Banner
Reformist Čačić: Sramotno dovoditi u vezu zločinačku NDH s Domovinskim ratom
SABA: Raos izjednačio ustašku NDH s današnjom suverenom i demokratskom Hrvatskom
Oboljeli od rijetke bolesti srca i dalje čekaju dostupnost lijeka u Hrvatskoj
Plenković: Svi dijelimo vrijednosti jednakosti i poštivanja manjina
Milošević: Raosova izjava o NDH je sramotna
Milošević: Raosova izjava o NDH je sramotna
Jutarnji list: Postroženi uvjeti za gotovinske kredite

  Slatina

Profesorica Šuvak – 25 godina Zavičajnoga muzeja

  Vinko Gazdik/Slatinski petak           07.01.2010.         1698 pogleda
Profesorica Šuvak – 25 godina Zavičajnoga muzeja

SLATINA - Zavičajni muzej u Slatini istekom sad već protekle 2009. godine obilježio je 25. obljetnicu svoga postojanja. Svjedok je vremena dvaju različitih političkih sistema u kojima su i vlast i narod uglavnom slabo, ili pravednije rečeno, nedovoljno marili za kulturnu baštinu. Trenutno posjeduje desetak tisuća iznimno vrijednih eksponata koji, poput nijemoga svjedoka vremena, na krajnje specifičan način radoznalim posjetiteljima Muzeja prepričavaju kulturnu povijest Slatinčana. Do sada je u njemu organizirano preko dvije stotina izložaba, različitih tematika, različitih autora.

„Podaci o prvoj izložbi potječu iz 1928.godine kada je u Slatini organizirana poljoprivredno - stočarska izložba. Tada je, u 14 odjeljenja, prikazano cjelokupno gospodarstvo kraja a obrtnici su izložili svoje gotove proizvode. Slatinske su učiteljice uz 'ostale gospođe' izložile narodnu nošnju, tkanje, vezivo te rukotvorine", navodi se u knjizi Muzej iza zavjese. Govoreći o Zavičajnom muzeju u Slatini knjiga govori kako 'formulirana ideja' o njegovu osnivanju potječe iz 1978. godine na proširenoj sjednici Savjeta Mjesne zajednice Podravske Slatine krajem studenoga 1978. Tek 1983. Donesena je odluka o njegovu osnivanju. Taj je zadatak povjeren tadašnjem Narodnom sveučilištu „Veljko Vlahović".

Prema izrađenom troškovniiku, uz predviđena sredstva za opremu, otkup umjetnina, osobnim dohotkom jednoga radnika s visokom školskom spremom, amortizacijom kompletnoga objekta, otvorenje Muzeja trebalo je stajati tadašnjih 2,5 milijuna dinara. Muzej je trebao biti kompleksnoga, zavičajnog tipa i svojom će djelatnošću pokriti povijest i prirodu podravsko - slatinskoga kraja. Odlučeno je da će Muzej biti smješten u dvorcu grofa Draškovića, u industrijskoj zoni grada. Godine 1984. dobiva svoju prvu kustosicu - etnologinju, profesoricu Dragicu Šuvak koja je iz Zagreba u Slatinu doselila 1979. godine.

Relativno je mali broj onih koji znaju da je kulturno bogatstvo Muzeja danas, čijim se samo manjim dijelom šepuri prizemlje nedavno obnovljene zgrade Staroga kotara, rezultat marljivoga, mukotrpnog i često, naročito u počecima, neugodnoga pionirskoga rada etnologinje profesorice Dragice Šuvak, aktualne ravnateljice Zavičajnoga muzeja u Slatini. Dvadeset pet godina postojanja Zavičajnoga muzeja bila nam je prigoda za razgovor s osobom koja mu je usađivala dušu od njegovog početka.

Koje ste izazove morali svladati u počecima svoga rada?

Čovjek u posao krene i ne znajući koliko će on težak biti. Samo znaš da moraš oformiti Muzej. Kako, od čega? To mi je, ustvari, bio najveći izazov. Trebalo je otkriti koja je to vrijedna kulturna baština nekoga kraja. S obzirom da nisam niti rođena u Slatini nego sam se u nju udala, ovaj mi je kraj bio u potpunosti nepoznat, da u to vrijeme nije bilo pisane literature ni o Slatini niti o slatinskome kraju, bilo je tek nešto malo sakupljene građe, nije bilo lako znati početi iz početka. Znala sam samo da ako sam se na nešto odlučila, ako sam nekome nešto obećala da to, bez obzira na izazove s kojim se suočavala, treba i održati.

Sjećate li se svojih prvih koraka po tome pitanju?

Kako ne. Jednostavno sam krenula upoznavati kraj. Nema sela ili okolice Slatine u kojem nisam bila. Ipak, mislim da sam u svemu tome imala sreću što Muzej nije u početku osnovan kao samostalna ustanova. U tom bih slučaju bila potpuno sama. Ovako je Muzej osnovan u sklopu tadašnjega Sveučilišta gdje sam ipak na određeni način mogla računati na pomoć. Bili su tu djelatnici, administrativci, bio je tu vozač, imali smo vozilo s kojim smo mogli izaći na teren. Muzej je sve do 1991. godine, svega šest godina nakon što sam ja u njemu počela raditi, bio u Draškovićevom dvorcu. Do tada smo imali izložene dvije zbirke: Radnički pokret i narodnooslobodilačka borba i etnografska zbirka. Nakon toga smo, zbog ratne opasnosti preselili u zgradu Doma kulture.

Kako je bilo raditi u vrijeme komunizma? Je li bilo kakvih posebnih ideološki obojanih zahtijeva za postavom?

Nije. Jednostavno se znalo da se s određenim programima mora obilježiti neki događaj. Primjerice, u Slatini se obilježavao Dan oslobođenja mjesta i komune, znalo se to i kad su bili državni praznici i to je, ustvari, bilo važnije od sadržaja izložbe.

Kako ste doživljavali svoje prve radne dane u Slatini?

Obilazak terena mi je pokazao da ovdje postoji bogata kulturna baština koja je široj javnosti nepoznata i da, zapravo, nju treba istraživati. Kad sam došla u Slatinu, mislili su ljudi da sam samo profesorica engleskoga jezika, ljudima je spoznaja da im je došao profesor engleskoga - kustos bio šok. Ali ja sam završila i etnologiju pa su smatrali: „ipak je to, valjda 'nešto'". Ne znam što bi to čovjek još trebao biti. Ali, nekoliko sam puta čula i to neću nikada zaboraviti: „pa kakav muzej? Što će Slatini muzej? Slatina nema ničega vrijednoga da bi to trebalo biti prikazano u muzeju." Pričalo se kako ovdje nije radio nitko značajan da bi se to istraživalo i prikazivalo u muzeju.

Kako su na Vas djelovale takve reakcije?

Jako me to razočaralo. Kao prvo, razočarala me spoznaja da sam došla u takav kraj - u kojem, rekli su, nema ničega, gdje nitko nije bio, a ja ostavila Zagreb i došla ovdje. Kao drugo, razočaralo me to što su ljudi takvi da ne poznaju svoj kraj i ne cijene to što imaju. Kao etnologa uvijek su me učili da nema naroda, bez obzira na kojem stupnju tehnološkoga razvoja on bio, koji nema svoju kulturu. Svi je imaju, samo je mi koji dolazimo izvana moramo prepoznati. To je ono po čemu si ti 'narod', to te određuje. Sve ono što čini tvoj način razmišljanja; govor, oblačenje, običaji - to je ono po čemu si ono što jesi. Zato sam bila razočarana pričom kako ovdje, odjedanput, nema nikoga i ničega. Trebalo je vremenom ono što su ljudi smatrali svakodnevnim, uobičajenim pa i bezvrijednim, uzdignuti na višu razinu te im pokazati da je slatinski kraj baš po tome specifičan i vrijedan. Ljudi su toga trebali postati svjesni. Etnolozi znaju, odmah prepoznaju specifičnosti nečijega kraja, ali domaći ljudi ne. To smo sada postigli.

Pretpostavljam da to nije bilo lako. Koji je bio tipičan način upoznavanja ljudi s kulturnim vrednotama?

U to vrijeme, kad sam izlazila na teren, još nije bilo kazetofona na koji bih mogla snimiti nečije izjave te sam pisala zabilješke. Nakon toga sam sve to sistematizirala, prepisivala, dok neke ni dan danas nisam prepisala. Ljudi su me znali pitati što ih ja to ispitujem i čemu. Nekima je to bilo smiješno, a bilo je i ljudi koji su se stidjeli toga što rade. To što su kod kuće tkali bio im je znak siromaštva a ne znak vrijednosti i bogatstva jer je sirotinja tkala a bogati su kupovali tvornička platna i gotovu odjeću. Ipak, u selima koja sam posjećivala uvijek se našlo sugovornika koji su o tome voljeli pričati jer sam ih, manje-više, tim temama vraćala u njihovu mladost, djetinjstvo. Druga stvar bila je nematerijalna kulturna baština - običaji. Čovjek o tome ponekad ne želi govoriti jer smatra da je riječ o nečemu zastarjelom, staromodnom, da možda neće pomisliti kako je riječ o kakvim čarolijama i gatanjima. Vremenom smo stekli međusobno povjerenje. Ljudi su u jednom selu mislili da sam došla mjeriti tlak, drugi su mi se žalili na cijenu televizijske pretplate jer su mislili da dolazim kao tv inkasator. To je bila česta pojava na ovom području. 

Vi ste, dakle, pionir na svom području?

U smislu terenskoga istraživanja jesam. I prije mene su bili pojedinci koji su se bavili planom organizacije muzeja, bavili se kulturno - umjetničkim radom i slično. Jedan od njih je i gospodin Antun Venus. On je u Narodnom učilištu bio prije moga dolaska. Godinama nakon što je otišao u mirovinu, i desetak godina poslije, ljudi na terenu se još uvijek sjećaju kako su s njim išli na Smotru folklora u Zagreb.

U kojem ste razdoblju svoga života razumjeli da će Vam ovo biti životni poziv?

Vrlo kasno - u srednjoj školi. Moj je plan bio studirati engleski i francuski jer sam u to vrijeme učila ta dva strana jezika. Kad sam dobila brošuru o Filozofskom fakultetu, listajući predložene grupe uočila sam etnologiju. U to vrijeme me je izuzetno zanimala knjiga koju sam čitala; „Zlatna grana" Jamesa Frazera. U tom djelu pisac na vrlo zanimljiv način povezuje običaje različitih kultura što me dodatno ohrabrilo na odluku za studij etnologije. Nakon toga, završila sam studij etnologije.

Tko Vam je po dolasku na novu dužnost nekako najviše pomogao u radu i jesu li mediji tijekom svih ovih godina dovoljno pratili rad Muzeja?

Najviše su mi pomogli moji prvi neposredni suradnici. Pomagali su mi prilikom postavljanju izložaba te čuvanju i restauriranju muzejskih eksponata. Što se tiče medija, Radio je uvijek popratio sve naše manifestacije. Ostali su imali i drugih prioriteta pa je kultura možda bila u drugom planu. Ipak, mislim da su mogli i da mogu puno više učiniti za popularizaciju kulture na našem području.

S obzirom na 25. obljetnicu djelovanja Zavičajnoga muzeja i Vašeg pionirskog pothvata na tom polju, imate li na kraju ovog razgovora što poručiti javnosti?

Danas se nalazimo u novom prostoru što je prekrasan dar za 25 godina rada. Muzej je sada samostalna ustanova i po meni je to osamostaljene najznačajnija odluka u kulturi koju je Grad donio. Dolazak u novouređenu zgradu Staroga kotara mi je svojevrsno ostvarenje iz snova, nešto što rijetko tko ima priliku doživjeti. Tako želim zahvaliti svima onima koji su mi pomogli u mome radu. Nakon svega u sjećanju ostanu mnogobrojni suradnici, susreti s prekrasnim ljudima koje sam srela na terenu, ljudima koji su mi otvorili vrata kao potpuno nepoznatoj osobi. I ne samo vrata, škrinje i ormare nego i svoja srca. Učinili su to iako su, zaključivši i po mom kajkavskom narječju, vidjeli da nisam odavde. Tu su i brojni umjetnici s kojima je druženje bio privilegij.

Profesorica Šuvak do sada je uredila knjige: Povijesna i kulturna baština Voćina, Novi prilozi za povijesnu i kulturnu baštinu Voćina, Tragom slatinske kulturne baštine, Tradicijsko stanovanje slatinskoga kraja, 180 godina školstva Slatine i okolice, Tekstilno rukotvorstvo slatinskoga kraja, zajedno s virovitičkim Muzejom Starinsko seosko ruho, Rimokatolička župa slatinskoga kraja. Tu su i brojni drugi, manji tekstovi o Slatini, tradicijskoj dječjoj odjeći... Najavljuje i tiskanje nove knjige gdje će prikazati rezultate svoga 25-godišnjeg istraživanja na ovim područjima.

Raduje spoznaja da pionir etnolog slatinskog područja nije zaboravljen ni kad su u pitanju nagrade i priznanja te je prof. Šuvak za svoj je doprinos očuvanju kulturne baštine primila Zahvalnicu grada Slatine, Zahvalnicu općine Voćin, odlikovana je Redom hrvatskoga pletera (1999. godine) te je primila i Priznanje Virovitičko-podravske županije za osobite zasluge na razvoju kulture i muzejske djelatnosti.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Marc
10.1.2010. 17:31
Ma nek si nam ti stručnjak od vel`ke koristi... pravi faker...
Pero
10.1.2010. 13:51
Dijelomično si u pravu što se tiče trošenja novca, ali sa druge strane ona ga je i jedina trošila i nešto i napravila, nitko drugi osim nje ne radi ništa ili gotovo ništa na tom području.
fakerlajsna
7.1.2010. 22:37
ama vise mi je dosta pretvaranja doticne. svakoj vlasti je dobra. zapravo je pseudo strucnjakinja koja samo crpi gradski proracun. u biti samo je teret i nista nije napravila.uglavnom se zauzela za sebe. pa i ovaj interwiev je narucen. licemjerje.
zenga2008
7.1.2010. 21:55
Dragici svaka čast..a vinco je najobicnije piskaralo, režimski novinar..o stručnosti da se ne govori..
Pero
7.1.2010. 19:43
Malo je Vinko fula sa nekim pitanjima poput onog kako im je možda bilo teško raditi za vrijeme ``komunizma``, pa za vrijeme tog ``komunizma`` je muzej i osnovan.
Svaka čast Dragici, definitivno je svojim višegodišnjim zadužila Slatinu.


Još iz kategorije Slatina