Kad je ušla u gradski autobus držala je posljednja dva eura među prstima. Dok ga je čekala, razmišljala je na koji način da ih najbolje iskoristi. Kupi pecivo ili karte za prijevoz. Noge su je boljele, bio je vruć jesenski dan i dugo bi morala pješačiti do kuće. Dok su se ljudi skupljali na stanici i nagurkavali, čvrsto je držala okruglu metalnu vrijednost da joj ne ispadne. Prazan želudac joj nije pravio probleme. Ta imala je iskustva s tim. Hodanje je bilo veći problem. Dodatnu teškoću stvarala joj je vrećica koju nije mogla dobro držati za ručku zbog stvari koje su virile i bile veće od nje.
Kad je donijela odluku, pričekala je da nestrpljivi putnici uđu prvi kako ju netko ne bi gurnuo. Tjeskoba koju je osjećala što će kartu platiti više nego na kiosku pokušavala je sakriti. Lice joj je bilo ozbiljno. Još je osjećala nateknuće usana od anestezije kod zubara. Boljelo ju je no nije marila za bol. Više je strahovala da će ljudi na njenom licu pročitati što ju muči. Lagano je gurnula novčić na pult vozaču. Bio je mlad. Doimalo se kao da se dosađuje na poslu. Kuckao je prstima po ploči na koji su ljudi ostavljali novac. Činilo se kao da se smješka i zabavlja sam sebe. Bio je neobična pojava u svakom slučaju. Rekao je: odi sjedni otraga i pokazao glavom. Jeftinije ćeš platiti na kiosku.
Posramila se misleći kako otvoreno piše na njenom čelu što ju muči. Začuđeno je tiho odgovorila: a karta? Ponovi pokret glavom praveći neku grimasu licem. Nije bio neugodan. Naprotiv. Kao da mu je taj dan po nečemu bio poseban. Ona će još tiše: a kontrola? Okrećući se oko sebe da vidi prati li tko razgovor. On odmahne glavom. Stajala je čvrsto se držeći za štangu. Novčić je pažljivo vratila u džep. Sada će ponovo morati donijeti odluku kako ga najsvrsishodnije potrošiti.
