Primorac: U 2023. zaplijenjeno 70 tona duhana i 1100 kilograma droge
Uskoro bi moglo početi punjenje dijela Trakošćanskog jezera
Počeli radovi na gradnji vukovarske obilaznice
Šesnaest hrvatskih LGBTIQ+ organizacija ogradilo se od objave Zagreb Pridea
Bjelovarsko kazalište dobiva profesionalnu predstavu Čaruga
U veljači izdano 3,8 posto manje građevinskih dozvola nego lani
Dječja bolnica u Klaićevoj dobila novi MR uređaj, vrijedan gotovo dva milijuna eura

  Priče s ulice

Priče s ulice, četvrta

  Biljana Kovačević           26.10.2023.         1497 pogleda
Priče s ulice, četvrta

Nije bila beskućnica kako se to moglo pretpostaviti po vrećicama koje je stalno nosila. Od same pomisli na to, uvlačila joj se jeza u kosti. Stanovala je u predgrađu jednog velikog grada, u skromnom stanu koji je naslijedila od oca. Živjela je sama. Nikada se nije udavala. Nalazila je mnogo opravdanja za to, no prava istina jest da se bojala. Za nju je ulazak u takav odnos bio nešto mistično i nedokučivo.

U mladosti je, kao i svi mladi, bila brzopleta. Vjerovala je ljudima i vjerovala je u ljudsko dobro. Čak je jednom bila na granici da sklopi brak! Stresla se na to sjećanje. No, u trenucima nostalgije voljela je maštati o tome kako bi se stvari odvijale i što bi sve bilo drugačije. Kakva bi ona bila danas? Bi li ličila na ovu ženu koja je već pomalo umorna od života?

Mirovina je bila mala, na rubu preživljavanja. Zato je bila sretna u trenucima kada bi se ukazao koji novčić više. Ponekad bi dobila pošiljku od familije. Štedjela je na svemu na čemu je mogla, a onda bi u nekom trenutku, odlazeći u veliki grad, dozvolila sebi malo raskoši. Nisu to bile velike stvari, no za nju su značile neobjašnjivu radost. I zato se uvijek vraćala kući sa vrećicom koja bi postala nespretna za nošenje jer bi u nju nagurala sve što je mogla. U tim trenucima se osjećala poput djevojčice koja ostvaruje svoje snove. Svijet je bio ispred nje, a ona ga je samo trebala s dohvatiti rukom.

Nije imala neko previsoko mišljenje o sebi. Smatrala se jednom od mnogih sredovječnih žena koje bi viđala na ulici. Bila je uredna, premda se po njenom odijevanju i licu vidjelo da se ne njeguje redovno i tako dobro kako to čine žene iz višeg statusa. Ne, nikako nije bila ni zavidna, ni ljubomorna. Sebe je smatrala običnom i prosječnom.

Krug njene obitelji se godinama sasvim smanjio. Neki su emigrirali, neki umrli a sa nekima je naprosto izgubila kontakt. Ništa bolja situacija nije bila ni sa prijateljima. U životu je imala svega dvije, tri prave prijateljice. Ostalo se mijenjalo onako kako je trenutna situacija određivala. Ponekad se činila možda i previše introvertiranom. S vremenom su joj počeli ići na živce razgovori koji nisu vodili nigdje. Prazna naklapanja o bolestima, ratovima, ljudima koji su bezosjećajni i bezobzirni. Klonila se ogovaranja i blebetanja o tome tko je kakav. Nekako, sve više ju je zanimalo kakva je ona.

 

Toliko se udubila u svoje misli da se prenula tek kada su se dva poznanika koji su stajali tik do nje, pozdravili, a jedan od njih je zauzeo mjesto nasuprot. Bilo je rano jutro, svi više-manje sneni kretali su na posao i u školu. Nije imala namjeru prisluškivati razgovor, ali ga nije mogla ni izbjeći. Uglavnom se vodio o poslu, kući, problemima, potrebom za zarađivanjem. Muškarac koji je sjeo nasuprot njoj govorio je kako je zadovoljan, može uzdržavati svoju obitelj, nije odvojen od nje kao oni koji odu u Njemačku pa se vrate tek u starosti.

Njihove riječi miješale su se sa njenim mislima. Činilo se kao da je u nekom odvojenom svemiru, u nekom međuprostoru u kojem se stvari tek trebaju posložiti. Količina ljudi koji su krenuli prema vratima malo ju je uznemirila, a njen susjed je i dalje sjedio mirno. Kao i ona. Bio je još mrak i maglica i nije mogla razaznati gdje se nalaze. Ipak, nešto u njoj nagnalo ju je da upita: „Oprostite, koja je ovo stanica?“

Glavni kolodvor –odgovorio je čovjek.

Brzo je ustala izgovarajući „hvala“ nekuda u zrak. Jednostavno je zaboravila da voze vlakovi koji produžavaju dalje. Na trenutak je pomislila što bi se dogodilo da je njen sram spriječio da pita.

Imala je zakazan pregled kod zubara. Zato je i uranila jer je svugdje voljela uvijek stići na vrijeme. Upaljene desni su je boljele, usne se sušile i bez popijene tekućine znala bi šuškati kada govori. Nije bila baš toliko stara da ostane bez svih zubi. Činjenica jest da ih je nešto „pojelo“ kroz godine. Teško se mirila sa činjenicom da su ovo godine u kojima polako njena generacija ima iste probleme.

Možda zbog svog neispunjenog života u kome se nije potpuno ostvarila kao žena, priželjkivala je potiho u sebi još jednu šansu. „Odgađala“ je svoje godine družeći se sa mladima i djecom kad god je imala priliku za to. Surova realnost koja se brojkama približavala 70, za nju se činila kao hladan tuš na zagrijano tijelo.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priče s ulice