Banner
U Hrvatskoj 10 slučajeva majmunskih boginja, očekuje se dolazak cjepiva
Hrvatska po stanovniku godišnje baca oko 71 kilogram hrane
Djeci iz Ukrajine darovani bicikli, romobili, role i oprema
Na Makarskom primorju više od 55.000 gostiju
U Međimurju otvoren vidikovac na Mađerkinom bregu s pogledom na četiri države
Njemački predsjednik: Putin vodi rat protiv europskog jedinstva
Neslužbeno: gorivo će pojeftiniti

  Priroda društva

Prijatelji zauvijek

  Davor Suhan/Moja Rijeka           13.07.2015.         2213 pogleda
Prijatelji zauvijek

Postoje dani u životu kada vrijeme stane u trenu, zaustavljeno samo na jednoj jedinoj misli: Ima li kraja? Ako je misao dovoljno duboka, toliko da u njezinoj blizini nema ništa više osim tišine, spoznajemo istinu...Tada posljednja suza prođe kroz osmjeh, zapalimo svijeću i nastavljamo dalje – sporiji u koraku, laganiji u duši.

Bila je topla ljetna predvečer. Okupljeno društvo starih školskih prijatelja nijemo je sjedilo na morskom žalu. More se nikada nije činilo tišim nego tada.

 - Zašto se to dogodilo baš njemu… najboljem od svih nas? – šaptom prozbori Marija, ne očekujući ničiji odgovor; samo je glasno razmišljala, prateći svjetlo odlazećeg broda na dalekoj pučini.

Nitko dugo ne reče ništa. A onda Petar prekine šutnju:

- Do jučer sam se bojao smrti. A ovoga časa spreman sam umrijeti.

- Petre… – izusti djevojka, osjećajući trnce po tijelu.

- Ne, Marija…nema tu nikakve sablazni… Cijelim svojim bićem osjećam život više nego ikada  prije.… Mnogi su odlazili prije njega, ali nitko do sada u mojoj svijesti nije za sobom izbrisao tragove vlastite smrti…Jedino on!…Na njegovom spokojnom licu vidio sam samo poruku: Doviđenja prijatelji!....

Mariji suze kliznu niz obraz. Svjetlo u daljini već je odmicalo za horizont i ona u mislima pođe za njim. Njezin nepokorivi ateizam bijaše na kušnji.  

- Ako i postoji Bog, onda je to Život – prosvijetljeni bitak ljudske osobnosti…Uostalom, tako je i rečeno u Pismu…Svi smo rođeni na Njegovu sliku…A ta nas istina čini besmrtnim.

Poželi to izreći naglas, ali u tom trenutku lagani val oplahne obalu...Mogao je doći samo od broda koji se već polako gubio u sutonu dana, tamo na mjestu gdje se more spaja sa nebom. Tihi morski šum zaustavi riječ i njezinu svijest ispuni neko mistično blaženstvo. Osjeti odjednom uzvišenost vlastitog bića, odvojeno od svijeta, koje se ne upliće u život, već samo promatra i svjedoči u vremenu…A vrijeme prolazi... U njemu vidi sebe, kao djevojčicu i ženu, vidi dječaka i čovjeka sa kojim dijeli ulogu majke i oca…njihovo odrastanje i starenje…I sve to prolazi mimo nje. Ona spoznaje da je samo lik u nekoj dugoj kozmičkoj drami, sa nizom zemaljskih epizoda. Ali nju se to nimalo ne dotiče. Poslije svakog svršetka ona samo skida kostim sa sebe i silazi s pozornice.

Dugo je još ostala tako, uronjena umom u vremenske slike koje su same prolazile njezinom sviješću.

„Marija!“ – prene ju  glas prijatelja – Trebamo poći, već je kasno. Neki od nas moraju na put. Ti si zaspala.

- Zaspala?...Da – osmjehne se – bit će da jesam… I sanjala sam nešto lijepo… Divna je spoznaja da imaš prijatelje koje ćeš zauvijek nositi u svome srcu… i prekrasan osjećaj kad  postaneš svjestan da tome ne postoji kraj.    

(U spomen na D. O.) 

Kolumna Priroda društva Davora Suhana, portal Moja Rijeka

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priroda društva