Benčić: HDZ pogodovao stvaranju porezne oaze u nekretninskom i turističkom sektoru
Petrov: Porez na nekretnine je prelijevanje iz šupljeg u prazno
Novinarka i diplomatkinja Aurora Weiss najavila predsjedničku kandidaturu
Grbin: Porez na nekretnine je potreban, ali ne smije biti novi udar na građane
Istraživanje: Samo 1, 2 posto hrvatskih građana ima potpuno povjerenje u sudstvo
Ministar: Nije potrebno da uz svako dijete u posebnom razredu sjedi i pomoćnik
Kekin: Progovarat ću o ustavnim vrijednostima socijalne države

  Virovitička povjestica

Problemi virovitičkih starina

  Vlatko Smiljanić           09.06.2012.         3567 pogleda
Problemi virovitičkih starina

Kada sam prije dva tjedna pisao prethodnu povjesticu nisam ni slutio kako će ona otvoriti temu nove. Razmišljao sam o čem bih mogao pisati. I onda sam na TV-u vidio prilog u emisiji „Prizma" o Janu Vlašimskomu. Tema mi se činila nadasve zanimljiva i poučna, a usput i susretljiva jer su se tada održavali Proljetni zvuci Jana Vlašimskoga. Nakon što sam proučio dostupne izvore i literaturu napisao sam i povjesticu. Ne sluteći na nazivlje starih virovitičkih zdanja, odmah sam za zgradu gdje je danas „Kavana Nova", kineski dućan i ordinacija dr. Tonkovića preko puta Cvjetnoga parka napisao sintagmu „stari hotel". Činilo mi se kako je ta fraza među Virovitičanima učestala i poznata. Ali...

 (Historia dvadeset i prva)

 Nakon što je Goran Gazdek, urednik portala Virovitica.net, objavio povjesticu, čekao sam komentare koje uvijek rado prihvaćam. Ipak, nisam se nadao kako će mi baš prvo pitanje vezano za povjesticu o Vlašimskomu postaviti upravo on. Upitao me gdje je stari hotel kojega spominjem u tekstu. Najednom sam ostao zbunjen. Čudilo me kako Goran ne zna. Međutim mislio sam da se iza toga pitanja krije neka priča ili još puno potpitanja - i tako je i bilo.

Goran me je na vrlo lukav i zanimljiv način želio potaknuti na istraživanje sljedećega: koliko se Virovitičani i Virovitičanke prisjećaju starih naziva zgrada i ulica, njihove nekadašnje uloge i značenja u gradu; i najvažnije - koliko mlađe generacije poznaju „imenoznačnu" povijest stare dame Virovitice.

Želja za novim spoznajama odmah je u meni pokrenula istraživački nagon. Krenuo sam raditi.

Prvo sam se poželio vratiti u svoju ne tako daleku prošlost. Prije sam, među prvih povjesticama, pisao o svojoj osnovnoškolskoj nastavnici hrvatskoga jezika. Kada je u nekom dječjem časopisu uočila natječaj naziva Moja prva knjiga, odmah me o tomu obavijestila. Ja sam odlučio kako bih pisao o Franji Martinu Fuisu, znamenitome virovitičkom novinaru, čije je radove nedavno ukoričio profesor Ivan Zelenbrz. Ta Moja prva knjiga bila je slikovnica koja je imala dvadesetak stranica. Teksta je bilo oko dvije do tri novinarske kartice. Prije nego što sam tekst napisao, nastavnica me željela upoznati sa zavičajnom poviješću toga vremena, kako bih što lakše mogao pisati i svoju misao izraziti vodenim bojama i kistom. Između ostaloga pričala mi je o nekadašnjim virovitičkim ulicama. Takvi su nazivi u meni probudili neodređenu povijesnu nostalgiju. Ne znam kako bih se drugačije mogao izraziti za takav osjećaj. Uglavnom, tekst o Fuisu sam napisao, slikovnicu poslao na natječaj i osvojio posebnu pohvalu Centra za neohumanističke studije iz Karlovca. Na pohvalnici su izvorni potpisi Tita Bilopavlovića i Sanje Pilić. Kako su me stare virovitičke ulice zainteresirale, tako sam uočavao nešto bolje i stara zdanja. Primijetio sam kako sam prelaskom iz osnovne u srednju školu dobio kvalitetniji pogled na povijest oko sebe, iako mi se vid pogoršao i sada moram nositi naočale. Vid i pogled su sasvim različiti pojmovi. Očima vidimo, mozgom gledamo. „Sve što je lijepo očima je nevidljivo. Samo se srcem dobro vidi.", govorio je Mali princ Sainta-Excuperyja.

Virovitički je dvorac, kako ga mi nazivamo Dvorac Pejačević, zasigurno najmonumentalnije zdanje u središtu grada. Građen je od 1800. do 1804. Obitelj Pejačević u Viroviticu je poslala carica Marija Terezija, a oni su, na temeljima srednjovjekovnoga burga, sagradili dvorac. Nažalost, dvorac je posljednji puta temeljno obnovljen 1971. i hitno ga treba ponovno obnoviti! Nakon pedesetak godina dvorac su prodali obitelji Schaumburg-Lippe koja ga je još malo uredila. Više od 90% mladih u Virovitici nikada nije čulo za druge vlasnike dvorca i grada. Osim toga, ne znaju kada je dvorac građen, tko ga je gradio i koliko je star, što je zabrinjavajuće. Tijekom vladavine ove obitelji sagrađena je i Prva hrvatska stambena štedionica, danas mi za tu zgradu kažemo FINA. U isto je vrijeme građena i virovitička sinagoga. O tomu kako je nakon knezova Schaumburg-Lippe dvorac kupio grof Drašković ne želimo niti govoriti.

Osim štedionice, građeno  je i svratište K Lippeovoj Ruži, danas znano kao „stari hotel". „Međutim, može li se i zgrada hotela Slavonija prozvati starim hotelom kada ionako ondje više nema hotela?", upitao me Goran. I tada sam se ozbiljno zamislio. Među mladima i starima primijetio sam kako sve više nestaju stari nazivi zgrada, i njihovih funkcija. Svima je znan Monte Cristo ili Everest, ali za Hotel Slavonija nisu nikada čuli. Tko je tomu kriv? Oni ili njihovo društvo u kojemu se nalaze? Ili je možda problem u našoj okolini. Ipak, i za taj problem postoji rješenje, a najbolje je za to učinio grad Varaždin. On je jedan od rijetkih kontinentalnih gradova Hrvatske koji ima „INFO PLOČE". One su postavljene na samu zgradu. Na njima je napisan naziv zgrade, godina gradnje i sve najvažnije uloge i značenje zgrade u gradu, i to dvojezičnom formom (hrvatski i engleski jezik). One ne koštaju mnogo, a mogle bi imati poseban značaj za grad Viroviticu. Jedina takva slična INFO PLOČA postavljena je ispred našega dvorca (nalazi se lijevo od prostorija Ekološkoga društva i Likovnoga kluba Nikole Tricka). Ipak, valjalo bi slično postaviti i na ostale monumentalne zgrade (štedionica, crkva, samostan, gimnazija,stara gradska kavana, stariji i stari hotel...). Posebno bi bilo zanimljivo na takve ploče postaviti i stare fotografije grada na mjestu odakle je fotografija nastala.

Ovakav bi pothvat bio plemenita radnja za očuvanje povijesne baštine našega grada. I što je najvažnije, uvijek bi netko zastao i pogledao fotografiju te pročitao barem malo teksta. Unatoč kriznim vremenima, i Goran i ja smatramo kako bi ovakav pothvat bio trajan i vrijedan. Povijest našega grada mora ponovno oživjeti. Narod koji zaboravlja svoju povijest osuđen je na propast jer ju je sklon ponavljati. A narod koji se želi prisjetiti svoje dobre strane povijesti živjeti će još bolje i bit će mu ugodnije. Virovitičani nisu niti svjesni koliko vrijednih povijesnih i kulturnih dobara posjeduje naš grad.

Komentirajte ovu ideju! Također svoja mišljenja možete slati i na moj dolje navedeni mail. Čitajmo se i dijelimo znanje do sljedeće nove povjestice koja dolazi već za sedam dana!

OD SADA I VI MOŽETE BIRATI TEMU VIROVITIČKE POVJESTICE!

 Ako želite saznati nešto više o virovitičkoj povijesti, nekom detalju, događaju ili osobama iz bilo kojega doba, svoju želju možete ostaviti u komentaru ili napisati mail na sljedeću adresu: vlatko.smiljanic@gmail.com.

Digitalizirana biografija o Mari Matočec autora Vlatka Smiljanića od sada je svima dostupna za čitanje na sljedećoj poveznici http://issuu.com/smiljanicvlatko/docs/mara-matocec-biografija?mode=window&backgroundColor#222222.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Mikeš09
28.6.2012. 23:52
Ti to zoveš kavana nova a mi stari hotel i ne heri se više a što se tiče mladih znamo kako oni funkcioniraju ...bez tuckanja po kompu i igranja igrica,raznoraznih nemaju baš nekog pojma niti ih zanima kao ni tebe nešto o svojemu gradu, umijesto da pitaju nešto i starije...kuferaš i dotepenac može doći u bilo koji grad i pravit se građaninom i čak nekim velikim likom znajuči tupkati po kompu ali nikad prazan kufer neće iz njegovog mozga...
miško
27.6.2012. 9:14
E moj mikeš pojma ti nemaš. Ovim si dokazao i pokazao zašto su mikeši bili i ostali zatucane lenguze koje povazda naslonjene na biciklina gledaju šta se radi i gunđaju, a sami nebi ništa napravili. Onda su im krivi kuferaši.
A što se tiče zgrade taj otel o kojem pričaš je možda "K Lippeovoj ruži" samo za starkelje od svojih samdesetak godina. Mlada generacija o tome pojma nema i to sada zovu jednostavno zovu Kavana Nova.
Zato je inicijativa Vlatka Smiljanića da se na zgradama sroči kratka povijest odlična. No, vidim da nitko na to nije reagirao. Tipično mikeški.
Mikeš09
27.6.2012. 7:45
Iz priloženog u tekstu se vidi da je (nažalost) urednik Gazdek bio i ostao dotepenac ili da se mikeški izrazim ``kuferaš``, pod tim ne mislim ništa loše, nego je samo žalosno s obzirom na godine provedene u nekom gradu ne znajući da je oduvik stari otel bijo ``K Lippeovoj ruži`` di je sad ``Kavana nova`` a novi otel, otel ``Slavonija`` stoji na istom mistu di i danas i u našim srcima bez obzira na novo ime i preuređenje...


Još iz kategorije Virovitička povjestica