Primorac: U 2023. zaplijenjeno 70 tona duhana i 1100 kilograma droge
Uskoro bi moglo početi punjenje dijela Trakošćanskog jezera
Počeli radovi na gradnji vukovarske obilaznice
Šesnaest hrvatskih LGBTIQ+ organizacija ogradilo se od objave Zagreb Pridea
Bjelovarsko kazalište dobiva profesionalnu predstavu Čaruga
U veljači izdano 3,8 posto manje građevinskih dozvola nego lani
Dječja bolnica u Klaićevoj dobila novi MR uređaj, vrijedan gotovo dva milijuna eura

  Priče s ulice

Priče s ulice, druga

  Biljana Kovačević           22.10.2023.         1674 pogleda
Priče s ulice, druga

Prošli put ste bili tužni. Danas je ok. Zapitala se da li je zaista otvorena knjiga za druge ljude. Njena usredotočenost da se vrati u nutrinu sebe, da bude autentična i sebi svojstvena, možda rezultira početnim rezultatima koji se najprije ogledaju na površini. Nema više skrivanja. Nema više zatomljivanja. Što je tu je.

Razmišljala je o svojoj tuzi. Nije sigurna koliko će trajati no ovaj puta neće se opirati. Nešto je naučila. To pamti. No ona ju neće omesti da ide dalje. Uzdignute glave. Zna da nije ništa učinila. Zna da joj je učinjena nepravda. Neka se svatko nosi sa posljedicama svoga čina. Važno joj je da je čista pred sobom. Doduše, ponovo se malo povukla. No događaji oko nje navode ju na pomisao da ovaj puta zastori nisu neprozirni. Ona ipak voli ljude. Voli komunikaciju sa njima. Sada im samo dopušta da se oni njoj obraćaju.

Bila je svjesna svojih prekoračenja kada joj se netko svidi. Njena potreba da iznese odjednom i odmah cijeli svoj život na dlan često ju je skupo koštala. Povjerenje koje je osjećala u druge bilo bi brzo iznevjereno. Zašto je imala tu lošu potrebu ? Ona, koja je voljela tajanstvenost, mistiku. Nikako se nije mogla suspregnuti da ide polako. Zašto se onda čudi da ju ljudi čitaju? Zašto želi odjednom pokazati cijelu sliku ? Umjesto igre puzzlama? Možda je korijen u iskustvima koja su je povrjeđivala? U lažnim identitetima, u glumi ljudi sa kojima bi poželjela biti bliska? Ona nikako nije htjela biti lažna. Željela je da ljudi odmah znaju s kim imaju posla. Često bi ih testirala. Govorila bi o svojim najtežim iskustvima prije bilo kakvog približavanja. To se inače u psihološkoj literaturi naziva sabotaža samoga sebe. No ona je znala. Oni koji nakon toga odu nisu zaslužili da se u njih dalje ulaže. Oni koji ostaju i nakon toga, ostaju. To je bio njen obrambeni mehanizam. Ipak bi i dalje bila šokirana nečijom reakcijom. Njena previsoka očekivanja i bujna mašta dovele bi do toga.

Niz neobičnih situacija koje su joj se događale jedna za drugom navele su je da pomisli kako ipak nije sama u svojim brigama. Neka nevidljiva sila pratila ju je ohrabrujući.

Ušla je u vlak u posljednjoj sekundi sretna što neće morati čekati drugi. Sunce je još sjalo i bilo je ugodno toplo. Bila je bez čarapa i kratkih rukava. Teško za pomisliti da je oktobar već ušao kroz vrata. Nije stigla kupiti kartu. Ušavši u vagon koji je bio krcat/vrijeme odlaska sa posla kući/, zamoli gospođu koja je sjedila i tupo gledala u pod: Oprostite, mogu li ovdje odložiti vrećicu dok ne izvadim novce za kartu?

Ne podigavši pogled odgovori ljutito: Ako baš morate!

Iznenađena reakcijom pažljivo spusti vrećicu. Ona i njene vrećice. Uvijek prenatrpane. Brzo izvadi sitniš i pažljivo uzme vrećicu. Ona se samo lagano dodirne ženinih cipela. Grimasa kojom je zamišljena žena to popratila dodatno ju je iznervirala. Prešutjela je. Držeći se za šipku stiskala je novčiće. Pred samom stanicom na kojoj je trebala sići pojavi se kondukterka.

"Imate izlaz?"

Kimne glavom i pruži ruku. Ona odmahne.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priče s ulice