Najradije bih ignorirao tu temu. Nakon trideset godina bavljenja ekonomsko-poslovnim novinarstvom zaključujem da se u tom razdoblju zapravo ništa bitno nije promijenilo. Te 1992. kad sam u Poletu počeo pisati o ekonomiji činilo se da se događa nešto važno. Dotadašnjeg premijera (predsjednika Saveznoga izvršnog vijeća, tada se to tako zvalo) Veselina Đuranovića zamijenila je Milka Planinc. Nije bilo novca za otplatu vanjskih dugova pa su uvedene stroge mjere štednje (40 litara benzina po vozilu na mjesec i sl.). Nakon nekoliko mjeseci objavljen je nikad provedeni ‘Dugoročni program ekonomske stabilizacije’.
Trideset godina poslije opet su problem visoka vanjska zaduženost i prevelika unutarnja potrošnja. Dugoročni program ekonomske stabilizacije sad će se zvati procedura prekomjernog deficita. A bit je ista.
Možeš socijalizam zamijeniti kapitalizmom, jednostranačje višestranačjem, promijeniti zajednicu država u kojoj živiš... i ništa se neće promijeniti.
Sve se ponavlja Jo-jo efekt neuništiv je na ovim prostorima. Taj je efekt poznat većini ljudi koji su zbog prekomjerne kilaže počeli držati dijetu. Skineš pet, deset ili više kilograma - a onda ih za neko vrijeme sve vratiš i još dodaš nekoliko novih. Tako je i s ovdašnjom ekonomskom politikom. Svakih desetak godina ili otprilike toliko pojavi se neki premijer koji najavi cjelovite reforme, provede fazu akutnog zbrinjavanja i onda se sve uruši (Milka Planinc 1982., Ante Marković 1989., Nikica Valentić 1993., Ivica Račan 2000.).
Uvijek je tu negdje i MMF. Sad i Europska komisija. Nekad je trebalo gasiti požar inflacije, sada se pretjerana neravnoteža odnosa između potrošnje i stvaranja dodane vrijednosti ne ogleda u inflaciji nego u progresivnom povećavanju zaduženosti.
Opet će se ponoviti neki dokument koji će predvidjeti korjenite reforme, ali vrlo će se vjerojatno provesti samo prvo poglavlje. Slično onomu kad je 1993. srušena hiperinflacija, ali nikad se nisu proveli drugi dijelovi Valentićeva stabilizacijskog programa.
Opsjednutost PDV-om Opća javnost, odnosno stanovnici zemlje, u glavi se također nisu promijenili. U kratkim razdobljima manje loših godina neće se buniti zbog vanjskog zaduživanja dok od toga mogu za sebe ugrabiti koju mrvicu. A upast će u svaku zamku koju im postavi vlast. Upravo kao što sad svi upadaju u zamku mogućeg povećanja PDV-a. Kao da im o tome ovisi život ili smrt. A sto drugih, važnijih stvari koje znače milijarde kuna - prolaze i javnosti i medijima ispod radara.
O političarima također ne treba trošiti previše riječi. Sastanci u Vladi s ministrima i pregovori za koliko će smanjiti svoje proračune u 2014. teško da se razlikuju od nekih davnih sastanaka prije četvrt stoljeća. Nekako ispadne da svi štede, a nakon deset godina proračun je udvostručen. Tu su i otpori reformama te nevoljkost većine ministara da se, jelte, zamjeraju biračkom tijelu.
Poslovna zajednica posebna je priča. Ona je uvijek uplašena i u defenzivi. U socijalizmu bi one koji su malo dignuli glavu etiketirali kao tehnomenadžere koji vuku na povratak kapitalizma pa su, dakle, ideološki sumnjivi. Danas takvima odmah idu provjeravati kako su stekli prvi milijun, a ako su čisti u vezi s tim, već im nađu neki ideološki krimen.
Ali poduzetnici i menadžeri u Hrvatskoj, zapravo, tretirani su onako kako su zaslužili. Kukavičluk poslovne zajednice najbolje se vidi u reakcijama na kriminal u Hrvatskoj gospodarskoj komori. Stanje svijesti takvo je da nitko od 77 članova Skupštine HGK (popis članova donosimo u ovom broju Lidera) zbog pranja 32 milijuna kuna Vidoševićeve najbliže suradnice Zdenke Peternel nije zatražio njegovu ostavku. A zapravo su svi kolektivno trebali Vidoševića smijeniti na bilo koji način. Što očekivati od poslovne zajednice na osjetljivijim područjima?
Kad se sve zbroji, ovakvoj Hrvatskoj najmanje je loš strani protektorat. Pa se možda uistinu dogodi da predsjednik pobjedničke stranke na sljedećim izborima osvane kao predsjednik Sabora, a da premijera ‘imenuje’ Angela Merkel uime EU.
