Probudila se s bolom i natečena lica. Znala je postupak jer je to već nebrojeno puta proživjela. Još se jednom zapitala otkud njoj ta „sudbina“ sa toliko boli? Zna ona o čašama ispijanja gorčine za svakog čovjeka/ženu, no sada joj se ipak čini da je ta bol prešla sve granice. Koliko god bila jaka i tjelesno i psihički, sa protokom vremena osjećala je da ipak njena snaga slabi. I volja da mu se opire. Što je tu je. Mora riješiti tu situaciju i odlazak stomatologu je neminovan. A to znači i mogućnost da negdje na hodnicima/hodniku sretne onoga za kojim je čeznula, onoga zbog kojeg se stidjela jer je na trenutak pomislila o sebi da je loša osoba.
Još jednom su joj misli krenule ka njenoj preboljenoj /za sada / bolesti. Odmalena je slušala starije kako spominju izraz „rak rana“, još dok dijagnoza kancera nije bila tako raširena. Njen analitički um kojeg je sve više bila svjesna pokušavao je dosegnuti uzrok ili prapočetak njenog „račića“. Istina, izgubila je majku ranije no što bi to trebalo, no roditelje izgubiš kad-tad.
Ne, tuga za majkom je iz njene „kasnije“ dobi. Mora „kopati“ još dublje. Čitala je ona o toj karmi i prošlim životima, ali još nije bila spremna tako daleko ići. Pokušavala se sjetiti svojih trauma iz najranijeg djetinjstva. Slučaj prevrtanja u kanal pun vode u dobi od dvije godine, skoka djeteta njoj na glavu dok je ona bila pod vodom u bazenu, od nekih 10.godina starosti... To bi možda mogao biti izvor straha od vode. Možda zbog toga nikada nije postala izvrstan plivač. Sjetila se i oca koji se nije usudio otići u more dublje od koljena.
Misao je prešla na njene prijateljice. Svaka je imala ozbiljnih problema sa zdravljem . Naravno, kao i svaki muškarac ili žena, u životu jednom, imaju svoju veliku, neprežaljenu ljubav. Tako im se bar činilo. Bilo bi zanimljivo istraživanje o ljudima koji su ostali do kraja života zaglavljeni u svojoj tuzi nakon rastanka od partnera.
Jesu li doista te ljubavi bile tako velike i jake da bi se zbog njih „zaključali“ doživotno? Zašto dozvoljavamo sebi ostati vjerni za nešto što je prošlo i očito nije bilo namijenjeno da ostane sa nama dovijeka? Tko zna za što bismo sve ostali prikraćeni da je bilo tako? Radi li se doista o „dogovoru duša“ prije našeg rođenja, da ćemo jedno drugome biti poticaj za razvoj i rast duše kroz bol i patnju neuzvraćenih ljubavi?
Okidač, triger ili kako to već nazivaju u modernoj znanosti. Doći do neke sheme uzroka i posljedice u osobnom životu, ponašanja koje dovodi uvijek do istog rezultata / različite osobe, sličnih karaktera / nije lako. Zato je perspektiva gledanja na vlastiti život iz kuta promatrača jako značajna. Tako joj se činilo. Kada bi uspijevala sebe „vidjeti“, osjetiti kao publika što promatra glumca u predstavi, mogla je pronaći ono što se ponavljalo, ponašanje, razmišljanje koje je po prirodnoj sili donosilo, odnosno, prirodi stvari nije moglo nego donijeti to što je donijelo.
Njene prijateljice su imale „problematične“ očeve. U kom smislu? Ili su bili agresivni / na riječima ili i riječima i djelu /, emocionalno zatvoreni kao njen, slabići, kukavice, ovisnici o bilo čemu, „papučari“ i dominantne majke, koje, ili nisu imale izbora da preuzmu vođenje obitelji ili su bile takve po svojoj prirodi pa su birale muškarce koji bi bili slabiji od njih.
Jedna prijateljica se rastala kada je srela svoju prvu veliku ljubav iz mladosti, naivno vjerujući da mogu nastaviti tamo gdje su stali. „Nikada noga ne može dva puta zagaziti u istu vodu“, ostala joj je misao u glavi. Svaki dan živimo novoga sebe. Nismo isti oni od jučer, ne osjećamo isto, ne želimo isto. Razlog njihovog susreta bio je vjerojatno samo da završe „krug“ da bi mogli ići dalje.
Njena velika ljubav ju je iznevjerila. Bio je slabić sa dominantnom ženom. Bio je zapravo dijete u tijelu muškarca. Nije imao ni snagu ni hrabrost da se rastane da bi bio sa njom. Rezultat? Njoj doslovno „puca“ srce! Pukla je aorta, spašena je samo božjom providnošću jer još nije došlo njeno vrijeme za odlazak. Samo za lekciju. Za korekciju sebe. Za „odlazak“ u svoj mrak, u svoju tmninu.
Druga prijateljica je imala agresivnog, manipulativnog muža, Prototip njenog oca koji je majci želio sve određivati, koliko smije trošiti, gdje se kretati, s kim se družiti i slično. Majka se „spasila“ odlaskom u gastarbajtere, a ona i brat ostali sami sa ocem. Dijagnoza? Nekoliko stentova, znači, opet ranjeno i bolno srce. Ona? Kancer.
Treća prijateljica, neoperabilni tumor na vrlo nezgodnom mjestu. I opet dominantna majka i otac kojem je bilo lakše prepustiti se nego usprotiviti. Prijateljica i njena prva velika, najveća životna ljubav, stalno su se mimoilazili u životu. Da nije tužno, bilo bi dakako smiješno. Te godine kada završava studij dolazi u jedno malo mjesto raditi u jednu firmu. On u istom mjestu služi vojsku godinu dana a da se nijednom nisu sreli. Svako jutro odlazi po gablec u trgovinu koja je blizu vojarne.
Sada već udata žena, odlazi sa mužem na ljetovanje, opet u malo mjestašce u kojem on živi. Naravno, i on već ima obitelj. Nijednom se nisu sreli. Njihov apartman je bio nekih 50 m od kuće njene velike mladenačke ljubavi. Njegova žena je rodom iz tog mjesta i danas su tamo. Što je zajedničko ovoj priči?
„nisu se sreli“ !!!!
Reklo bi se, da su suđeni jedno drugom, sreli bi se. Kao što se ona srela sa svojom posljednjom ljubavi. Bar se tako trenutno osjećala. Na najneočekivanijem mjestu, bolnici, u trenutku kada se borila sa boli, njihove oči su se spojile. I sve je bilo tu, i ništa nije bilo isto. U godinama kada se ničemu više lijepom nije nadala. I sa ogromnom preprekom. Znači li to da je ta prepreka bila samo poticaj da se okrene sama sebi, da se krene istraživati, i kao nagovještaj da ljubav ipak postoji, bez obzira na godine i bez obzira na vrijeme u kojem se dešava?
Noćima se pitala, zašto ga je morala sresti? Da osjeti ono što nikada nije u vremenu koje se sve više sužavalo za nju? Što je Bog time htio postići? Ostaviti joj nadu da je sve moguće ako dovoljno jako vjeruješ? Doista se pretvarala u pravu vjernicu. Vjernicu u smislu da konačno počinje vjerovati životu. Što god da je, dobro je za nju. Samo mora toga postati svjesna! Jedini zaključak do kojeg je mogla doći jest da su sva pitanja i odgovori u nama. Na ovaj ili onaj način. A toliko ljudi se cijeli život bave drugima a ne samim sobom. Nije ni čudo da se život toliko iskomplicira.
Rijetko si dajemo priliku da ostajemo sami. Da se osluškujemo i da sebi vjerujemo! Nije li to ono što nazivaju moći našeg tijela da se samoizliječi? Donijela je odluku pomagati svome tijelu u tom procesu samoizlječenja. Na koji god način i kako god bude znala i umjela. Sada je na drugačiji način gledala na svog mladog lijepog doktora. Uvijek bi joj se tijelom razlila toplina kada bi mislila na njega.Osjećala je da se njen kapacitet za ljubav proširuje i izvan nje, izvan njih dvoje na cijeli svijet i sve ljude u njemu.
On je samo pomogao da stara bol izađe van na vidjelo. Ili njegovi posljednji ostatci. Nije On bio uzrok boli! Znala je da će njegovo mjesto teško netko drugi zauzeti, no isto tako i da on neće biti razlog da ne nastavi dalje sa svojim životom. Sama, uz nekog drugog ili kako god. Možda nikada neće osjetiti njegove ruke na svome tijelu, premda je „znala“ kakve su. Za oči se nije bojala. Ona je bila u njima i prije nego su se sreli. (Tu zagonetku će možda nekom drugom prilikom odgonetnuti).
Kada iscijeli sve svoje rane, tko zna?! Sigurno na ovome svijetu netko čeka samo Nju!!!!!
Obukla je svoju najdražu haljinu koju je sama sašila. U ruci je držala novu torbicu koja je bila skuplja i modernija od bilo koje koju je imala do sada. Cipele usklađene sa torbicom. Nije nosila nakit. Nije ga baš ni imala, no voljela je jednostavnost. Ponosna na sebe, sa pola natečenog lica krenula je put bolnice.
KRAJ
