Banner
Sabor u petak o izmjeni Zakona o članarinama u turističkim zajednicama
Demografski plus najveći na Jadranu i sjeveru Hrvatske
Fuchs: Ne razmišlja se o zatvaranju škola i sveučilišta
Umro najstariji stanovnik Irana u dobi od 138 godina
Mogu li prva cjepiva protiv koronavirusa stvoriti imunitet krda? Stručnjaci dvoje
Istraživanje: Do 2050. 4 milijarde ljudi imat će prekomjernu tjelesnu težinu
Krajem listopada ovršeno 247 tisuća potrošača s dugom od 17,4 mlrd kn

  Putujem i pišem

Pročitajte nagrađenu reportažu Saše Pjanića: Bilogora - ljepota slobodnog spusta

  vn           20.12.2016.         4188 pogleda
Pročitajte nagrađenu reportažu Saše Pjanića: Bilogora - ljepota slobodnog spusta

I want to ride my bicycle
I want to ride my bike
I want to ride my bicycle
I want to ride it where I like

Freddie Marcury (Bicycle Race)

Da je Petar Preradović kojim slučajem kao školarac imao brdski bicikl s punom suspenzijom, put od rodne kuće u Grabrovnici do škole koju je pohađao u Grubišnom Polju mogao je s užitkom prevaljivati svakodnevno, kroz mirisne šume i preorane čistine, bruseći odmalena spartanski duh i pojeći lirsku dušu, kako to jednom budućem carskom generalu i velikom pjesniku, uostalom i priliči. Meni je bio dovoljan i običan, stari hibrid da za nepuna dva sata prevalim taj isti put. Od malog sela ispod sjevernih kosa koje strše iz ravne Podravine na drugu stranu Bilogore. Sve što sam tada ponio sa sobom bili su fotografska kamera i bočica domaćeg soka od bazge, zaslađenog bagremovim medom.

Pomisao na pedaliranje na normu katkada može zastrašiti. Odmalena sam tom izazovu doskakivao razgibavanjem mašte kroz zvukove prirode, ne misleći na duljinu ili uzbrdicu. Katkada su mi se javljala i priviđenja, kao slika malog Petra kojeg uplakana majka, u hladnu zimsku zoru posjeda na volovsku zapregu. Pred njime je dug put. Dječak se kutri među deke i pregače, stežući čvrsto zavežljaj. U zavežlaju topao kukuruzni kruh, ljuta prgica i komad suhe slanine. Stričevi će ga dočekati tek podvečer. Zanimljivo je da je Preradović rođen baš u godini kada će barun Karl von Dreis u Parizu predstaviti svoj neobičan izum – čuvenu drezinu, prvi bicikl u povijesti. Istina, da je siromašni malac koji će kasnije zapisati najljepše stihove hrvatske rodoljubne lirike, tada i posjedovao tu pomodnu napravu, ne bi mu bila puno od koristi. No svako vrijeme nosi svoje pa i svijest o tome što je blizu, a što daleko.

Cijelodnevni put malog školarca u 40 kilometara daleko Grubišno Polje, u doba kada Europa još živo pamti Napoleona, avantura je danas donekle usporediva sa putovanjem biciklom na Bilogoru iz Zagreba, Ljubljane ili Graza. Dodamo li na to još koji dan više, govorimo o vremenu koje je potrebno da se ovamo stigne iz Beča ili Budimpešte. Bilogora je oduvijek tu, kuda prolaze putevi sa sjevera prema jugu. Ona je jednostavno naklonjena biciklistu. Mreža asfaltnih prometnica, šumskih puteva, vinogradskih prilaza i singletrack staza gotovo da je napravljena po savršenoj mjeri. Šume, proplanci, krčevine i brežuljci jamče uzbudljivu vožnju, a vidikovci izvrsnu vizualnu orijentaciju. Preko nje i oko nje prolaze pruge i ceste pa za one bez previše strasti za bisage i duge staze, nudi bezbroj alternativa, jednodnevnih, vikendaških, tjednih. A tek Bilogorci?! Marc Augé sve bi ovo sažeo jako kratko i odriješito: “Na bicikle, da promijenite život!”

Bilogora je najniža hrvatska planina, zapravo skupina brežuljaka, humaka i gorskih glava koji se, prateći rijeku Dravu, prostiru Sjevernom Hrvatskom, od Kalnika na sjeverozapadu do Papuka i Slavonije na jugoistoku. Još važnije, ona je neotkriveni dragulj kontinentalnog turizma o kojem se nedovoljno zna i premalo govori. Geologija je svrstava u kvartarno-tercijarne taloge, nalegnute na stariju jezgru. U prijevodu, padinski reljef kakav je manje više i danas i izum bicikla geokronološki su udaljeni tek nekoliko minuta. No s Bilogorom se nisam zbližio kroz školske knjige i stručnu literaturu. S njom me zbližio bicikl. Pedaliranje po Bilogori moja je strast još iz djetinjstvu kada sam, potrošivši jednom džeparac za autobusnu kartu od Bjelovara do Virovitice, otkrio i druge mogućnosti putovanja. Otada pa sve do danas, navika je ostala ista. Mijenjam povremeno samo bicikle.

Bilogora je po svojim rubovima omeđena prometnicama koje povezuju gradove u tri hrvatske županije; Bjelovar, Križevce, Koprivnicu, Đurđevac, Pitomaču, Viroviticu i Grubišno Polje. Na bilogorski prometni paralelogram nadovezuju se još tri obližnja međunarodna cestovna prijelaza sa Republikom Mađarskom. Za ljetnih mjeseci sasvim je uobičajeno naići na kolone biciklista opremljenih za duge staze koji iz Poljske, Češke, Austrije ili Slovačke putuju prema jugu. Bilogora je izvrsno mjesto za predah, a kada je bolje upoznaju, i prečac koji dio njihova puta vodi podalje od vreve uskipjelog asfalta. Osim toga, cijelim smjerom pružanja tek je desetak kilometara udaljena od dijela EuroVelo rute 13 koji prolazi Hrvatskom. Zovu je još i Ruta Željezne zavjese, a dio je velike europske biciklističke mreže koja povezuju sve zemlje Europe. Na svom putu od sjevera Norveške do Crnog mora, duljinom od stotinjak kilometara prati hrvatski tok rijeke Drave. Više je označenih biciklističkih staza kojima se s tog koridora može lako skrenuti u srce Bilogore. Dodamo li svemu tome još i željezničku prugu koja čak dvjema trasama preko nje povezuje Istočnu Hrvatsku i Zagreb te međunarodni pravac Budimpešta-Zagreb-Venecija, suvišan je zaključak da se ovamo odsvakuda stiže lako.

Vele da putopisci ne pišu o ljudima i zemljama kojima prolaze, već o sebi. A drugi ih rado čitaju jer u njima pronalaze, potisnute i neostvarene, svoje vlastite želje i snove. Ja bih radije konstatirao da je u svakom čitaocu sklupčan i putopisac, ukočen i zguren kao biciklist na naizbrdici. Pedaliranje je kao i priča, individualna zabava skrojena za svačiji ukus. Jurnjava po ravnom asfaltu, spust niz planinsko bilo, šumski slalom, brežuljkasti roller coaster ili jednostavno guranje bicikla uzbrdo.

Ako smo Istru skloni uspoređivati sa Toscanom, ista doza maštovitosti, od razbacanih kontinentalnih bila, mogla bi iscrtati obrise nekog Hrvatskog Apalača. Razlika je što nakon deset kilometara i iz najgušće šume izlađete na kolnik, Bilogorci ne destiliraju kriomice drop od krumpira, već rade vrhunsko vino, ne nose hillibilly tregerice, nego hipsterske brade i pčelarske šešire. Umjesto Bluegrass countryja, otkidaju na punk i blues. Vole konje i bicikle, a djevojke su dotjerane i kada se voze na traktoru. Bilogorom se uvijek ori pjesma i karta belot, vrca najbolji bagremov med, a kad je lipa u cvatnji, nigdje šuma ne miriše tako zamamno i snažno kao tu. Sir je ovdje vrhunski, slan, sladak ili ljut. Bilogora je šarolika, sa mnogo lica. Na sredini je uska, prema jugoistoku i sjeverozapadu se širi. Zahvaljujući kiparskoj radionici, već više od desetljeća Bilogoru pošumljuju skulpturom. Svijetle pruge projekt je suradnje Hrvatskih šuma, Općine Veliko Trojstvo i Akademije likovnih umjetnosti. Prema ideji profesora Slavomira Drinkovića, svake godine grupa studenata polazi terensku nastavu u šumi, izrađujući skulpture iz drveta. Sve što je od 2002. već urađeno može se i vidjeti, na otvorenoj bilogorskoj galeriji.

Bilogora je nastanjena od davnine. Najprije su po njoj, govore priče, živjeli divovi Vedi. A onda su došli ljudi. No povijest najradije pamti ratove. Kroz veći dio 16. i 17. stoljeća po bilogorskim brdima sudarala su se dva carstva. Šumovita gora, meki trbuh habsburško-osmanske granice, krila je lutajuće haramije i njemačke plaćenike, vlaške prebijege i turske akindžije. Obrambeni sustav prema Osmanlijama s vremenom je utvrđen nizom manjih tabora i pograničnih utvrdi. Te stražarnice -čardaci u povijesnim replikama i danas predstavljaju zaštitni znak Bilogore. Na uzvišenjima pokraj Velikog Trojstva i Šandrovca može se na njih popeti i za vedrih dana jednim pogledom dohvatiti sve, od Hrvatskog Zagorja i Slovenije do Bosne, Mađarske i Slavonije. Poslije turskih ratova opustjela je gora naseljavana iz krajeva daljih nego što ga pogled s nje može obuhvatiti. Zbog toga se danas po njoj mogu čuti različiti hrvatski dijalekti, ali i drugi jezici, vidjeti običaji poput čeških Dožinky, krsnih slava i romskih jurjevskih svečanosti.

Tko su zapravo Bilogorci? Podravci, koji pjevaju ode Dravi, a najsretniji su u hladu svojih kleti. Ili Slavonci, koji težačku jaru rado mijenjaju za lov. Umjesto odgonetke, preporučam rutu od češkog sela Treglave do Romske kuće u Velikom Trojstvu, tradicionalne drvene kuće autohtonih hrvatskih Roma-Lovara, prve i zasada jedine takve vrste u Hrvatskoj. Razonodi na dva kotača pridružite i onaj treći, crvenu čakru sa romske zastave te u druženju sa obitelji Đurđević, razgledajte stalni postav i kušajte romsku hranu. Usput, u selu posjetite i Etno park sa bogatom zbirkom obitelji Matunci. A ako izdržite na biciklu još jedan sat, evo vas i na Đurđevačkoj vinskoj cesti. Odličan izbor kako da zaključite dan. U maratonskom smislu propedalirali ste više od pola Bilogore i usput možda upoznali nekog Flamanca koji zbog ladanjske idile, jeftinih nekretnina i pajdašije nalik onoj s Bruegelovih slike, rado boravi tu.

Bilogora je puna Velikih sela; Velika Barna, Velika Peratovica, Velika Črešnjevica, Velika Pisanica, koja osim što je najdulje selo u Hrvatskoj, rodno je mjesto umjetnika svjetskoga glasa, velikog Ede Murtića. I znameniti hrvatski dječiji klasik Mato Lovrak u svojim romanima pripovijeda o jednom Velikom Selu u Hrvatskoj, negdje između Drave i Save. To Veliko Selo je Veliki Grđevac u kojem se, velikom piscu u čast svake godine održavaju Lovrakovi dani kulture, a čijem je impresivnom književnom djelu posvećen i obližnji tematski park. I o Velikom Trojstvu valja reći koju. Neki ga drže «glavnim gradom» Bilogore, neki pak drugim najpoznatijim selom na svijetu. Jer prvo je, kažu Kumrovec, a s obzirom da je Josip Broz i u Trojstvu proživo četiri i pol godine kao strojarski tehničar u mlinu Samuela Pollaka, nije možda na odmet razmisliti i o vicekandidaturi. Tim više što već postoji vlak do Zagreba koji je k tome još i plave boje.

Čitav je bilogorski kraj, u doba osmanlijskih osvajanja na više od pola stoljeća bio prepušten prirodi. Gusta, mračna šuma bila je zbijeg. Ili zasjeda. No kada je granica jednom utvrđena, krenulo se s krčenjem duž nje. Proplanak s tri panja, bijeli čardak i graničarski stražar - bjelovarski povijesni grb dobar je podsjetnik na to. Bilogorom se lako provozati u smjeru meridijana. No pravi ju je izazov prijeći po sredini, uzduž svih tih bila, naboranih jedno za drugim. Od izvora Ilove do Stankovog Vrha. Od Pepelana ili Slavonske Pivnice do Mučne Reke i Lepavine. Stojim usred sjenovite šume, okružen svježinom hladovine. Ubrzano hvatam zrak i tražim neki glas u tišini. Šumama se može kretati satima bez da se izađe iz njih. Kako sve više odmičem prema sjeverozapadu i krajolik postaje ukroćeniji. Najprije tek manje čistine usred bilogorske šume; Bedenička, Ribnjačka, Sibenik. A onda livade, proplanci, prokrčene padine i zaseoci. Spuštam se i penjem niz brijeg i uz brijeg. Iz Všnjevačkih vinograda, preko Kapele pogled sada već neometano lebdi do Medvednice. Na kraju puta hvataju me umor i mrak. A može se to sve i u više dana, biciklom, u sedlu, pješice, pa i na motorni pogon ako već ne ide drugačije. Projurite li letimice nekima od vodiča, uvjerit ćete se da se po Bilogori svugdje može prenoćiti ili dulje boraviti. Od hotela Mozart, u šumi kraj Špišić Bukovice do ladanjskog imanja Sunčano Selo u Jagnjedovcu nedaleko Koprivnice. Svega ima na ponudi: hoteli u gradovima, obiteljska gospodarstva po selima i vinogorjima, lovačke kuće uz šume.

Dobra logistika slijedi i biciklistički put. Klubova i klupskog druženja ne nedostaje. Od natjecanja, biciklijada i vožnji po prirodi do servisa i prve pmoći. Od 3 županijska središta, Koprivnica je “najbiciklističkije”. Ujedno je i grad s najviše kilometara biciklističkih staza po stanovniku u Hrvatskoj, a ima i muzej bicikla sa replikama povijesnih modela. Na obroncima, u blizini grada održava se poznati proljetni XC maraton. Klub Gema iz Bjelovara, osim natjecanja, uspješno promovira obiteljski biciklizam i ciklo druženja. U okolici Virovitice nalazi se novootvoreni centar cikloturizma i brdska biciklistička single track staza Put šarana. Na mjestu gdje se sve tri bilogorske županije spajau, gusta je listopadna šuma kojom prolazi tek ugaženi put. Nakon Ribnjačke i osvježenja na Malenom brijegu često tako kratim vožnju prema Podravini. Međa ispod mahovine, bobica i trave. Kada bih barem sve bicikliste s Bilogore mogao okupiti na ovome mjestu, da zajedno povičemo hura! i napravimo selfie.

Povremeno u vožnji naiđem i na neku šumsku životinju. Jelena, srnu, divlju svinju, fazana, lisicu. Ipak, glavni junak moje priče je Sveti Martin. Sveti Hubert je tek sporedni lik. Jednom sam u vožnji pitao za smjer Lepavina. Već sam se bio prilično izmorio i namjeravao uhvatiti vlak kada mi je jedan prolaznik na traktoru otkrio svu draž usmene proze o nastanku mjesnih imena. Jednom je Car, kaže, putovao po monarhiji i doputovao u selo poznato po dobrime vinima. Tu se i zadržao te nazdravljajući sa mještanima, sveudilj hvalio njihove podrume. Poslije toga selo je dobilo novo ime – Lepavina. No epilog priče desetak je kilometara dalje. Naime, car kada je jednom ipak morao poći, nije se baš osjećao najbolje pa je sadržaj svog carskog želuca brzo morao istovariti na mjestu koje će se otada zvati Carevdar. Pričalac doduše ne navodi carevo ime, ali daje za pretpostavi da se vjerojatno radi o Josipu 2, terezijanskom nasljedniku, koji je zbog reputacije prosvijećenog vladara koji obilazi narod i spava po krčmama, bio omiljen u pučkim predajama. Priča mi se svidjela i premda baš nigdje nisam naišao ni na jedan službeni podatak koji bi je mogao potkrijepiti, nemam ništa protiv i da fikcija bude podloga stvarnosti. Ako se želite osjećati kao car, sjednite na bicikli i pedalirajte po Bilogori.

Loza se uzgaja svuda. Dvije su podregije, kao i dva dijalekta, podijelile Bilogoru u različite vinogradarske zone sa zaštićenom oznakom izvornosti: Prigorje-Bilogora i Slavonija. Vinske ceste kroz Koprivničko-đurđevačka, Bilogorska i Virovitička vinogorja dobra su dopuna biciklističkim stazama. A na Bilogori ih ne fali. Iz svake šume na kraju izaći ćete pred trsje, bez obzira što se iza njega vidi; Mađarska, Moslavina, Baranja ili Zagorje. Dakle, birajte! Pinot bijeli, Pinot crni, Rajnski Rizling, Frankovka, Chardonnay, Cabernet Sauvignon i naravno, kraljica stola Graševina. Bilogora je novo područje na enogastronomjskoj karti Hrvatske s potencijalom da postane pravi hit. Vina se uglavnom nude u vinarijama i kušaonicama obiteljskog tipa i lokalnim ugostiteljskim objektima. Neke kombinacije poput predikatne vrhunske graševine Vinarije Čačija, kozjeg sira začinjenog kardamomom i anisom sa OPGa Mišir i meda od bagrema dokaz su da Bilogorci vrlo kreativno promišljaju svoju enogastro pnudu. U kletima, podrumima i na poljoprivrednim gospodarstvima može se kušati sve, od vinogradarskog gulaša i roštilja do hruskavog prepečenca sa svježim sirom, domaćom slaninom i salatom od medvjeđeg luka. Recepture od koprive uživaju počasni status, a restorani poput Zlatnog klasa u Otrovancu i Podravske kleti kod Koprivnice, obogatili su svoju kartu tradicionalnim jelima domaće seoske kuhinje; žganci, prežgane juhe, ječmene i prosene kaše, jela od čička i bundeve uz kruh od žitarica samljevenih na starinski način. Borovnice, jagode i šumske maline, kad im je sezona, zasladit će svačiji tek.

Sa vidikovaca iznad Koprivnice, ususret jesenjem sjevercu, pogled odluta daleko. Bliži se vrijeme kada mošt postaje vino. Je li Sveti Martin, sin rimskog tribuna na putu iz rodnog Sambotela u Paviu, daleko na obzorju opazio neke brežuljke po kojima će se jednog dana gromoglasno zazivati njegovo ime? Razdoblje od prvih berbi do Martinja najljepše je doba na Bilogori. Začarana svitanja u izmaglici najavljuju lijep i topao dan. Rujnost babljeg ljeta, s moštom koji vrije, glasnik je ljepote koja uranja u san. Onda još malo kestenja i Martinje je već tu. A to je praznik koji se ovdje ne propušta. Mlado vino na Bilogori obavezno se krsti, bilo po strogim regulama organiziranih vinskih bratovština, bilo neformalno, u dobrom društvu slobodnih vitezova dionizijskih. Najveći događaj Velika je martinjska špelancija u Koprivnici gdje tridesetak vinskih biskupa iz cijele Hrvatske između sebe biraju velikog meštra martinjskog ceremonijala. Nakon Martinja, Bilogora se tek naizgled primiri. Vino u bačvama mirno odležava, a ljudi završavaju zadnje pripreme za zimu. Biciklisti vade topla odijela i montiraju gume za snijeg.    

Nagradu "Marko Polo-slavni putopisac" za najbolje turističke putopise dodjeljuje FIJET (Udruga turističkih novinara i pisaca u turizma) i Zbor turističkih novinara Hrvatskog novinarskog društva.
U obrazloženju žiriji među ostalom piše da je Sašin pristup vrlo originalan i izrazito osoban. On autobiografski toplo priča o svakoj destinaciji ili prirodnom fenomenu. U nagrađenom putopisu tako na vrlo osebujan način oslikava Bilogoru, njezine ljude i običaje, čarobnu prirodu, mirise prošlosti u sadašnjosti, spojivši sve to u neponovljivu putničku foto-naraciju. U svojim putopisima predstavlja široj javnosti još uvijek neotkrivene, često i skrivene domaće turističke potencijale. Putopis je objavljen u časopisu „Croatia“ na hrvatskom i engleskom jeziku. Na prigodnoj svečanosti u Novinarskom domu 15. prosinca Saša nije mogao doći po nagradu je baš taj dan otputovao na tromjesečno putovanje u Bankok pa je statuu Marka Pola preuzela Jasna Fila, direktorica Turističke zajednice Bjelovarsko-bilogorske županije.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Putujem i pišem



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.