Postoje dani u životu kada vrijeme stane u trenu, zaustavljeno samo na jednoj jedinoj misli: Ima li kraja? Ako je misao dovoljno duboka, toliko da u njezinoj blizini nema ništa više osim tišine, spoznajemo istinu...Tada posljednja suza prođe kroz osmjeh, zapalimo svijeću i nastavljamo dalje – sporiji u koraku, laganiji u duši.
Bila je topla ljetna predvečer. Okupljeno društvo starih školskih prijatelja nijemo je sjedilo na morskom žalu. More se nikada nije činilo tišim nego tada.
- Zašto se to dogodilo baš njemu… najboljem od svih nas? – šaptom prozbori Marija, ne očekujući ničiji odgovor; samo je glasno razmišljala, prateći svjetlo odlazećeg broda na dalekoj pučini.
Nitko dugo ne reče ništa. A onda Petar prekine šutnju:
- Do jučer sam se bojao smrti. A ovoga časa spreman sam umrijeti.
- Petre… – izusti djevojka, osjećajući trnce po tijelu.
- Ne, Marija…nema tu nikakve sablazni… Cijelim svojim bićem osjećam život više nego ikada prije.… Mnogi su odlazili prije njega, ali nitko do sada u mojoj svijesti nije za sobom izbrisao tragove vlastite smrti…Jedino on!…Na njegovom spokojnom licu vidio sam samo poruku: Doviđenja prijatelji!....
Mariji suze kliznu niz obraz. Svjetlo u daljini već je odmicalo za horizont i ona u mislima pođe za njim. Njezin nepokorivi ateizam bijaše na kušnji.
- Ako i postoji Bog, onda je to Život – prosvijetljeni bitak ljudske osobnosti…Uostalom, tako je i rečeno u Pismu…Svi smo rođeni na Njegovu sliku…A ta nas istina čini besmrtnim.
Poželi to izreći naglas, ali u tom trenutku lagani val oplahne obalu...Mogao je doći samo od broda koji se već polako gubio u sutonu dana, tamo na mjestu gdje se more spaja sa nebom. Tihi morski šum zaustavi riječ i njezinu svijest ispuni neko mistično blaženstvo. Osjeti odjednom uzvišenost vlastitog bića, odvojeno od svijeta, koje se ne upliće u život, već samo promatra i svjedoči u vremenu…A vrijeme prolazi... U njemu vidi sebe, kao djevojčicu i ženu, vidi dječaka i čovjeka sa kojim dijeli ulogu majke i oca…njihovo odrastanje i starenje…I sve to prolazi mimo nje. Ona spoznaje da je samo lik u nekoj dugoj kozmičkoj drami, sa nizom zemaljskih epizoda. Ali nju se to nimalo ne dotiče. Poslije svakog svršetka ona samo skida kostim sa sebe i silazi s pozornice.
Dugo je još ostala tako, uronjena umom u vremenske slike koje su same prolazile njezinom sviješću.
„Marija!“ – prene ju glas prijatelja – Trebamo poći, već je kasno. Neki od nas moraju na put. Ti si zaspala.
- Zaspala?...Da – osmjehne se – bit će da jesam… I sanjala sam nešto lijepo… Divna je spoznaja da imaš prijatelje koje ćeš zauvijek nositi u svome srcu… i prekrasan osjećaj kad postaneš svjestan da tome ne postoji kraj.
(U spomen na D. O.)
