U povodu odlaska u mirovinu profesora biologije Zvonka Ternjeja i ugledne nagrade "Srećko Jelinić" za 2015. godinu objavljujemo članak "Oskarovac iz Gornjeg Baza" iz 10. broja časopisa Pusa (prosinac 2000. godine.) autorice Marije Lovrenc. Nagradu "Srećko Jelinić" dodjeljuje Biološki odsjek Prirodoslovno‐matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u svrhu unaprjeđenja kvalitete nastave biologije u osnovnim i srednjim školama u Republici Hrvatskoj. Dobitnika Nagrade među nastavnicima u osnovnim i srednjim školama glasanjem bira Povjerenstvo za dodjelu Nagrade na osnovi pristigle dokumentacije. Nagrada se dodjeljuje samo jednom predavaču biologije iz osnovnih ili srednjih škola i može biti dodijeljena pojedinom nastavniku samo jednom.
Povod za članak o profesoru Ternjeju 2000. godine bilo priznanje Ministarstva prosvjete.
Oskarovac iz Gornjeg Bazja
Pst! Hej!- šapće dječak smeđe kose iz druge klupe svome školskom susjedu u redu do prozora. – Gdje je peto pitanje? – pita ga i pokazuje na bilježnicu koju je spretno „spremio“ ispod klupe. - Tamo gdje ti je i fotosinteza- stiže mu odgovor iza leđa. Bez oklijevanja. Uzima bilježnicu u ruke i mahnito traži odgovor na svoje pitanje. - Nema prepisivanja – začuje se glas profesora dok ispod svoje katedre čisti ladicu sa kantama i epruvetama.
Epizoda iz druge ponavlja se i u drugim klupama, pa profesoru ne ostaje ništa drugo nego doli da uzme stvar u svoje ruke i – zalijeva cvijeće. S kanticom odlazi van, a kada se vraća, tridesetak učenika marljivo odgovara na teška pitanja iz biologije.
Tišinu razreda remeti samo šuštanje papira, a profesor iza leđa učenika kroz staklenu vitrinicu „nikako ne vidi“ učenike koji na brzinu „ponavljaju gradivo“. Zna on da svi profesori misle kako je njihov predmet najvažniji i kako traže najviše- Zna on i da su oni koji su barem pročitali gradivo nešto naučili i da mali podsjetnik nikada ne škodi.
Stoga se svaki put nasmije kada koja zbunjena glava proviri iza susjedovih leđa vidjeti je li „zrak čist“.
Tako izgledaju testovi profesora Zvonka Ternjeja, jedinog virovitičkog „Oskarovca“ koji je po svom skromnom nastupu i vječitim smiješkom na licu zarobio srca mnogih gimnazijalaca.
KUĆICA NA KRAJU SELA
Profesor Zvonko Ternjej rodio se 1951. godine u Gornjem Bazju. Uz oca Franju, majku Katu i mlađu sestru Marijanu, Zvonko je svoje prve dane u dvije male sobice seoske kuće dijelio sa članovima mnogobrojne obitelji. - Bio sam jedanaesti član. S nama su živjeli baka, djed, tete i stričevi…kada su se tete poudale, stričevi poženili, uz baku i djeda, ostalo nas je samo četvero – sjeća se djetinjstva za koje kaže da je bilo izuzetno lijepo.
- To uvijek govorim i svojoj djeci. Znali smo kako se zabaviti i nikada nam nije bilo dosadno. Znali smo iskoristiti slobodu koja nam je bila na selu pružena, a koju današnja djeca nemaju jer im životni tempo to ne omogućava.
To lijepo djetinjstvo proveo je u kućici na kraju sela. Najdraže mu je, kaže, bilo sa mnoštvom djece iz susjedstva igrati u šumarcima na livadama igre za koje danas mnoga djeca niti ne znaju.
Ipak, život na selu nije uvijek bio lak. - Nije bilo čokolada i slatkiša kao danas. Dobio sam naranču za Božić ili Uskrs, a bombone smo sestra i ja uvijek dobro prebrojali i podijelili. No, to ne znači i da smo bili gladni – priča profesor.
Prisjeća se rado i školskih dana provedenih u Bazju. - Prva učiteljica mije bila Mila Korač. Ona danas živi u Donjem Miholjcu. Na nastavi nas je bilo malo, jer seoske škole nisu nikada imale velik broj učenika. Svi smo dobro znali jedni druge i slobodno smo komunicirali i sa učiteljima. Od petog do osmog razreda razrednik nam je bio Vlado Bakić. Predavao nam je matematiku i tjelesni. To je izuzetno dobar čovjek. S njim smo se jako dobro slagali i znali dokle mu me možemo približiti – kaže profesor Zvonko.
Poslije sedmog razreda putovao je s razredom na „mali maturalac“ u Šibuljine. Tada je po prvi puta vidio more. - Osnovna škola uvijek će mi i po tome biti nešto posebno – tvrdi Ternjej. – Da je tako, dokazali smo kao jedina generacija koja se okupila na 30. obljetnici svoje male mature.
Igrom slučaja upisao se u Gimnaziju. - S papirima u rukama, taj smo dan nas šestorica biciklima putovali u grad i putem smo se dogovarali u koju ćemo srednju školu. I onda smo se podijelili – trojica su upisala gimnaziju, a trojica ekonomsku – kaže Zvonko.
I iz tog vremena nosi mnogo lijepih uspomena. - Premda su autobusne linije vozile približno istim rasporedom kao i današnje, nikad nam nije palo na pamet tražiti da nas ranije puste sa nastave. Provodili smo vrijeme na autobusnoj stanici čekajući novu liniju, a ponekad dok bih stigao kući, vani je već dobrano pao mrak – prisjeća se, dodajući kako jedan od tih dana čekanja nikada neće zaboraviti.
- Toga sam dana po prvi puta vidio i probao banane. Bilo nas je trojica. Vidjeli smo to nešto u izlogu voćarnice, ali tada nismo znali što je to „banana“. „Skrpali“ smo taman za jednu, podijeli je na tri jednaka dijela i pojeli – priča sa smiješkom.
Nakon gimnazije, upisao je studij biologije i kemije na Prirodoslovnom fakultetu u Zagrebu. Znanje iz biologije koje je stekao kod kuće bilo mu je velika pomoć u studentskim obvezama, a budući da je na terenskim nastavama latinske nazive biljaka i životinja „sipao iz rukava“ izazvao je divljenje kolega.
Svoj prvi učiteljski posao dobio je u „svojoj“ školi – u Bazju. - Radio sam u zdravoj i prijateljskoj atmosferi. Uz biologiju i kemiju, predavao sam i sve drugo po potrebi: likovni, jedno vrijeme i tehnički, tjelesni, njemački…Tako je to onda bilo – priča Zvonko.
Ubrzo prelazi na novo radno mjesto u tadašnjem Centru za umjereno obrazovanje u Virovitici, kasnije Gimnaziji. - Bilo mi je lijepo, ali sam se onako, od šale, javio na oglas u Višoj policijskoj školi u Zagrebu. Primili su me pa sam tamo predavao kraće vrijeme, ali sam se vratio u Viroviticu, i, evo, prošlo je već više do 20 godina kako sam u Gimnaziji.
PRAVI PROFESOR JE I DOBAR PRIJATELJ
Od profesora Zvonka Ternjeja učenici će zaista rijetko dobiti negativnu ocjenu. Malo je vjerojatno da će dobiti i dvojku. Nije to zbog nemara za predmete kemije i biologije koje predaje niti prevelika popustljivost prema učenicima.
Dio je to njegove životne filozofije, zahvaljujući kojoj je mnoge generacije uspio zainteresirati za lance kromosoma, regeneraciju i druge pojmove svoje struke. Ne muče ga brige njegovih kolega kojima učenici izostaju sa satova.
- Učeniku nikada ne dajem jedinicu jer smatram kako je to i pljuska meni kao profesoru jer ga tada ništa nisam naučio. Naprotiv, ako ima onih koji sami traže negativnu ocjenu jer se nisu pripremili, dajem im mogućnost da u nekoliko minuta pročitaju određenu lekciju koju ću ih pitati, pa riješiti problem. Protiv sam zastrašivanja jer to ne pomaže ni meni, a no njima. Moram biti pedagog, prijatelj, psiholog i stručnjak, ne samo profesor.
Ako na satu vidim da koncentracija pada, napravimo malu stanku, i više nismo kao učenici-profesor nego sam ja Zvonko, a oni Marko, Sanja ili netko drugi – objašnjava svoju „filozofiju“. Zato je profesor Ternjej poznat kao jedan od najzanimljivijih predavača u školi. Njegova su ekološka grupa, eko-program i izvannastavne aktivnosti prepune članova.
- Na moje radno iskustvo, koje se do sada pokazalo dobrim, utjecala je učiteljica Božena Terlecky, koja me naučila kako u isto vrijeme biti pravi profesor i prijatelj sa učenicima.
Prosvjetara koji prvi dolazi u školu i zadnji iz nje izlazi, najčešće se može naći u društvu njegovih biljaka. Akcijom „jedan učenik, jedan cvijet“ pretvorio je zgradu Gimnazije u ugodan radni prostor, a ljubav prema prirodi i ljudima, koju vuče još iz djetinjstva, učinila ga je osobom na koju se uvijek može osloniti i koja je rado viđena.
Voditelj je eko-škole, su-nositelj programa GLOBE, ekologa i biologa, a na gotovo svakom natjecanju njegovi su učenici i na državnoj razini postigli zavidne rezultate. Konačno, njegov dugogodišnji rad i uspjesi kojima je svoje ormare ispunio priznanjima i zahvalama, donijeli su mu ove godine ministrovo priznanje.
Na svoj skroman način, istaknuo je kako ga zaslužuju i mnogi drugi profesori virovitičke Gimnazije Petra Preradovića i kako mu je veće priznanje, koje mu je priraslo srcu, statua zlatnog Oscara za naj-profesora u školi. Na poklon ga je dobio od učenika.
OPTIMIZAM UNATOČ ŽIVOTNIM DRAMAMA
Iza vječno nasmijanog lica profesora Ternjeja, krije se ipak i mnogo teških životnih trenutaka. Imao je dvije teške operacije kralježnice i srčane tegobe koje su prije dvije-tri godine zabrinule njegovu obitelj i učenike. - Kroz život sam svašta prošao i nije uvijek bilo lako – priča - Bilo je i nesporazuma sa inspekcijama u školi, mnogo životnih teškoća, ali najšokantniji, najteži trenutak bila je smrt supruge Blanke. Bio sam u Zagrebu u bolnici, nakon druge operacije kralježnice. Išla mi je u posjetu kad je poginula u prometnoj nesreći. Ostao sam sam s dvoje male djece, Ivana je upravo kretala u treći razred, a Jelena je imala nepune tri godine.
Sjećam se samo da sam u trenu kada se to dogodilo, nastojao ostati što pribraniji. I sada kada se tog sjetim, shvatim da je uistinu mnogo toga što čovjek kroz živo tmora proći i da ni sam ne zna koliko može izdržati – govori s tugom u glasu.
Slijedile su teške godine. No, njegova upornost učinila je da danas kćer Ivana uspješno polaže ispite na fakultetu u Osijeku, a mlađa Jelena ima stalnu podršku oca u svojim gimnazijskim danima. Kada je obitelj na okupu, svake subote posjete gradsku tržnicu kako bi kupili namirnice za cijeli tjedan.
Kako djevojkama ništa ne bi nedostajalo, profesor Ternjej nastojao im je ispuniti svaku želju. -Sjećam se da sam jednu morao i odbiti. Jelena je, nakon što je odustala od drugih kućnih ljubimaca, željela imati i konja. Budući da živimo u stanu, morali bismo ga držati na balkonu, objasnio sam joj, pa smo od te ideje morali odustati – smije se profesor Ternjej.
Nedavno je postao pješak. Dvadeset godina staru „renolku“ prodao je da bi podmirio troškove redovitog školovanja kćeri Ivane. - Auto je ionako bio star, a prosvjetarska plaća ne omogućava nam imati vlastito vozilo uz sve druge troškove – objašnjava Ternjej.
Sestra Marijana i danas mu je najčešće društvo. Posvetio se uzgoji rijetkih biljaka kojima će u budućnosti ukrasiti Gimnaziju. - Iznimno sam tvrdoglav, pa kako zamislim, tako i mora biti. A ako već sada imam nešto na zamisli, sigurno je da ću to jednom provesti u djelo.
EKOLOG SA CIGARETOM U RUCI
Zaljubljeniku u prirodu i zagovaratelju zdravog načina života, profesoru Ternjeju ipak se mogla naći jedna zamjerka: nije to bila opasna revnost u slijeđenju svojih ideala, nego – cigareta u ruci. - Pušiti sam počeo, onako, iz mode. I stalno sam se uvjeravao kako ću moći prestati, da to nije velika stvar. Moje prve apstinencije od cigarete trajale su dan-dva, a onda bih popustio kada bi me ponudio tko od kolega. No, došao sam do te točke da sam se sam sebi zainatio i s ponosom ističem kako ne pušim već dvije godine.
U POLITIKU IZ NUŽNOSTI
- Politika me nikada nije privlačila, ali kao ekolog i bivši predsjednik Ekološkog društva, morao sam se, barem nakratko, i njome baviti. Bilo je to više iz nužde nego iz gušta, jer smo na bivšim izborima željeli imati barem jednog svog predstavnika u Gradskom vijeću, pa da kad se raspravlja o nekom ekološkim problemima u gradu budemo informirani iz prve ruke. Iznenadili su nas rezultati, jer umjesto jednog, nas je šest ušlo u Gradsko vijeće.
DRUŠTVO MLADIH U ŠUMICI
- Sjećam se jedne zgode iz djetinjstva. Bilo je to u sedmom ili osmom razredu, kada smo od odlikaša nas nekolicina počeli skupljati dvojke i trojke. Naše odlaske sa satova i blagu izgubljenost primijetio je naš razrednik Vlado Bakić i ubrzo otkrio da se razlog svemu nalazi u maloj šumici u koju smo rado odlazili Ondje smo se nekako osjećali važni i potpuni jer smo razgovarali o bitnim životnim stvarima. Mnogo smo ga cijenili i uz njegovu pomoć shvatili kako je moguće i biti u školi i baviti se drugim stvarima, a ne odreći se onoga što voliš – prisjeća se onih najljepših dana prof. Ternjej, dana djetinjstva.
Pročitajte još
Jedne davne zime - priča o mom životu
