Banner
Benčić: Bitka u Stubici zagrijavanje je za prosvjed protiv Vladinog vođenja države
Puljak izboru GDO Turudića: Najniža razina demokracije
Grbin: Na prosvjedu ćemo tražiti da se odmah raspišu izbori
Večernji list: Europa ima 500 spalionica otpada, Hrvatska nijednu
U Hrvatskoj porast konzumacije kemijskih droga i ovisnosti
Nagli rast broja agencija za dovođenje stranih radnik
Benčić: Da su ljudi iz krim-podzemlja birali, odabrali bi Ivana Turudića

  Priče s ulice

Priče sa ulice (16)

  Biljana Kovačević           25.11.2023.         1777 pogleda
Priče sa ulice (16)

Prijateljici je zatajila svoje muke. Nije željela sažalijevanje. Odlučila ga je zadržati samo za sebe. Kao tajnu o kojoj ovisi život. Tako će ostati samo njen. Nitko ga ne može uzeti i odvesti. Nitko joj se ne može rugati i nazivati ju pohlepnom starom babuskarom koja je zinula na mlado „meso“. Zadrhtala je. To tako ružno zvuči. U narodu postoji jedna izreka: Kad se stari panj zapali, dugo gori.

Nije željela biti stari panj. Ni baba. Ni babuskara. Ni grješnica. Ni ljubavnica. Ni razaračica tuđih brakova. Ni ...

Željela je biti hrabra ovaj put. Prvi put zbog sebe, samo nije znala kako.

Otvorila je prvu stranicu knjige. „Kako percipirate vlastiti život?“Zastala je.

Nikada nije razmišljala o tome. Znala je za svoj unutarnji svijet kroz monologe koje je vodila sama sa sobom. Često su bili mračni, osuđujući i zbrčkani. Zbunjivala je samu sebe raznim optužbama, prijekorima. Svađala se u mislima sa onima sa kojima nije mogla otvoreno razgovarati iz bilo kojih razloga. Te svađe bi se prelijevale i u noć pa joj nisu dale spavati. Snovi su bili zastrašujući i zamorni. Valjala se na tim tamnim valovima, čas isplivavajući na površinu, čas toneći duboko u još veći mrak.

Sada je doživjela onaj „aha“ moment!

Doista, kako izgleda moj život nekome sa strane? I zašto ja ne mogu biti taj netko sa strane koji će sagledati što se u njemu doista događa?

Ta misao joj se svidjela i poželjela je saznati što više o tome.

„Promjena percepcije će dovesti do rezultata. Imate percepciju da vama sve teže dolazi u životu. Taj pristup vas odvaja od drugih ljudi i ne dozvoljava vam da zatražite pomoć (sjetila se svoje prijateljice). Odbijate ljude. Trudite se sve sami napraviti.“

Opet je zastala. Ovo stvarno ima smisla. Kad malo bolje razmislim, čini se doista kako samu sebe opstruiram u svemu što bi moglo biti lijepo. Strah! Da, bojala se. Cijeli se život nečega bojala. Vode najviše. Budućnosti. Nenadanih događaja. Povučena u sebe sa strepnjom je virila iz svoje „rupice“, kao miš, i promatrala što se vani dešava.

Nekada bi reagirala impulzivno i to bi naravno završilo loše. Nekada bi beskrajno nešto odlagala što bi dovelo do još većih problema. Nikako nije mogla naći sredinu. Balans.

O harmoniji neće ni misliti jer se ona u njenom životu činila kao najudaljeniji otok na svijetu.

No, hajmo ispočetka! Ovaj put je ozbiljno željela sebi dati šansu da sagleda što je krivo u njenom ponašanju i kako to ispraviti. Silno je željela biti sretna!

I da! Potražit će pomoć. U ovom trenutku još nije znala tko je prvi koga će zamoliti, no za sada je bila dovoljna već sama namjera.

„Budite iskreni prema sebi“ – pisalo je dalje.

Da, čitala je da Dnevnici koje pišete, u kojima niste apsolutno otvoreni i iskreni sami prema sebi nemaju nikakvu vrijednost.

„Koga lažete?“

Lažemo sami sebe najviše, naišla je spontano misao. Stvaramo iluzije, priče u koje se natjeramo vjerovati kako bi se činile istinite, mijenjamo karaktere poznanika da se uklope u naša očekivanja, krojimo im ponašanja da se usklade sa nama.

Zapravo, kad se malo osvrne oko sebe shvati da većina ljudi stvara upravo takve slike o nekome za koga bi željeli da ih voli. U silnoj čežnji za ljubavlju i pažnjom, naš um krene slagati slike kao u filmu i mi sami pričamo priču koju želimo.

Zato je sudar sa stvarnošću jako bolan i šokantan.

Ljudi vole reći:“Tako me razočarao/la.“ – ne shvaćajući da su samo imali prevelika očekivanja od njih, da su im imputirali osobine i vještine koje oni nisu imali ili nisu htjeli podijeliti sa njima.To razočaranje je zapravo razočaranje u samoga sebe.

„Kako sam mogla biti tako glupa?!“

Svaki pisac bi rado posudio njenu zbirku takvih izjava kojima je ona sebe obasipala. Nije željela vidjeti druge u stvarnom izdanju, a još manje sebe.

Što je očekivala od sebe?

Nije znala.

Ta kako bi onda drugi mogli znati?

Nije poštivala sebe.

Kako da ju drugi poštuju?

Ona nije mogla realno procijeniti niti ocijeniti vlastitu vrijednost.

Tako se u različitim situacijama ponašala u skladu sa trenutnim emocijama koje je osjećala. Ako je bila dobro, tako se odnosila prema drugima i drugi prema njoj.

Ako se osjećala loše, to je zračila prema van i u skladu sa tim su joj se vraćale reakcije i događaji.

Tek sada joj je to postalo jasno.

Hmmmm! No, kako to promijeniti?!

Odlučila je biti otvorena za komunikaciju sa svima, ljubazna, iskrena i prirodna. Neće se više truditi pokazivati boljom nego što je, a niti lošijom.

Tragat će za pravom „ja“ polako i kroz iskustva. Nastojat će ih biti svjesna i pamtiti.

Također je odlučila da neće „napadati“ ljude iz straha od povrijeđenosti. Dat će svakome šansu i učiti od njih.Neka kažu sve što misle. Neka se ponašaju prema njoj kako god hoće. Ona će zadržati svoj mir u sebi i promatrati.

Još jednom je osjetila oštar „ubod noža“ koji je dobila čitajući njegovu poruku.

Nakon prvog šoka, čitala je i čitala i nije mogla vjerovati. Ne, to nije istina. To nije mogao napisati on. Sjetila se njegovih toplih očiju. Sjetila se njegovog nježnog dodira.

Ovo sanjam. To nije moguće. Ne! Ne! Tu nešto nije kako treba.

Na trenutak je suza opet zasjenila oko. Željela je vrištati, vikati, lupati rukama, bjesnjeti i, i, ... nije se mogla sjetiti što bi sve željela. Taj trenutak se nije smio dogoditi.

I automatski bi se resetirala na stare obrasce okrivljavanja sebe.

Danima se nije mogla smiriti. Najradije bi hodala sa vrećom na glavi. Da ju nitko ne vidi i ne čuje. Ionako se tako cijelo vrijeme osjećala. Neshvaćenom , nevidljivom, nevoljenom.

Dani koji su prolazili donosili su manji fizički mir, no njena duša je bila „crna rupa“. Progutala je samu sebe. Svu svjetlost, svu nadu, sva očekivanja i snove o malo radosti.

S vremenom je počela razmišljati kako je dobro da se to dogodilo, da joj je baš to trebalo i tko zna što bi sve bilo da je bilo drugačije. Možda bi bila u daleko većoj nevolji.

 

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priče s ulice