Banner
Benčić: Bitka u Stubici zagrijavanje je za prosvjed protiv Vladinog vođenja države
Puljak izboru GDO Turudića: Najniža razina demokracije
Grbin: Na prosvjedu ćemo tražiti da se odmah raspišu izbori
Večernji list: Europa ima 500 spalionica otpada, Hrvatska nijednu
U Hrvatskoj porast konzumacije kemijskih droga i ovisnosti
Nagli rast broja agencija za dovođenje stranih radnik
Benčić: Da su ljudi iz krim-podzemlja birali, odabrali bi Ivana Turudića

  Priče s ulice

Priča sa ulice (15)

  Biljana Kovačević           22.11.2023.         1729 pogleda
Priča sa ulice (15)

Nedostatak razgovora sa drugim ljudima nakon umirovljenja ostavljao je pomalo traga na njoj. Nije željela postati čudakinja koja razgovara sama sa sobom. Odlučila je nešto mijenjati kod sebe. Možda je zato i naivno ulijetala u neke odnose samo zato da ne bude usamljena. Imala je prijateljicu iz školskih dana sa kojom je mogla razgovarati o svemu. Bila je otvorena i vedra i uvijek spremna pomoći. I od nje se malo udaljila. Prijateljica je znala strastveno prepričavati svoja ljubavna iskustva a ona bi se uvijek pomalo osjećala neugodno. Ne samo zato što ona nije imala što reći, već je za nju razgovor na tu temu bio nekako „zabranjen“. To je posljedica odgoja.

Prijateljica bi govorila koliko puta su vodili ljubav, u čemu su sve uživali. Bila je malo i ljubomorna. Ne, na prijateljicu. Željela je i ona tako nešto iskusiti. Dok je ispijala gutljaj kave sjetila se priče o ljubavniku koji nije imao zube (kao i ona ovaj čas ). Nasmiješila se. U tom trenu je bolje razumjela prijateljicu koja bi joj govorila da ju to ništa nije smetalo. Začudila se jer je prijateljica imala visoke kriterije u vezi muškaraca, no kad se sretne onaj poseban, ne traži se više savršenstvo.

„Znaš, s njim mi se ne gadi ...“, obliznula je usne i napravila neku grimasu.

Nasmijala se glasno, ne mareći ako će ju gledati ljudi sa strane. Počela se malo opuštati osjećajući neke lagane lahore slobode u sebi.

„Da! To je to!“ – uskliknula je u sebi. Ne treba više misliti o tome tko će što reći. U ovim godinama ionako više nije ništa važno osim zdravlja i života. I zadovoljstva, naravno.

Baka i roditelji nisu više bili među živima. Familija je bila daleko i nije imala potrebu više se stidjeti od nekoga. Druge ljude ionako zanimaju samo oni sami i njihovi interesi. Primjećivala je sve više kako ljudi ne slušaju jedni druge. U razgovorima često ulijeću jedni drugima u riječ, jedva čekajući da ispričaju svoju verziju neke istine, nekog stava ili uvjerenja.

Uvjerenja, daaaaa! Treba mijenjati svoja uvjerenja. Učinilo joj se kao da se nalazi u prvom razredu osnovne škole. Uzbuđenje što će otkrivati nova znanja razvedrilo je njen duh.

Nije voljela ovaj novi trend knjiga popularne psihologije. Mislila je da se to piše samo zbog zarade. Vraćajući se do tramvajske stanice, ušla je neplanirano u knjižaru. Stala ispred štanda sa knjigama. Uzela jednu. Nije odoljela kupiti i jedan notes zanimljivog izgleda. Notesi su joj bili posebno dragi. Nije baš nešto puno pisala, ali voljela ih je imati.

„Pisat ću Dnevnik!“ – čvrsto je odlučila.

Radosna što joj se dan preokrenuo u neku čaroliju, veselo se vraćala kući. ( .. još jednom su se misli vratile na bezzube osobe ..osmjeh .. bi li on mogao leći sa mnom u krevet unatoč tome?, vragoljasto je razmišljala..)

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priče s ulice