Sjedila je za mašinom i šila. Bila je vrlo uzbuđena. U ormaru sa rijetkim stvarima koje su ostale od majke, na njeno čuđenje našla je sasvim lijep i kvalitetan materijal. Majka ga nije uspjela iskoristiti. Voljela se urediti kada ide u bolnicu, uvijek u nadi da će ga sresti. Sljedeći put će zablistati. Sigurno će primijetiti promjenu. Čak će nanijeti i malo šminke. Diskretno.
„Nije dobro željeti osvetiti se nekome tko vas je povrijedio!“ – razmišljala je. Najbolje je to prepustiti da život riješi sam. Kada se emocije smire, uočite čak da vam je ta osoba na neki način učinila uslugu. Trebali ste nešto naučiti iz odnosa sa njom i kad se to ispuni, svatko krene dalje na svoju stranu.
Odavno joj je bilo čudno kako to da su njena dva najjača iskustva zaljubljivanja (nije se usudila to nazivati ljubavlju , ljubav je kad je uzvraćena, zar ne?!) bila sa dva muškarca sa tolikom razlikom u godinama. Ona mlada – on stariji, ona starija – on mlađi. Tu mora postojati neka začkoljica. Sad joj je tek postalo jasno da uopće nije imala dečka svojih godina, da se nije zabavljala kao druge djevojke, koje su se nakon toga i udale za njih. Njoj je to sve nekako „iskliznulo“ iz ruku.
„Valjda je tako moralo biti! Sudbina!“ – uzdahnula je.
Najgore je „napadati“ drugu stranu iz vlastitog straha i nesigurnosti. Suočavanje sa svojom tamom i demonima najteža je bitka koju čovjek vodi u životu. Ako se uopće odluči na to.
Kada prođu sve te boli, kad se zagonetke razriješe, kada se postigne jasnoća što je nešto uzrokovalo, iz tog ništavila krene nova unutarnja snaga.
Prestaneš se osjećati kao žrtva. Prestaneš osjećati da ništa ne možeš i da si osuđen samo na čekanje.
Doista se osjećala jača i to joj je za sada bilo dovoljno. Stvari mogu postati jasne samo kada se suočimo sa kriznom situacijom.
