Nakon vala nove europske drame, europskim se scenama počeo širiti verbatim. Dokumentarna drama, koja je nastojala prikazati pravu stvarnost za razliku od onoga što je nudila nova europska drama. Okrenula je novu stranicu i stvarnost koja nas okružuje donijela na scenu realističkim elementima slaganja motiva. Negdje između, kao drama „novoga" egzistencijalizma smjestila se Schimmelpfenningova drama Pushup. O njoj se tako govori kao o najboljem primjeru njemačkog egzistencijalizma, najrealističnijoj drami suvremena dramske književnosti.
Priča koja se razmotava na sceni obuhvatila je nekoliko parova koji se u grozničavom vrtlogu borbi za napredak nastoje definirati kroz svoj posao. Nitko od njih nema obitelj, a ako je i imaju, ona je nešto periferno u njihovom životu, sitnica koja je tu sama radi sebe, ne radi sreće, ljubavi ili zadovoljstva. Posve dehumanizirani likovi gospodare pozornicom, svojim poslovnim prostorom, ali ne i privatnim životima. Angelika, visoko pozicionirana poslovna žena i njezina mlađa kolegica Sabina jedan su od parova kojemu na kraju u njihovom nadmetanju presuđuje laž. Sabina će potvrditi lažne optužbe svoje nadređene kako je ljubavnica njezina muža, što iako hrabro, na kraju prerasta u njezin otkaz. Patricija i Robert, koji pokušavaju biti u nekakvoj vezi, također pokušavaju jedno drugom oteti prilike za napredovanje, aHans i Frank, koji se natječu za radno mjesto u Delhiju također vode svoju krvavu borbu za posao. Čini se kako su samo čistačica i čuvar u sretnoj vezi sa svojim životom.
Iste misli izgovorene iz različitih usta ne sceni i to po nekoliko puta odličan su prikaz suvremenoga čovjeka zgaženoga od kapitalističkog shvaćanja i funkcioniranja svijeta. Sve te likove na sceni muče isti problemi, svi oni griješe na iste načine i funkcioniraju kroz dogovorene, konvencionalne obrasce ponašanja. Svi ti ispovjedni monolozi koje slušamo kako izlaze iz usta različitih likova, a opet istih jer ih sve muče gotovo identični problemi, imaju istu funkciju koju imaju sva silna opisivanja i detaljna analiziranja realističkoga teksta. Time autor, odnosno likovi „viču" i ponavljaju kako je to uistinu stvarno, kako je to istina i kako svijet danas stvarno tako funkcionira.
Iz dijaloških prizora ne izdvajamo toliko naglašavanje istine koliko iskrene riječi usmjerene protiv drugih. Dijalozi ne dolaze lagani i mirni kao monolozi, u njima se očituje borba za svoje ja i svoju pravdu. Žestoki, više ispadi nego razgovori, ponekad se čine napornima. Često ponavljanje određenih dionica postaje zamorno bez obzira na svrhu koju ima. Tako će upravo zbog ponavljanja i individualnih isticanja mana svojega i tuđih života, bez obzira na savršenu izvedbu glumaca, predstava opet gubiti na vjerodostojnosti zbog lomljenja teksta u na brzinu nepovezive dijelove. Odlična organizacija pozornice koju će otkrivati i skrivati tri zastora, vrlo je dobro rješenje koje prije svega omogućuje glumcima nesmetanu izmjenu „svjetova", brzo prebacivanje iz scene u scenu kako bi se priča, iako izlomljena, nastavila.
Crnilo koje gledamo možda je preslika svakodnevice likova koje gledamo na sceni. Mali dio one nove europske drame koji progovara samo o lošim stvarima koje nam se događaju prelio se i u ovaj realistički prikaz svijeta u kojemu živimo. Sve ono loše i negativno što gledamo na sceni pokušava nas uvjeriti kako je sve oko nas takvo. Kako izlaza nema i kako ćemo se prije (kao što jedan od likova i napravi) objesiti nego nastaviti tako. Jedina nada koja se pokazuje i koja cijeloj priči na kraju daje šansu je utjeha koju će Patricija dobiti od svoje čistačice kojoj se jako sviđa njezina reklama. Kako se tom scenom predstava završava, možemo zaključiti kako ipak nije sve do kraja potpuno crno.
Mjesto na kojemu nema prostora za ljubaznost, osim one svakodnevne, kojega pozdrava ili slično, djeluje hladno i jako neugodno. Čini se kako se svi problemi ispiru vodom koju će svi završavajući svoje ispovijedi ispijati iz plastičnih čaša, iz uredskog aparata. Nehumanost i hladni ljudski odnosi se vide na svakom koraku iako predstava ostaje linearna, bez posebnih odmaka od jedne te iste razine da bi se u trenucima kada bi napetosti trebalo biti, postajala preintenzivnom, gotovo pretjeranom, ne izazivajući šok ili napetost već upravo suprotno.
Svijet u kojemu se vode borbe pokrenute egoizmom i sebičnošću predstavljen je kao svijet međusobnih podmetanja i varanja, lažnih vrijednosti i nemogućega bijega. Polako se udaljavajući od onoga realističnoga u žanru kojim se bavi Schimmelpfenning skreće u vječni i nepregledni, problematičniživot prikazan kao niz loših stvari koje pokušavamo sakriti lažnim osmjesima ili dugim pričama o sitnicama kojima skrivamo istinu. Pesimističan stav koji nas prati do samoga kraja nije onaj isti kojega živimo. Svima je jasno gdje se nalaze, čiji su robovi i zašto je to tako, ali borba nikada ne prestaje. Schimmelpfenningova posljednja scena u predstavi je najbolji dokaz tome.
