Zaposlila se u jednoj knjižari. Slagala je knjige na police i kratka komunikacija sa kupcima nije joj smetala. To je ionako bio sav društveni život kojeg je imala. Voljela je knjige i u trenucima kada nije bilo nikoga u trgovini rado bi uzimala neku i čitala. Kad je mogla to priuštiti, kupila bi po koju i radosno ih nosila kući.
Muškarci su se „lijepili“ na nju. Nije znala zašto i izbjegavala ih je u velikom krugu. Posebno je zanimala starije muškarce. Znala je ona što oni žele i to ju nije zanimalo. Nije bila djevojka za zabave. Žudjela je za ljubavlju i posvećenošću. Nije imala baš jasnu predodžbu o tome što je ljubav. Čuvala se svakog muškarca kao vatre.
„Svi su oni isti“ – šaputala bi sama sebi. Iskoriste te i odu.
„Ne kažu ni hvala“ – ( na tu se misao nasmijala sama sebi )
Godine su prolazile a ona naučila živjeti u svojoj ljušturi. Nikada si nije oprostila slabost i to što nije bila hrabra da se izbori za sebe i svoje dijete. Uvijek bi držala do toga što će ljudi reći. Uvijek je svoje interese podređivala tuđim interesima. Djevojka koja je odrastala bez majke morala je dobro paziti na svoje ponašanje. Otac je očekivao da će se po završetku studija udati i roditi djecu. (naravno, kao sve pristojne djevojke)
Odlazila je na redovne preglede. Zloćudna bolest koju je uspjela primjerenom terapijom uništiti, zahtijevala je praćenje. Desni su bile sklone upalama, plombe bi ispadale, karijesi novi nastajali..Silazila je niz stepenice i ugledala ga u bijeloj kuti. Nije imao masku preko lica i nasmiješio se kad ju je ugledao. Srce joj je zaigralo. Uzvratila je smiješkom i gledali su se ravno u oči. ( u sebi je pomislila..što ako se skotrlja niz stepenice..) Zastao je i sjaj njegovih očiju stopio se sa smiješkom na njenom licu. Naravno, nije mogla sebe vidjeti i samo se nadala da nije izgledala pretjerano razdragano.
„Danas ste nasmijani!“ – rekao je. „Ovo je prvi put da vas vidim nasmijanu“.
Lagano je spustio svoju ruku na njeno rame.
„Kako ste? – upitao je.
Ukratko mu je ispričala najnovije događaje, vodeći računa da ne trati njegovo vrijeme.
„Dobro sam“ – uzvratila je.
(..naučila se nositi sa svojim problemima i sa bolom, ne opterećujući nikoga .. )
Ne „skidajući“ osmjeh sa lica nastavila je kroz izlazna vrata, ogledajući se oko sebe gleda li tko.
„Možda i on osjeća nešto za mene?“ –razmišljala je rastežući se između čežnje i suzbijanja same sebe da se previše ne nada.Takva veza jednostavno nije moguća. O čemu bi razgovarali?
Bi li ju mučila ljubomora zbog godina? Što bi mu ona uopće mogla ponuditi? Vrijeme je protiv nas. Društvo je protiv nas. Nije bila osoba samo za seksualne akrobacije, no u trenucima jake žudnje, možda bi čak i na to pristala. Pa ipak. Bila bi zadovoljna i prijateljstvom.
