Primorac: U 2023. zaplijenjeno 70 tona duhana i 1100 kilograma droge
Uskoro bi moglo početi punjenje dijela Trakošćanskog jezera
Počeli radovi na gradnji vukovarske obilaznice
Šesnaest hrvatskih LGBTIQ+ organizacija ogradilo se od objave Zagreb Pridea
Bjelovarsko kazalište dobiva profesionalnu predstavu Čaruga
U veljači izdano 3,8 posto manje građevinskih dozvola nego lani
Dječja bolnica u Klaićevoj dobila novi MR uređaj, vrijedan gotovo dva milijuna eura

  Priče s ulice

Priče sa ulice (14)

  Biljana Kovačević           21.11.2023.         1761 pogleda
Priče sa ulice (14)

U čekaonici se dječak od nekih 8-9 godina igrao mobitelom. Činilo se kao da je majka više zabrinuta nego on. Čučnula je i pokušala razgovarati sa njim. „Nije to ništa sine“, krenula je lagano dodirujući mu koljeno. Dječak nije podizao pogled sa ekrana a prsti su brzo tipkali. „Hajde razgovaraj sa mnom „ – uporno će majka. Nježno ga miluje po kosi.

„Jel' ti hladno?“

„Hoćeš li da ti promijenimo majicu?“

Dječak ne reagira. Udubio se u igricu. Polako je hvata nervoza. Nije znala dal' je ljuta na majku ili dječaka. Kako je neodgojen, pomisli u sebi. Zašto ga majka umiruje mobitelom? Strah od zubarske stolice svojstven je većini ljudi, djeci pogotovo. No, dječak se nije doimao uznemireno. Majka je ustala i odustala od razgovora Misao joj je poletjela njenom nerođenom djetetu. Osjećala je veliko kajanje i pokajanje. Nesvjesno je dodirnula dlanom trbuh.

U godinama koje su iza nje mnogo je naučila o drugima. No, još uvijek je vrlo malo znala o sebi. Osjećala je krivnju i često se samokažnjavala kada ne bi uspjela u nečemu. Ono što je učinila smatrala je grijehom i činilo se sasvim normalnim da mora ispaštati zbog toga. Živjela je bez ljubavi. Možda joj Bog zbog toga nije poslao muškarca koji bi ju volio i bio joj odan.

Kako bi se ona ponijela u sličnoj situaciji? Bi li znala primjerenije reagirati? Bi li uopće znala voljeti svoje dijete?

Još uvijek je sa njim bila emocionalno povezana. Nije bilo trenutka koji je ne bi podsjetio na njega. Dal' je dječak ili djevojčica? Cijeli život je osjećala nedostatak, „rupu“ u srcu. Ponekad je znalo preskakati. Iz ambulante je izašla djevojčica stara otprilike 10-11 godina. Lila je nepresušne suze. Naslanjala se na majku koja je tiho govorila:“Gotovo je. Prošlo je. Još će neko vrijeme malo boljeti. Bila si hrabra. Bravo.“

Prišla je i baka. „Bravo dušo!“

Djevojčica se nije mogla umiriti. Suze su se slijevale niz njeno lijepo bijelo lice na koje bi pobjegao pokoji plavi pramen njene duge kose. Pročitala je u jednoj knjizi da fetusi koji su abortirani nastavljaju rasti u nekoj drugoj duhovnoj dimenziji i da će se sresti onoga dana kada dođe do Uskrsnuća mrtvih.

Zamišljala je kako ono leti kao anđeo i plače za njom. To joj je slamalo srce. Osjećala je golemi strah, i sram, prijezir prema sebi.

„Kukavice!“ – govorila bi. „Život uvijek nađe neko rješenje. Željela si biti komotna. Odgajali su te da sve mora ići nekim redom. Ne preskokce!“ Nije mogla naći nijedan razlog da sebe opravda osim što je bila mlada, uplašena i sama.

„Što bi mu rekla?“

„Kako bi se opravdala?“

Tiho u sebi se pomolila za milost božju i spasenje svoje i djetetove duše. Uvijek bi se pomolila i za svu djecu svijeta. Hodajući polako do gradskog autobusa nadala se da će joj ipak jednog dana biti oprošteno. Na toj stanici je uvijek bila gužva. Svaki put bi se iznova čudila otkud toliko bolesnih ljudi? Mladi, stari, djeca. Nije bilo razlike.

Kamo sad, upitala se.

Na kavu u grad ili ravno kući. Za kavu bi uvijek imala sačuvan novčić. Voljela je piti kavu. A još više od toga voljela je promatrati ljude na ulici. Promatrala je žene kako su obučene, starije koji su se kretali sporije i pomoću nekog pomagala i pitala se, nemaju li ikoga tko bi umjesto njih išao u kupovinu. Zamišljala bi kakav život vode i pronalazila odgovore na njihovim licima.

Nije voljela trend koji je bio naveliko raširen. To hodanje sa mobitelima i razgovore kao da ne postoje drugi ljudi oko njih. Nije nikada razgovarala u javnosti. Ne samo što je već pomalo slabije čula, već i zbog neugode da drugi slušaju što govori.

Ponekad bi se zanijela i poželjela da neki muškarac skrene pogled na nju. Čisto da se ne osjeti nevidljivom. Taj osjećaj nevidljivosti stalno ju je pratio. Kada bi govorila, ljudi je nisu doživljavali. Govorila je tiho i smireno. Njena pojava nije bila nešto što bi izazvalo poseban interes.

Nedostajao joj je onaj osjećaj zavođenja, gledanja, strepnje i iščekivanja. Nedostajao joj je muškarac koji bi gledao samo u nju, razumio ju i bez riječi znao kako se osjeća, što želi. Završavao njene rečenice i u njenim očima vidio sve što osjeća.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priče s ulice