Profesor Štimac: U 82. godini života svakodnevno svira, čita knjige, uči pjesme i proučava šahovske probleme

Mnogi ga se sjećaju kao profesora povijesti u gimnaziji i ekonomskoj školi, a gotovo svi ga pamtimo s gradskih ulica -   s bijelim štapom u ruci, uvijek u pratnji supruge. Profesor Pave Štimac već je 22 godine u mirovini. Neko vrijeme, nakon ženine smrti, živio je sam u obiteljskoj kući, a od siječnja ove godine svoje dane ponosnih godina provodi u Domu za starije osobe Počić u Ilićevoj ulici broj 46.

"Mentalno se osjećam dobro. Malo zaboravljam, ali ne brkam stvari. Život u domu je lijep. Imam sve što mi je potrebno, više i bolje nego u kakvom hotelu. Ako imam problema, problem je u meni jer puno razmišljam o životu u starosti, a to mi smeta. Imam osjećaj da sam otpisan, da me nitko više ne treba pa čak i osjećaj da sam sebi više ne trebam", govori nam profesor na upit kako se osjeća i kako je živjeti u domu.

Pjesma Virovitici

Unatoč tome profesor Štimac i dalje je optimist. U 82. godini života svakodnevno svira, čita knjige, uči pjesme i proučava šahovske probleme. Upravo je pročitao roman   "Ljubav u doba kolere", prošli tjedan preminulognobelovca Gabriela Garcie Marqueza, a trenutno uči pjesmu Gavran Edgara Alana Poa. U njegovoj interpretaciji traje 9 ,5 minuta. "Uživam dok čitam, ali ne pamtim naslove i autore. Mjesečno pročitam po šest knjiga, a prije sam čitao i do devet. Imamo svoju knjižnicu u Zagrebu. Dobijem po tri knjige, kad ih vratim pošalju mi nove tri. ", kaže profesor Štimac.

Svira harmoniku, gitaru i klavijature, a može svirati svaki instrument do kojeg dođe. Prošle subote je za svoje cimere i njihovu rodbinu, za svoju obitelj, goste i osoblje doma pripremio kulturno-zabavno popodne: recitirao je Cesarića, svirao harmoniku i otpjevao nekoliko pjesama među kojima i jednu vlastitu, posvećenu Virovitici. "Poeziju ne volim, volim samo Cesarića jer mi je blizak, jer govori jezikom kojim ja razmišljam. Imam osjećaj da je nešto uzeo od mene. Od drugih volim samo poneku pjesmu. Ali zato obožavam klasičnu glazbu, onu nastalu od druge polovice 18. stoljeća do prve polovice 20. stoljeća", otkriva profesor.

Kaže da je antitalent za poeziju pa ni sam ne zna kako je napisao nekoliko pjesama. "Pjesma Virovitici" nastala je 16. studenog 2008. godine u dva sata iza ponoći. "Dobio sam nadahnuće, supruga je ležala slomljenog kuka, promeškoljila se, a ja sam joj izrecitirao pjesmu. Rekla mi je da je za nju to razglednica grada. Tu je pjesmu trebao uglazbiti dr Jergović, ali nije stigao doći do mene jer je, na žalost, umro pa sam je sam uglazbio ".

Viro-viro vitica divnog cvijeća kitica
najdraži si meni grad

Viro-viro vitica prava si ljepotica
svi te vole, volim te i ja

Ja šećem ulicama grada
i divim se starom dvorcu tom
i crkvi u kojoj smo s Bogom
a gimnazija ponos grada mog

Viro- viro vitica moja si krasotica
lice ti je kao sunčan dan

Ne nedostaje mi škola

Rođen je u Ivčević Kosi u općini Perušić. U biografiji, međutim, piše Karaula, ali to je učinjeno zbog običaja da se djeci mjesto rođenja upisuje po mjestima gdje su rođeni preci. S roditeljima je potom preselio u Trapinsku. Nakon osnovne i srednje škole dobio je stipendiju pa se nakon studija vratio u Viroviticu i dobio posao u školi. "Predavao sam u svim školama, ne samo povijest nego i neke druge predmete ako bi mi nedostajalo sati i to najviše u ekonomskoj. Rad je bio intenzivan, bogat i širok. Radile su sve sekcije zahvaljujući profesorima entuzijastima. Putovali smo u Koprivnicu, Daruvar, Grubišni Polje i po okolnim selima. Drago mi je sjećanje na Ekonomsku školu jer smo bila kao jedna proširena obitelj, ali se sada ne bih vratio, ne nedostaje mi škola ni učenici. Previše sam umoran".

Učenici su ga poštivali, ali bilo je i onih koju pokušali muljati. No, nije išlo! Profesor je točno znao tko je učio i naučio, a tko čita iz knjige ili sa šalabahtera. Nikada ih nije ispitivao nego s njima razgovarao - tko je o zadanoj temi mogao razgovarati taj je učio. badava papirići, šaranje po zraku, kad se ne zna.

Imao je učenike koji su danas poznati i utjecajni ljudi, recimo sudac Ivan Turudić, ali ne se sjeća kakav je bio učenik.

Nacionalizam - zlo onoga koji mrzi

Povijest je obilježila njegov život ali više ne čita povijesne knjige, niti o povijesti razmišlja, a posebno ne o Drugom svjetskom ratu. "Ne zanimaju me priče o ustašama i partizanima. Nikako ne odobravam nacionalnu, vjersku i drugu mržnju. To je zlo za onoga koji mrzi", objašnjava.

Iako mu je bilo teško, kada bi mogao vratio bi se u djetinjstvo i mladost. "Bio sam gladan, gol i bos, ništa nisam imao. Teška sirotinja, slična onoj u Africi koja umire. Brat i ja jeli smo bukovo lišće i trave. Da nisam nastradao umro bih. Bio sam teško ranjen. Doktor u Gospiću mi je rekao da sam za njega mrtav. Dugo nisam bio pri svijesti. Dolazio bih svijesti pa sam ju ponovno gubio. Ali, zadovoljan sam životom, sve sam uspio, pobijedio sam život".

A kako je nastradao?

"Duga je to priča, jako duga. Imam i pjesmu na tu temu. To je pjesma moje tragedije, pjesma mog života, a zove se "Trenutka istine". To je onaj trenutak kada sam iz dana prešao u noć. Nikome je ne govorim, ali možda vama jednom kažem".