on je, pred visokim časnicima Vojske Srbije, obećao da će, kao vrhovni zapovjednik, utjecati da vojska preda sve što ima, naglašavajući kako ne kani štititi nikoga tko bi mogao imati osobni interes da skriva kompromitantne podatke iz devedesetih.
Nekome naivnom sve bi to moglo zvučati ohrabrujuće. Ali ne i obiteljima nestalih, koje već četvrt stoljeća svjedoče uvijek i samo razočaranjima, jednome bolnijem od drugog: odmjerena, hrabra i dostojanstvena, Ljiljana Alvir rekla je poslije sastanka da će obitelji čekati, ali »ne kao dosad«, te da očekuju posve konkretne informacije. Valja sad vidjeti hoće li autoritativna Vučićeva poza, njemu toliko draga, izdržati test grube svakodnevice, kad se ovih dana spusti na razinu mukotrpnog sastančenja dviju državnih komisija za nestale, koje bi njegove političke deklaracije trebale pretvoriti u užasavajuće podatke o nasilju, likvidacijama, ubojstvima, masovnim grobnicama, njihovu prekopavanju i višegodišnjem skrivanju… Valja, također, vidjeti dokud će dosegnuti dobra volja hrvatske predsjednice, kada bude trebalo doznavati sudbinu nestalih 1995.
No da bi se uistinu shvatilo koliko je zapravo dubok problem nestalih u ratu, valja bar pokušati razumjeti kako se osjećaju majke i očevi bez sinova, sestre bez braće, djeca bez roditelja. Problem nestalih nije samo još jedna uobičajena tema za dokonu javnost: on je ultimativni test sposobnosti za kolektivno i institucionalno suosjećanje, koji nije položila nijedna zaraćena država bivše Jugoslavije. Od 1991. prošlo je gotovo 27 godina; od 1995. prošle su 23. Svake večeri i svakoga jutra u tih četvrt stoljeća, roditelji liježu i bude se s pitanjem: je li živo moje dijete? Gdje je? Je li mu hladno, je li usamljeno? Tuku li ga? Je li mrtvo moje dijete? Gdje leži? Svaka njihova sekunda u ta dva i pol desetljeća bolna je strelica muke, nepravde, neizvjesnosti i tuge. Možemo li zamisliti kako je živjeti s tim? Možemo li zamisliti očaj koji prijeti kada se uvijek iznova, dvadeset i više godina, niže razočaranje za razočaranjem? Možemo li zamisliti grizodušje kojemu se nijedan roditelj, ma koliko ne bio odgovoran, ne može oduprijeti? Možemo li pojmiti tugu majke čiji je sin otet dan nakon što je i sam dobio dijete, i kojega nikada nije uspio vidjeti? Ne možemo, naravno. Ali, dužnost nam je pokušati, dužnost nam je nastojati, dužnost nam je pokazati solidarnost i razumijevanje. Državne i društvene institucije trebale bi i postojati zato da budu kolektivni izraz takve solidarnosti i razumijevanja. Ali ovdje na Balkanu – premda sudbina više tisuća ljudi proteklih godina jest razjašnjena, i premda su mnogi roditelji napokon pokopali svoju djecu, da nad njihovim grobovima nađu kakav-takav smiraj svojoj tuzi – te su se institucije prečesto pokazivale kao vlastita suprotnost: kao izraz prezira, omalovažavanja i ravnodušnosti prema ljudskoj patnji.
Nije teško odgonetnuti zašto je to tako: vlastima s desnice nestali su uvijek predstavljali neugodno političko opterećenje, jer doznavanje njihove sudbine uvijek iznova dokazuje s kolikom je lakoćom nacionalistička agresivnost devedesetih bila sposobna odnositi ljudske živote. Vlasti s ljevice, ni u Srbiji ni u Hrvatskoj, nikada nisu uspjele doprijeti do najdubljih poluga vlasti, skrivenih u mračnim kuloarima ministarstava obrane, vojnih i policijskih stožera i tajnih službi, a onda ni do točnih informacija o nestalima – o tome je zorno posvjedočio farsičan neuspjeh Borisa Tadića da 2010. u Vukovar donese podatke o nestalima iz vukovarske bolnice. Naprosto, netko mu je u Beogradu, umjesto bolničkih protokola iz 1991., podvalio dokumentaciju iz – 1984.
I zato, Vučić je na sastanku s obiteljima nestalih stigao na rub svojega Rubikona. Isto će učiniti i Kolinda Grabar-Kitarović, primi li uskoro obitelji nestalih poslije Bljeska i Oluje. Uspiju li to dvoje političara razvezati željezne čvorove na skrivenim tajnama sudbine nestalih, oni će nužno kompromitirati svoj politički tabor i vlastite političke uzore i prethodnike. Istodobno će, međutim, i potvrditi da su – ipak! – u stanju biti odgovorni državnici. Nadajmo se da će biti tako. Jer, nema tog političara, nema te politike, i nema tog državnog razloga, koji bi mogao biti važniji od prava ijednog roditelja da dozna gdje je njegovo najvoljenije dijete.
