Plenković: Grbin kapitulirao, Milanović krši Ustav, Most politička sitnež
Udruga osoba s amputacijom poziva na uvođenje novog standarda proteza i kolica
Bulj: Koruptivnoj hobotnici i Plenkovićevoj vladi uskoro će doći kraj
HZJZ: Pojava hripavca u EU zemljama ne može se dovoditi u vezu s našom situacijom
Možemo: Zabranit ćemo prodaju dugova i uvesti zastaru za dugove do 3 prosječne plaće
WHO: Virus hepatitisa dnevno ubije 3500 ljudi
Zemlja ruši globalne toplinske rekorde deseti mjesec zaredom

  Priroda društva

Priča o brodu i ljudima

  Davor Suhan/Moja Rijeka           13.07.2013.         1753 pogleda
Priča o brodu i ljudima

Moderna civilizacijska formula za sretan život glasi: "Biti zdrav i konkurentan" - a izvedena je iz službene definicije zdravlja ( kao stanja potpunog tjelesnog, duševnog i socijalnog blagostanja) - iz koje jasno proizlazi da je ljudsko društvo skup lakših i težih bolesnika koji jedan drugome konkuriraju, umjesto da si pomažu i surađuju.

U takvim prilikama naravno da su svi pod stresom, čak i oni najkonkurentniji, pa ne treba čuditi da se cijeli svijet polako pretvara u jednu veliku psihijatrijsku bolnicu gdje se svi igraju nekog totalno glupog i besmislenog rata, ubijajući se polako i za pravo, konkurirajući jedan drugome do smrti.   

I nas je isto uhvatilo ovo natjecateljsko ludilo...pojedinačno i kolektivno...Više se i ne sjećamo kako je to biti normalan, onako potpuno zdrav - dobrosusjedski obziran i politički korektan.

Otužna slika školskog broda Galeb na ulazu u riječku luku, od prije nekoliko dana, mnoge Riječane podsjetila je upravo na to. Pogled na ovaj slavni stari ruzinavi brod u teglju, dok se stidljivo primiče luci,  u mnogih je probudilo svjesnost da smo nekada bili daleko ispred ovoga što smo danas. Ne u pomaku vremena, nego u pomaku svijesti - poimanju politike, konkurencije i konkurentnosti, kada se i vrijeme pomjera u naprijed, ponekada toliko da se mogu preskočiti stoljeća ljudske evolucije.

U tom pomaku bilo je časno ploviti zajedno s Galebom, i otploviti tako daleko - najmanje 85 000 nautičkih milja dalje od sadašnjosti.

Danas to izgleda nestvarno, ali priča je istinita, kao i mnoge koje mornari s Galeba pričaju svojoj djeci. Jedna od njih potječe iz Splita, nekadašnje matične luke u koju se Brod mira godinama  vraćao sa svojih dalekih putovanja, i čini mi se veoma prigodnom za ovu temu.  

Mnogi se, vjerujem, još jako dobro sjećamo VIII. Mediteranskih igara, 1979., kada je grad domaćin upravo bio Split. Ali malo ljudi zna da prije toga ide jedna zanimljiva priča o gospodarskoj konkurenciji iz 1975.

Bila je to jedna velika tržišna  utakmica u kojoj je tadašnja SFRJ trebala dobiti veliku natjecateljsku bitku u organizaciji Mediteranskih igara, i to u trci sa prijateljskim Alžirom. Konkurentska borba i u ono vrijeme vladala je svijetom. Bio je to zakon kojeg su se svi i tada držali kao Svetog pisma.

Ali drug Tito, ne držeći se zakona kao pijan plota, kaže ovako: "U ovom trenutku narodu Alžira Igre su potrebnije nego nama. Prepustiti ćemo im organizaciju, a mi ćemo se kandidirati za slijedeće."

Nije to bilo izrečeno na sva zvona. Čuli su samo oni koji su trebali čuti: vlada Alžira (sa kojom je trebalo učvrstiti prijateljske odnose), CIA i KGB (od kojih se ionako ništa nije moglo sakriti) te uže rukovodstvo organizacijskog odbora Mediteranskih igra iz Splita kojima je dat znak da se pomaknu za četiri godine u naprijed, tj. na kandidaturu za 1979.

I nitko se tome nije čudio. Bila je to, doduše neočekivana, ali sasvim prirodna politička gesta izvedena prema načelima miroljubive i aktivne koegzistencije, suprotna politici nemilosrdne, aktivne konkurencije.

Epilog cijele priče suvišno je i spominjati, no ipak je vrijedno nekoliko riječi:

Nisam provjeravao dnevnik lučke kapetanije iz tog vremena, ali legenda kaže da je te godine promet tankera sa sirovom naftom kroz Jadran bio nešto pojačan, a naše rafinerije radile su punim kapacitetom.

Ne znam niti kakve je to imalo konkretne posljedice na širem gospodarskom planu, ali pouzdano znam da je Alžir tada ubrzano počeo sklapati veoma unosne poslove sa inozemnim građevinarima kako bi sportski objekti bili dovršeni na vrijeme. Probajte pogoditi čije su firme u toj oštroj  konkurenciji imale prednost. Mislim, jasno da su Ameri i Rusi bili sasvim konkurentni, ali ne treba sumnjati da su Alžirci bili potpuno svjesni toga da je narodima Jugoslavije posao bio potrebniji. To uostalom pokazuju i neke brojke. Ne mogu, doduše,  reći da to ima neke izravne veze, ali kažu da su u to vrijeme naši građevinci masovno zarađivali dnevnice u dolarima.

Sve u svemu, stanje tjelesnog, duševnog i socijalnog blagostanja naših radnika - svih staleža i raznih zanimanja (jer te objekte je trebalo i opremiti) - bilo je bolje nego danas, kada se trudimo biti konkurentni i nije nam ni nakraj pameti nekoj sirotinji prepustimo vlastiti posao.

Ljudi danas vjeruju da je konkurencija pokretačka snaga zdravog društva. Planiraju se razni natjecateljski programi koji potiču konkurentnost na svim poljima.

Po mojem shvaćanju humanizma i renesanse takva politika je potpuni promašaj, jer se time samo potiče daljnje siromaštvo. 

Tome svjedočimo svakoga dana. Ljudi u najboljim godinama kopaju po kantama za smeće, samo zato jer nisu konkurentni. Okolina je to prihvatila sa ravnodušnim stavom, čak se i djeca uče u školama da je uzrok nečijeg siromaštva u njihovoj slaboj konkurentnosti, kao da je riječ o prirodnoj božjoj kazni, a ne o umjetno stvorenoj natjecateljskoj kulturi u koju je sam vrag umočio svoje prste.

U jednom normalnom ljudskom društvu, organiziranom po principu pravičnosti, valjda bi poštenje i radišnost trebale biti dovoljan uvjet za opstanak, a nikako nečija tržišna konkurentnost - ta bezbožna filozofija napretka koju su izmislili bankari, kupivši pri tome svu pamet svijeta kako bi mogli kontrolirati i ljudske mozgove.

Neka im je...ali svoj im ne dam...ni veliki, ni mali...U njima još ima mjesta za san o nekoj pravednoj državi koja ne potiče tržišne utakmice, nego stvora uvjete za organizaciju poslova prema potrebi društva i uklanja svaku vrstu konkurencije koja bi dobre i poštene ljude s posla bacila na biro rada pa odvela kasnije na kontejner za smeće, sa perspektivom da tamo i skončaju svoj vlastiti nekonkurentni život.

Baš kao i Galeb koji i dalje ostaje na mrtvom vezu, kao spomenik jednom romantičnom vremenu u kojem smo svi nekako više bili ljudi - jedni  drugima više pomoć i potpora, a manje konkurencija

Kolumna Priroda društva Davora Suhana, portal Moja Rijeka

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

siniša prpić
17.7.2013. 21:02
Mikeš09, ne želeći nikoga vrijeđati, Vi ste za ovu dvojicu koje ste spomenuli, milo dijete.
Vjerujte mi.
Davoru, kapa dolje.
Mikeš09
17.7.2013. 6:23
Bez daljnjega je da se crkva mora reformirati i tu nema dvojbe...``pedofilstvo je Z.L.O.Č.I.N`` rekao je papa i time valjda utjerao strah u kosti svim tim poremećenim umovima ali što ćemo kad među sudstvom i ``građanskim`` strukturama vlada tolika razjedinjenost i bezobrazluk kad recimo...evo...kod nas smanjuju kazne za silovanja...
...gospoda Pavuna, Kulić, ima ih još...narod ih uglavnom smatra čudacima a ovi na vlasti ih ne žele jer su kraj njih inferiorni...nevidljivi...
...dobar narod sa vrlo,vrlo lošim karakteristikama a po svim zdravstvenim pokazateljima...s još lošijom krvnom slikom pa kad znamo da je krv zapravo temelj svega...stvar je jasna...
Mikeš09
17.7.2013. 6:10
,,Za početak nek slušaju što papa govori``... - tu uopće nema dvojbe ali svijetom vladaju profiti, gramzivosti, lakomosti i sve je tome podređeno i posloženo u tim strukturama moći i davno su prošla vremena kad su ljudi držali do govornika slijedeći njihove neke ideje... i papa Franjo je sada kao jedan kamen...malo veći...zapravo puno veći...rekao bih...eto...nek bude kao stijena koja je odnekud...s tih nekih duševnih visina pala među ``ljudsko more``...taj golemi ``tihi ocean`` u kojemu se malo što događa i pitanje je koliko će i kada ti valovi i krugovi uspjeti doprijeti do onih koji su odgovorni za sve ovo ključno...jer kršćanska duše je krhka, naviknuta na skromnost u svojoj poslanici na ovoj Zemlji ali kad pogledamo samo taj mali detalj uviđamo da je to daleko...jako daleko od tog iskonskog...sve je tu podređeno trgovini i novcu i tu nema tome (bojim se ) kraja...a oni koji slušaju papu i sve ostale na njgovom tragu zadovoljavaju se nekim svojim unutarnjim mirom koji je prva pomoć kako preživjeti u ovo konzumersko doba i ostati koilko toliko normalan...kao pojedinac još je i moguće...ali ako imaš djecu...sve postaje puno teže...
Davor
15.7.2013. 22:31
@Mikeš, u kršćanskoj kulturi to ne bi trebala bit utopija. Potrebno je samo religioznost pretočiti u duhovnost, tj. oživotvoriti vlastitu vjeru kroz vlastita djela. To je izaov za Crkvu, a ne se spuštati na razinu političke stranke i time ubijati smisao kršćanske ideje. Za početak neka bolje slušaju što govori papa Franjo. Ja vjerujem da možemo, jer -kako je rekao prof. Davor Pavuna - mi smo grešan, ali dobar narod. Perspektive dakle ima.
Mikeš09
15.7.2013. 18:18
Lijep članak ali u ova današnja šugava vremena...teška utopija...evo samo mala poveznica...čisto radi ilustracije i baš vezano...svojevremeno se sjećamo ``obećanja`` Rijeci za te iste Maditeranske igre...i beskompromisnog...nepoštenog...lažljivog...kapitalističko-profiterskog zavlačenja i svlačenja do gole kosti a koliko se dugo čekalo i još se čeka...dakle... stvar je jasna i nema tu sretne plovidbe na vidiki...ni za nas a bogme ni za Galeb...


Još iz kategorije Priroda društva