Srednjoškolci su se vraćali iz škole. Prošlo je podne i tramvaj je bio krcat. Našla je slobodan komadić štange za koju se držala. Druga ruka je opet bila zauzeta nezgrapnim komadima koji su virili iz vrećice. Bila je okrenuta prema prozoru i svojim mislima. Nikada se nije otimala za mjesto, čak ni kada bi bila jako umorna. Ovaj puta je više bila tužna. Tužna i umorna. Od života, ljudi, događaja. Čeznula je za mirovanjem i nekim mirnim kutkom daleko od svih. Pogotovo od njega koji je bio njen posljednji "let" u visine i najniži pad koji je ikada okusila. Posljednji put je povjerovala nekom muškarcu. Tako je odlučila. Dosta je bilo tih glupih igrica oko povjerenja. Sada zatvara vrata srca zauvijek.
I dok se tako gubila u mješavini različitih emocija, osjeti lupkanje po leđima. Okrene se i ugleda ženu koja joj govori: Imate slobodno mjesto tamo. Ja ovdje silazim.
Bila je toliko zbunjena da je jedva izustila hvala.
Od toliko ljudi njoj je ponuđeno mjesto. Pitala se zašto? To joj se još nikada nije dogodilo.
Zar se njen umor toliko vidi?
Osjeća? I to s leđa.
Sigurna je da je oko nje bilo i starijih koji bi rado sjeli.
Sebe je nerado nazivala starijom. Nije se takvom ni činila.
No, trenutno se osjećala vrlo starom. I nepoželjnom.
Znala je da njeno poimanje sebe nije usklađeno sa njenim godištem. Pogotovo sada kada je srela ...
Zar je doista pomislila ...
Ma ne! Neće više razmišljati o tome. To je bila ona točka na i.
Djeca su redom izlazila kako su se stanice redale. Nestalo je gužve.
Svoje će misli preusmjeriti na tekuće probleme.
