VIROVITICA
- Neuobičajeno mirna noć za ovo godišnje doba. Vjetra gotovo da i nema,
tu i tamo lagano milovanje povjetarca. Temperatura iznad ništice, ne znam točno,
no stakla se nisu ledila, a kako nije bilo vjetra, nije bilo niti onog osjećaja
hladnoće. Naravno, rani jutarnji su sati, četvrtak je, 21. veljače 2008. godine
i trebala bi se dogoditi potpuna pomrčina Mjeseca. Dan prije pali su dogovori
o tome gdje ćemo i čime promatrati i snimati pomrčinu. Stigao je trenutak kada
trebam krenuti, utrpavam svoj astronomski dalekozor TS 20x90, veliki stativ,
mali stativ i fotić Olympus Camedia C-470 u auto i krećem. Poslao sam SMS dečkima
da stižem i da ćemo se naći kod Zlatka Kovačevića. Zlatko me
je dočekao spreman, a ubrzo stiže i Mirko Poljanac pa polako
tovarimo teleskope i opremu u aute i put pod kotače. Stižemo na lokaciju za
promatranje, a tamo nas je već čekao Ivan Dukarić pa polako
istovarujemo opremu. Zlatko je iz škole posudio njihov Celestron G-8 203/2032
mm, zatim svoj 120 mm refraktor, Ivan je donio svoj Bresser 70/700 mm, a Mirko
je ponio svoj fotoaparat i kameru. Oko 02:30 sati bili smo spremni, napravili
smo zadnje provjere i počeli snimati. Nismo trebali dugo čekati, pogledom kroz
teleskope primijetila se sjena koja je s lijeve strane načela Mjesec. Uskoro
se vidjela i golim okom. U pauzama između snimanja promatrali smo nebo oko sebe.
Nije bilo puno vidljivih zvijezda jer je Mjesec sjao sve u šesnaest. S vremena
na vrijeme bacili bismo pogled na planet Saturn, bio je u blizini Mjeseca tako
da nam je stao u isti kadar.
U
promatranju su nam pomogle kiflice koje je napravila Mirkova supruga, kava i
čaj, a ja sam ponio i "pomrčinske banane" kako sam ih nazvao. Nešto
prije početka totaliteta, odnekuda je dolelujao tanak sloj oblaka, taman toliko
da nam pokvari snimke. Morali smo napraviti pauzu. Iskoristio sam ju da nazovem
Daga Oršić koji je pomrčinu promatrao iz Zagreba. On se nakon
dvosatne potrage za dobrim mjestom za promatranje stacionirao na Cmroku. Rekao
mi je da kod njega puše vjetar kao lud i da ima problema s rješenjem tog problema.
Ja sam mu se požalio da imamo problem s oblakom ali da nemamo vjetra. Sada kad
je najzanimljivije za snimanje moramo čekati da se taj nesretni oblak makne,
a njemu se nije žurilo. Pogledao sam gore, iznad sebe i rekao Dagu da taj čudan
oblak pokriva rudo Velikih Kola, a točkovi "lamataju" slobodni i da
bi nam baš dobro došlo malo tog vjetra koji njega muči, da nam rastjera oblak.
Bilo je već oko 03:15 sati, a kako oblak nije pokazivao namjeru da nam se makne
ispred objektiva, poslao sam poruku Vedranu Vrhovac koji je
u Novom Čiču promatrao pomrčinu. No, odgovor mi je stigao s mobitela Marka
Šimac koji je rekao da su malo "veseli" pa sam ga nazvao.
Popričali smo malo i rekao mi je da oni pomrčinu "promatraju" još
od 23 sata i da su u "elementu" jer su im u posjetu došle Barbara
Sušanj i njezina prijateljica te da je s njima i Matija Pozojević.
Sve u svemu, odabrali su opciju "ugodno s korisnim". To su naravno,
naši forumaši, kojima nije smetao niti vjetar niti povremeni oblačci koji su
se motali po nebu. Zaželio sam im dobru pomrčinsku zabavu i bacio se na kiflice.
Napokon, oblak nam se smilovao tako da je totalitet pomrčine započeo vedar
i jasan. Opet smo se bacili na snimanja. Nebo je na očigled postajalo sve tamnije
i tamnije, tako da se pojavilo mnoštvo zvijezda u svem svojem sjaju. Prekrasan
prizor. Mjesec se zatamnio toliko da ga više nisam mogao vidjeti na zaslonu
svojega fotoaparata pa sam snimao na slijepo. Sreća da sam na vrijeme zamijenio
bateriju jer bi mi otkazala. U 03:52 sati stiže mi Dagova poruka - ma jel vi
vidite tu divotu?! Kako ju ne bismo vidjeli, Mjesec je izgledao kao svileni
bombon, što sam mu i napisao. I zaista, oko južnog mjesečevog pola svjetlost
se presijavala iz narančastocrvene prema tamnoj bakrenocrvenoj boji pa sve do
sivkaste na sjevernom polu Mjeseca. Trudili smo se zabilježiti taj trenutak
u svakom bitu memorijskih kartica i svakom zrnu filmske emulzije. Odjednom,
indikator napunjenosti baterije mojeg fotoaparata pokazuje pomak u crveno. Nisam
mogao vjerovati, pa napunio sam ih prije polaska. Hladnoća na kojoj su bile
satima činila je svoje. Grozničavo sam razmišljao kako riješiti taj problem.
Punjenje nije dolazilo u obzir jer nisam imao gdje puniti bateriju. Kako je
to posebna baterija, nisam mogao posuditi baterije od Mirka jer nisu odgovarale.
Već ranije gotovo ispražnjenu bateriju sam tada stavio u džep košulje ispod
zimske jakne i skinuo fotoaparat te i njega stavio u košulju. Ništa posebno
neće se tako skoro dogoditi s Mjesecom pa sam ionako morao čekati. Bolje da
to vrijeme iskoristim da ugrijem i baterije i aparat.
Opet smo ce bacili na kiflice i tople napitke. Mirko i Ivan su se povremeno grijali u svojim automobilima, dok smo Zlatko i ja promatrali pomrčinu, Saturn, petljali oko dalekozora i teleskopa i slično. Zlatko je iskoristio priliku za snimanje Mjeseca pomoću Celestrona i fotoaparata s klasičnim filmom, tako da ćemo sada trebati čekati rezultate dok se film ne razvije i ne izrade fotografije. Usput, pozirali smo za fotke snimljene bez bljeskalice jer je Zlatko došao na ideju da bi to moglo ispasti baš zanimljivo. Stali bismo između svojih instrumenata, s pomračenim Mjesecom iza sebe, zauzeli svaki svoju pozu, Zlatko bi fotić stavio na tlo, nešto prčkao po njemu, čulo bi se samo šuškanje vrećice u mraku, pretpostavio sam na glas da ga omata u vrećicu da mu ga vjeverice ne odnesu, na što smo se počeli smijati. Zatim bi dotrčao do nas i tako smo nepomično stajali po dvadesetak sekundi, a što nije nimalo lako kada dobijete napadaj smijeha, ili kada vas peče vrući čaj u čaši, a i kiflica u ruci se ohladi. Ispada da smo tamo došli jesti i piti, a ne promatrati pomrčinu, na svakoj drugoj fotografiji nešto žvačemo ili pijemo.
Oblak nikako da se makne pa sam svoj dalekozor okrenuo prema Jupiteru, i on je bio u nekoj laganoj sumaglici. Oko njega se jasno vidio halo bijele svjetlosti, no to nije spriječilo da se jasno vide njegovi sateliti. Uočio sam tri od četiri velika Jupiterova satelita. Jupiter se vidio kao loptica bijele svjetlosti. No, prvi puta kada sam ga ugledao, bio je dosta nisko iznad horizonta tako da je poprimio crvenkastu boju. Ugledavši ga, rekao sam dečkima da sam našao Mars. Onda mi je bilo nešto čudno. Bio je veliki, kao da ga gledam kroz teleskop. Brzo sam shvatio da Mars ne može biti tako veliki u mom dalekozoru, zbunila me njegova crvenkasta boja. Nije mogla biti niti Venera, a onda su izronili njegovi sateliti i sve je postalo jasno. Uzbudljiva i neprespavana noć počela je činiti svoje. Počelo je lagano svitati i zaključili smo da se oblak neće tako skoro maknuti i da je vrijeme da se polako pakujemo kući. Pomrčina samo što nije završila, a mi smo pomalo promrzli jer je pred jutro postalo hladnije.
I tako, nakon što smo potrpali opremu u aute, oblak se uklonio i ja sam morao brzo opet montirati stativ i fotoaparat te snimiti sam završetak pomrčine. Baterija je izdržala. Nakon toga, krenuli smo kući. Iza nas je još jedna lijepa pomrčina, pa iako sam ih već vidio, uvijek me nanovo ponovo oduševe. Iako znam što će se vidjeti, uvijek se u njima pronađe nešto novo, nešto što me oduševi svaki puta kada ih vidim. Valjda je to zato što se pomrčine ne mogu vidjeti po narudžbi, kada bi nam to odgovaralo. Ne, one se događaju kada se poklope svi fizikalni zakoni i stvore uvjeti za njihov nastanak. A to se dogodi svega nekoliko puta godišnje. No ova je bila zadnja koja se tako dobro vidjela. Iduća potpuna pomrčina koju ćemo cijelu moći vidjeti iz naših krajeva dogodit će se tek 2010. godine, a do tada, morat ćemo se zadovoljiti onima manje atraktivnima. I za kraj, poklanjam vam jedan romantični izlazak Mjeseca iznad Virovitice, koji sam snimio večeras. Da biste snimili nešto poput ovoga, ne treba vam skupa oprema. Kako vidite, dovoljan je i jedan najobičniji digitalni fotoaparatić, popularni "idiot", malo znanja, volje i eksperimentiranja. Pokušajte, zabava je zagarantirana.
Više fotografija na Zvjezdarnica.com