Sandra Pocrnić Mlakar
21.02.2008.
Profesorica Elza Jurinjak neće doći na našu sljedeću proslavu godišnjice mature.
Još prošlog ljeta, na večeri u povodu proslave 26 godina mature, pozvali smo
je da se nađemo i sljedeće godine. „Ako budem živa“, odgovorila je izravno,
hrabro i istodobno nekako raspoloženo, ne sa slutnjom skorog zbogom, već kao
da se ispričava što će je možda neke neodgodive obaveze spriječiti da nam se
pridruži.
Na toj posljednjem zajedničkom sastanku, nas, bivših učenika s našom profesoricom i razrednicom, kao što je to bio običaj na svakoj našoj godišnjici mature, u jednom smo razredu Gimnazije Petra Preradovića, zauzeli u klupama ista ona mjesta na kojima smo sjedili na kraju školske godine 1981/82. Profesorica nas je po redu prozivala i svatko je od nas ustao i rekao što se u njegovu životu promijenilo u posljednjih nekoliko godina.
I kad smo se svi izredali, profesorica je imala vijesti za nas: kratko nas je obavijestila što se promijenilo u njezinu životu. Onako hrabro i neuvijeno, kao što je to uvijek znala, rekla nam je da se bori s teškom bolešću, ali da još može sama skuhati i pospremiti si. U tih nekoliko riječi dopustila nam je da zavirimo u svakodnevnicu njezine borbe s bolešću. Ali nije govorila ni o boli, niti o strahu, već je spomenula ono što, unatoč bolesti, može učiniti, za sebe i za druge. Unatoč slutnji da je to naša zadnja zajednička proslava mature, u njezinu obraćanju nama, nekadašnjim učenicima, nije bilo ni traga samosažaljenju ili plačljivosti. Bila je to još jedna od mnogih životnih lekcija koju nam je održala.
Jer Elza Jurinjak bila je od onih profesorica koje svoje učenike poučavaju imponirajući im i svojim znanjem i vlastitim primjerom. Učila nas je predajući nam gradivo hrvatskog jezika i književnosti, ali i jednako tako poučavala nas je svojim nastupom, svojom osobnošću i svojom pravednom strogošću, kako se to lijepo kaže kad se želi naglasiti da je netko strog, ali da ga ipak unatoč tome - ili baš zato – poštujemo i volimo. Profesorica Jurinjak učila nas je lijepoj književnosti, ali i životnim stavovima, učila nas je poeziji, ali i kritičnosti. Bila je od one stare garde gimnazijskih profesora kod kojih se moralo znati, od onih profesora koji su desetljećima ispraćali naraštaje virovitičkih gimnazijalaca, usađujući im visoke kriterije opće naobrazbe, žive znatiželje i profesionalne odgovornosti.
U gimnazijskim učionicama danas poučavaju njezine učenice. Jednu od njih, kažu, nazivaju „novom Elzom“. Tim je veći ponos nas, starijih, koji smo imali čast učiti od originala.
Na toj posljednjem zajedničkom sastanku, nas, bivših učenika s našom profesoricom i razrednicom, kao što je to bio običaj na svakoj našoj godišnjici mature, u jednom smo razredu Gimnazije Petra Preradovića, zauzeli u klupama ista ona mjesta na kojima smo sjedili na kraju školske godine 1981/82. Profesorica nas je po redu prozivala i svatko je od nas ustao i rekao što se u njegovu životu promijenilo u posljednjih nekoliko godina.
I kad smo se svi izredali, profesorica je imala vijesti za nas: kratko nas je obavijestila što se promijenilo u njezinu životu. Onako hrabro i neuvijeno, kao što je to uvijek znala, rekla nam je da se bori s teškom bolešću, ali da još može sama skuhati i pospremiti si. U tih nekoliko riječi dopustila nam je da zavirimo u svakodnevnicu njezine borbe s bolešću. Ali nije govorila ni o boli, niti o strahu, već je spomenula ono što, unatoč bolesti, može učiniti, za sebe i za druge. Unatoč slutnji da je to naša zadnja zajednička proslava mature, u njezinu obraćanju nama, nekadašnjim učenicima, nije bilo ni traga samosažaljenju ili plačljivosti. Bila je to još jedna od mnogih životnih lekcija koju nam je održala.
Jer Elza Jurinjak bila je od onih profesorica koje svoje učenike poučavaju imponirajući im i svojim znanjem i vlastitim primjerom. Učila nas je predajući nam gradivo hrvatskog jezika i književnosti, ali i jednako tako poučavala nas je svojim nastupom, svojom osobnošću i svojom pravednom strogošću, kako se to lijepo kaže kad se želi naglasiti da je netko strog, ali da ga ipak unatoč tome - ili baš zato – poštujemo i volimo. Profesorica Jurinjak učila nas je lijepoj književnosti, ali i životnim stavovima, učila nas je poeziji, ali i kritičnosti. Bila je od one stare garde gimnazijskih profesora kod kojih se moralo znati, od onih profesora koji su desetljećima ispraćali naraštaje virovitičkih gimnazijalaca, usađujući im visoke kriterije opće naobrazbe, žive znatiželje i profesionalne odgovornosti.
U gimnazijskim učionicama danas poučavaju njezine učenice. Jednu od njih, kažu, nazivaju „novom Elzom“. Tim je veći ponos nas, starijih, koji smo imali čast učiti od originala.