Zakonska osnova za izradu Plana zaštite i poboljšanja kakvoće zraka u Republici Hrvatskoj je Zakon o zaštiti zraka (NN 178/04), koji određuje mjere, način organiziranja, provođenja i nadzora zaštite i poboljšanja kakvoće zraka u Republici Hrvatskoj.
Prema članku 9. navedenog Zakona, Plan zaštite i poboljšanja kakvoće zraka je provedbeni dokument Strategije zaštite zraka koja je sastavni dio Strategije zaštite okoliša. Nositelj izrade Plana je Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva u suradnji sa središnjim tijelima državne uprave nadležnim za područja: zdravlja, industrije, energetike, poljoprivrede, šumarstva, znanosti, voda, mora, prometa, turizma, praćenja meteoroloških uvjeta, i drugim relevantnim institucijama. Plan se donosi za razdoblje od četiri godine, od 2008. do 2011. godine.
Svrha Plana je definiranje i razrada ciljeva i mjera po sektorima utjecaja sa prioritetima, rokovima i nositeljima provedbe mjera, s osnovnim ciljem zaštite i trajnog poboljšanja kakvoće zraka na području Republike Hrvatske, posebice na područjima gdje je kakvoća zraka treće i druge kategorije. Ciljevi koji se postavljaju moraju biti specifični, mjerljivi i realno ostvarivi u zadanom četverogodišnjem razdoblju od 2008. do 2011. godine za koje se donosi Plan.
S tim u svezi, Plan zaštite i poboljšanja kakvoće zraka sadržajno obuhvaća: načela i mjerila za određivanje ciljeva i prioriteta, ocjenu stanja kakvoće zraka, ciljeve i mjere za zaštitu i poboljšanje kakvoće zraka, uključujući i međusektorske mjere, prioritetne mjere i aktivnosti i dinamiku provedbe mjera s procjenom troškova i koristi.
Metodološki promatrano, postojeći zakonodavni okvir zaštite zraka kao i horizontalno zakonodavstvo propisuje veliki broj mjera i instrumenata s ciljem zaštite i poboljšanja kakvoće koji se uobičajeno nazivaju postojećim mjerama i instrumentima. Ovaj Plan u cijelosti preuzima postojeće mjere i na njih nadograđuje dodatne mjere koje su se analizom pokazale nužnima za ostvarenje postavljenih ciljeva, ali za koje u trenutku pisanja ovog dokumenta ne postoji uporište u propisima ili su propisi u fazi pripreme odnosno prijenosa pravne stečevine europske unije.
Iako je ovo prvi provedbeni dokument strategije zaštite zraka, treba istaknuti da u Hrvatskoj postoji duga tradicija praćenja kakvoće zraka, koja datira još iz 1960-ih, kada su se s istim problemima počele baviti i zapadnoeuropske zemlje. Od tog vremena do danas kakvoća zraka kontinuirano se poboljšavala u naseljenim područjima, gdje su nekad koncentracije sumporovog dioksida i dima bile i trostruko veće od današnjih.
Uz sve strože propise o graničnim vrijednostima emisija i koncentracijama onečišćujućih tvari u zraku, na poboljšanje kakvoće zraka u urbanim sredinama pozitivno su utjecale i mjere plinofikacije u gradovima sjeverne Hrvatske i priključivanje na toplifikacijsku mrežu. Neki gradovi su vrlo rano propisali mjeru zabrane korištenja ugljena u gradskim središtima, a ovaj energent u Hrvatskoj nije nikad predstavljao značajni faktor u energetskoj opskrbi gradova. Razvoj javnog prijevoza u velikim gradovima, smanjenje dozvoljenog udjela olova u benzinu i održavanje prometnica utjecali su na ublažavanje štetnih utjecaja transporta na kakvoću zraka u naseljenim područjima.
Smanjenje emisija onečišćujućih tvari naročito je bilo izraženo početkom 1990-ih kada je došlo do pada industrijske proizvodnje i zatvaranja velikih izvora emisije (Koksara Bakar, Željezara Sisak, Tvornica aluminija Šibenik). Prelazak na tržišno gospodarstvo i globalizacijski procesi uzrokovali su izostanak investicijskih i operativnih ulaganja u modernizaciju i održavanje postrojenja industrijskog sektora, što je dovelo do starenja opreme, smanjenja efikasnosti i posljedično do povećanja emisija u zrak. U ovom kontekstu treba izdvojiti slučajeve prekomjernog onečišćenja zraka specifičnim tvarima (H2S, benzen, SO2, čestice) u „industrijskim“ gradovima: Sisku, Rijeci i Kutini. Kao pozitivni primjer treba navesti korištenje niskosumpornog uvoznog ugljena i ugradnju prvog postrojenja za odsumporavanje visoke efikasnosti u termoelektrani Plomin II na ugljen.
Mjere prevencije od onečišćenja će se u budućnosti sve više odnositi na sektor prometa. Standard života i povećana mobilnost, uzrokom su sve većeg broja vozila i prijeđenih kilometara, tako da emisija još uvijek raste usprkos velikom smanjenju specifičnih emisija iz novih vozila. Zbog intenziteta prometa u gradovima dolazi do nastajanja smoga i ozona, problema koji će uz onečišćenje vrlo malim česticama biti najveći problemi u budućnosti.
Regionalno gledajući, Hrvatska je u nepovoljnoj situaciji s obzirom na problem acidifikacije, eutrofikacije i prizemnog ozona, koji samostalno, primjenom vlastitih mjera ne može trajno riješiti. U Hrvatskoj, kao i većini drugih država u Europi, tek jedan dio ukupnog taloženja i prizemnog ozona potječe iz vlastitih izvora. Stoga se postavlja cilj zajedničkog rješavanja ovih problema na razini Europe, provedbom obveza iz Gothenburškog protokola uz LRTAP konvenciju. Budući da rješavanje problema Hrvatske ovisi u najvećoj mjeri o smanjenju emisija u drugim državama, posebice susjednim, Hrvatska mora biti zainteresirana za uspješnu provedbu obveza iz protokola i suradnju s drugim zemljama.
Klimatske promjene su dominantni globalni problem okoliša u 21. stoljeću. Učinci klimatskih promjena postaju sve više vidljivi i očituju se nizom pojava: promjenom temperature, količine oborina, vodnih resursa, podizanjem razine mora, učestalosti ekstremnih meteoroloških prilika, promjenama u ekosustavu i biološkoj raznolikosti, poljoprivredi, šumarstvu, zdravlju, ekonomskim štetama. Znanstvenici predviđaju da će promjene biti sve izraženije. Hrvatska se zbog svojeg zemljopisnog položaja, ekoloških i okolišnih posebnosti i gospodarske orijentacije može smatrati zemljom izuzetno osjetljivom na klimatske promjene. U tom smislu potrebno je načiniti dodatne napore kako bi se smanjili pritisci i prilagodbom ublažile posljedice klimatskih promjena. Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva je u tom smislu pripremilo prijedlog Nacionalne strategije za provedbu Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime i Kyotskog protokola s planom djelovanja, čiji su ciljevi i mjere ugrađeni u ovaj dokument.
Konačno, Hrvatska se nalazi u procesu pristupnih pregovora i stjecanja punopravnog članstva u Europskoj uniji, što otvara nove izazove, posebice u usklađivanju s pravnom stečevinom iz područja zaštite okoliša. Iskustva deset novih članica EU, od kojih su većina države u tranziciji ka tržišnom gospodarstvu, kao što je i slučaj sa Hrvatskom, govore da je približavanje politici i standardima EU u području zaštite okoliša izuzetno zahtjevno i složeno zbog bitnih razlika u zakonodavnom i administrativnom sustavu.
Stoga, usklađivanje s EU zakonodavstvom iz područja zaštite okoliša zahtjeva sustavne institucionalne i organizacijske promjene i investicijska ulaganja u najbolje raspoložive tehnike, kako bi se udovoljilo postavljenim ciljevima u pogledu smanjivanja i sprječavanja štetnih utjecaja na sve sastavnice okoliša. U razdoblju do ulaska u EU Hrvatska mora imati razrađene planove djelovanja, uključujući i procjene troškova i koristi primjene zakonodavstva po pojedinim sektorima i podsektorima, kako bi mogla provoditi mjere na troškovno učinkovit način. Može se konstatirati da je Hrvatska u usklađivanju zakonodavstva iz područja zaštite zraka u relativno boljem položaju u odnosu na druge sastavnice okoliša.
