Osim što razgolićuje kriminalno financiranje i autoritarizam HDZ-a, suđenje za Fimi mediju razotkriva i psihološko objašnjenje neučinkovitosti i rastrošnosti administracije, zbog koje ova zemlja nikako da se otrgne neuspjehu i nepravdi.
Jučerašnje svjedočenje Stjepka Bobana, dugogodišnjeg direktora Hrvatskih cesta i Hrvatskih autocesta, dosadašnji je vrhunac rekonstrukcije mentalnoga sklopa »menadžera« najbogatijih tvrtki ove zemlje; sklopa koji – održi li ga i ova vlada – gutače novca neće preokrenuti u učinkovite i štedljive tvrtke čiji šefovi ostvaruju javni interes, a ne stranačke sinekure.
Stjepko Boban deset je godina vodio Hrvatske ceste i Hrvatske autoceste. Kada čovjek nakupi toliko iskustvo, nema tog poslovnog ili političkog štosa koji neće prokužiti u trenu. Ali eto, jučer je Boban pokušavao ostaviti dojam čovjeka koji ni pučkoškolske odnose ne razumije.
Prikrivao je da su ga Kalmeta i Barišić otvoreno ucjenjivali. Pravio se nevještim pred sucima i tužiteljima, kao da su svi oni obični glupaci. Ravnodušan i lišen ikakve javne vrline, izrugivao se sudu i javnosti.
Ali nije samo u Bobanu problem. Bivši direktor »Gredelja« Antun Fabek jest pokazao više odgovornosti pred sudom i javnošću, jer je dojam da je svjedočio u dobroj vjeri, i vidjelo se da mu sve to nije nimalo ugodno.
Ali što je učinio kada se trebalo suprotstaviti reketu? Posudio – osobno! – pola milijuna kuna i odnio ih Barišiću, a kada ovome nije bilo dovoljno, sutradan mu dao još deset tisuća eura, opet osobno posuđenih. Novac nije vratio ni danas.
Kako se ponio Robert Jukić, bivši direktor Hrvatskih pošta? Dao posao Fimi mediji. A što je tek sa svima onima optuženima i već osuđenima! Svi su ti ljudi itekako znali da je protuzakonito davati strankama novac javnih tvrtki i namještati javne natječaje. Ta to su notorna, prvoloptaška kaznena djela, najdoslovnija moguća korupcija, »poslovi« oko kojih nema baš nikakve sumnje.
Zato je Fimi medija i analiza mentaliteta: ljudi koji su vodili javne tvrtke, zajedno s vrhuškom HDZ-a, odaju dojam podložnih, ustrašenih, koruptivnih, amoralnih individua bez trunke samopoštovanja. Tu se nazire obrazac, jer i Franjo Tuđman vodio je politiku rastjerujući one koji su mislili vlastitom glavom. Povijest se ponovila: kada se Sanaderu učinilo da je poput morskog psa uletio u jato lignji, izgubio je kompas i otpustio sve kočnice. Mučno ga je gledati danas, ali još je mučnije daviti se u crnilu što ga ispuštaju lignje i lignjice.
Samo, je li suđenje raspršilo mentalitet? I tko danas vodi javna poduzeća? Nema mnogo mjesta optimizmu. Jer nema brzog lijeka za beskičmenjaštvo, tu boljku neSzrelih društava. Ideologije pravednosti, bile nacionalizam, bile socijalizam, samo pogoduju slabosti, srebroljublju i vlastohleplju. Jedini je put uporno njegovanje staromodnih, doslovno građanskih vrijednosti – samopoštovanja, poštenja, hrabrosti i odgovornosti – te jačanje liberalnih »checks and balances« u svim mehanizmima države i društva. Jer svak je krvav ispod kože, i nikome, baš nikome, ne treba vjerovati.
