Ne znam koje je doba. Zaspala sam i probudila se. Zazvonio je mobitel. Javila se pacijentica iz drugog kuta sobe preko puta mene. Tiho je i dugo pričala. Pošto sam sjela na krevet, nakon razgovora, reče mi kako je trese zimica. Kaže, bila je u posjeti ocu koji živi u Srbiji i ima 91 godinu i bistriju glavu od nje. Nasmiješila se lagano.
Sjetih se svekra sa njegovih 94 godine. To je stara garda. Ja već pripadam u onu razmaženiju generaciju. Neki od mojih školskih kolega više nisu sa nama. Nisam ništa jela od jutros. Čekam ručak. Peciva koja mi je suprug ostavio odmaraju se na ormariću. Imamo umivaonik u sobi. To mi se sviđa. Ali nema ogledala. Ponijela sam svoj kamperski beštek jer sam gripozna. Ali prava istina jest da sam u posljednje vrijeme malo pretjerano gadljiva. Naročito reagiram na zvukove – mljackanja i sl.
Zapravo, starost mi se sve manje počela sviđati. Da li je to strah, neprihvaćanje vremena koje neumitno prolazi, ovisnost o ljepoti, mladosti, savršenosti, perfekciji, izgledu ili što već? Znam ja napamet sve one aforizme o tome kako starost može biti lijepa. Slažem se. Ali za nekoga tko ima zdravlje, novce da si malo uljepša život, kreativnost da se nečime bavi. Svi drugi tonu u svoje bolesti, jednu po jednu, u siromaštvo, beznađe, u bespotrebnost.
Da! Mislim da je najteže od svega prihvatiti kada dođe vrijeme da nisi više nikome potreban. Tko doživi dugu starost, unuci su već odrasli ljudi. Praunuke čuvaju druge bake i dede. I njihova djeca su već u godinama.Tko sačuva humor u sebi ima šanse da mu život ostane koliko toliko podnošljiv.
Na dan prijema, sestra je izmjerila tlak.Povišen. Postavila nekih 15-tak pitanja sa liste. Potpisala pristanak za bolničko liječenje. Ocijenila sam svoje raspoloženje sa 5, na ljestvici 1-10.
Ručak.Točno u podne!Jede se u Dnevnom boravku. Osmero za stolom. Prilazim stidljivo i sjednem odmah do vrata. Tek kasnije shvatim da sam sjela na stranu gdje sjede muškarci. Jela sam vrlo polako, bez teka, pojela pola porcije i gotovo. Prije no što ću ustati od stola, gospodin preko puta mene reče: Gospođo, moram Vam ovo reći:cijelo vrijeme vas gledam kako jedete i divim se. Tako profinjeno s nožem i vilicom. To je sigurno navika. Odavno tako jedete. To je iz kuče, zar ne? Zatečena, samo sam se blago nasmiješila i potvrdila „da“. On je jeo žlicom i prstima.
Boravak je opremljen TV-om i prozor gleda na gradilište novog dijela bolnice u izgradnji. Ugodno žute boje kao i hodnik, a na zidu slika nekog izmučenog suncokreta. Mračna. Vjerojatno poklon nekog pacijenta. Opet se preznojavam. Cimerica koju trese zimica žali se kako je hladno i kako grijanje nije radilo. Pomislim, kako bi se netko po nama ravnao?!
