Ovih dana preokupiran sam analizom bespuća povijesne zbiljnosti. Kažu da postoji i neka knjiga koja se time bavi, ali mene kao nezavisnog novinara ne zanimaju tuđe priče nego nastojim sastaviti vlastito historijsko drvo života, sa naglaskom na korijenje drevnih naroda i njihovih potomaka. Nije to nešto osobito znanstveno...čisto poslagujem neke zanimljive sličice koje mi se motaju u glavi. Ne sugeriram ništa već samo promatram, uspoređujem, istražujem, povezujem i razmišljam... Upravo tim redom.
Slika br. 1. (promatranje)
Na sjeveru Pakistana, između granica Rusije, Tibeta i Afganistana žive Hunzi - mali narod, bijele rase, koji stoljećima njeguje tradicionalnu kulturu življenja. Hrane se namirnicama iz vlastitog podneblja, uzgojene na potpuno prirodan način i vlastitim radom. Njihov životni ritam slijedi pravilne cikluse rada, odmora, spavanja, hranjenja i posta. Ne poznaju degenerativne bolesti i kontinuirani stres. Fizički su potpuno aktivni čak i u dobi od 80 godina, a umiru prirodnom smrću u dubokoj starosti od 120 do 140 godina.
Geslo njihove životne filozofije glasi: Ako želiš imati više slobode u životu, preuzmi više odgovornosti za svoj život na vlastita leđa... Ako pak želiš imati potpunu slobodu, tada preuzmi potpunu odgovornost za svoj život na sebe.
Etnolozi vjeruju da je riječ o potomcima Aleksandra Velikog koji su u tom dijelu svijeta ostali nakon osvajačkih pohoda.
Slika br. 2. (uspoređivanje)
Na zapadu Balkana, između granica Slovenije, Mađarske, BiH, Srbije i Crne Gore žive Hrvati - mali narod, bijele rase, koji također stoljećima njeguje tradicionalnu kulturu življenja. Ali za razliku od Hunza, hrane se namirnicama iz uvoza, uzgojene na potpuno neprirodan način i tuđim radom. Ne slijedi pravilne cikluse rada, odmora, spavanja, hranjenja i posta. Boluju od degenerativnih bolesti i stalno su izloženi kontinuiranom stresu. Fizički su potpuno aktivni u dobi od 45 do 65 godina (kako-ko), a umiru većinom od raznih bolesti u prosječnoj životnoj dobi od 75. godina.
Geslo njihove životne filozofije glasi: Ako želiš imati više slobode u životu, predaj više odgovornosti za svoj život na tuđa leđa... Ako pak želiš imati potpunu slobodu, tada prenesi potpunu odgovornost za svoj život na druge.
Hrvati od nedavno vjeruju da njihovo podrijetlo potječe iz Perzije (ova teorija popularna je od 1991., ranije se o tome nije govorilo...valjda zato što se u vrijeme komunističke diktature nije smjelo reći da si Perzijanac).
Slika br. 3. (istraživanje)
Povezati narod Hunza sa potomstvom Aleksandra Velikog, u smislu razumijevanja te historijske veze, navodi me na potragu za nekim novim sastavnicama u povijesnoj građi koja prati put ovog slavnog imperatora. Motiv svemu bila je želja da otkrijem izvore njihove visoke duhovne kulture koju nikako nisam mogao pomiriti sa predodžbom o, meni do tada poznatom, liku i djelu Aleksandra Velikog... Koliko god vjerovao etnolozima, teško mi je bilo potisnuti blagi skepticizam...moja racionalna sumnja spoticala se o tradicionalnu poslovicu da jabuka ne pada daleko od stabla. Nije mi bilo druge nego krenuti u prikupljanje novih spoznaja koje bi me uvjerile da je i to stablo možda nekog sasvim drugog roda, nastalo križanjem sa nekim plemenitim vrstama.
Najzanimljiviji pisani trag koji upravo govori u prilog tome našao sam u poznatoj knjizi Paramahanse Yoganande - Autobiografija jednog Yogija. U četrdesetom poglavlju ovog nadasve interesantnog duhovnog štiva, Yogananda piše:
Grčki povjesničari i drugi koji su pratili ili slijedili Aleksandra u njegovoj ekspediciji u Indiju su zabilježili mnoge zanimljive priče. Pripovijesti Ariana, Diodora, Plutarha i Stratona bacaju svjetlo na život drevne Indije. Najzanimljivija karakteristika Aleksandrove neuspješne invazije bio je njegov veliki interes za hinduističku filozofiju, za yogije i svete ljude koje je od vremena do vremena sretao i čije društvo željno tražio. Ubrzo pošto je veliki grčki osvajač stigao u Tailu u sjevernoj Indiji, poslao je glasnika Onesikrita, učenika Diogenove helenističke škole, da mu dovede indijskog učitelja Dandamisa, velikog sannyasina Taxile.
"Zdravo da si učitelju brahmana", povikao je Oneskrit kad je pronašao Dandamisa u njegovom šumskom skrovištu. "Sin moćnog boga Zeusa, Aleksandar koji je vrhovni gospodar svih ljudi, moli te da dođeš k njemu. Ako pristaneš, obdariti će te bogatim darovima, ali ako odbiješ, odrubiti će ti glavu."
Yogi je mirno primio taj nasilnički poziv "pa nije čak ni podigao glavu sa uzglavlja od lišća."
"Ako je Aleksandar Zeusov sin, onda sam to i ja" odgovorio je. "Ne želim ništa što je Aleksandrovo jer sam zadovoljan onim što imam, dok vidim da on sa svojim ljudima putuje preko mora i kopna bez ikakve koristi, a njegovim putovanjima nema kraja.
Idi i kaži Aleksandru da Bog koji je vrhunski kralj, ne može biti uzročnik nepravde nego je tvorac svjetla, mira, života, vode, čovjekovog tijela i duše. On prima svakog čovjeka kad ga smrt oslobodi zlih bolest. Poštujem samo Boga koji se gnuša ubijanja i rata. Aleksandar nije Bog, jer on mora kušati smrt", nastavio je mudrac sa spokojnim prezirom. "Kako netko kao on može biti gospodar cijelog svijeta kad ne vlada ni samim sobom, a nije još živ zakoračio u Had niti poznaje putanju sunca kroz središnje predjele zemlje, dok narodi na njezinim granicama nisu nikada čuli čak ni njegovo ime!"
Nakon tog ukora, zacijelo najoštrijeg koji je ikada dopro do uha "gospodara svijeta", mudrac je ironično dodao: "Ako mu sadašnji posjedi nisu dovoljno prostrani, neka prijeđe rijeku Gangu. Ondje će naći područje koje može hraniti sve njegove ljude.
Znaj, međutim, da je ono što Aleksandar nudi i darovi koje obećava, meni potpuno beskorisno. Ono što cijenim i smatram korisnim i vrijednim, ovo je lišće koje je moj dom, ove rascvjetane biljke kojima se svakodnevno hranim, i ova voda koju pijem, dok sav ostali imetak koji se tako pomno skuplja, uvijek uništava svog sakupljača te izaziva samo tugu i nezadovoljstvo koji muče svakog običnog smrtnika. Što se mene tiče ležim na šumskom lišću, a kako nemam ništa što bi trebalo čuvati, mirno spavam. Kad bih nešto imao, ne bih to mogao. Zemlja me snabdijeva svime kao što majka daje djetetu mlijeko. Idem kud hoću i nemam nikakvih briga.
Ako mi Aleksandar odrubi glavu, ne može mi uništiti dušu. Ostat će moja glava nijema, ostavivši tijelo kao razderanu odjeću na zemlji odakle sam ga i uzeo. Postavši duh uznijet ću se do svog Boga koji nam je svima dao tijelo i ostavio nas na zemlji da pokažemo hoćemo li ovdje dolje slušati njegove zapovijedi, i koji od svih nas kad odemo odavde u njegovu prisutnost, zahtjeva da mu podnesemo izvještaj o svom životu, jer on je sudac svake tašte nepravde, a jauci potlačenih postaju kaznom tlačitelju. Neka Aleksandar svojim prijetnjama plaši one koji teže za bogatstvom i koji se boje smrti, jer to je oružje protiv nas nemoćno. Brahmani ne vole zlato i ne boje se smrti. Idi, dakle, i poruči Aleksandru: ‘Dandamis ne treba ništa tvoje, pa stoga neće doći, a ako ti želiš nešto od Dandamisa, onda ti dođi k njemu.'"
Aleksandar je pažljivo saslušao Onesikrita koji je prenio yogijevu poruku i ‘više nego ikad prije poželio vidjeti Dandamisa koji je iako star i gol, bio jedini protivnik u kojemu je on, osvajač mnogih zemalja, našao više nego sebi ravnog.'
Yogananda ne navodi dalje da li je do susreta došlo i kako je sve prošlo, ali iz onoga što slijedi vidi se da carev interes za druženjem sa indijskim mudracima ne jenjava.
Aleksandar je u Taksiju pozvao određeni broj brahmanskih asketa poznatih po svojoj vještini da na filozofska pitanja odgovaraju oštroumnom mudrošću. Plutarh izvještava o tim dvobojima riječima. Sva pitanja postavljao je Aleksandar.
Posebno indikativan odlomak u knjizi mi je onaj kojim Yogananda završava priču o Aleksandru:
Aleksandar je uspio povesti iz Indije kao svog učitelja pravog yogija Kalyanu koga su Grci zvali "Kalanos". Mudrac je pratio Aleksandra u Perziju. Predviđenog dana u Suzi u Perziji Kalanos je napustio svoje ostarjelo tijelo ušavši pred cjelokupnom makedonskom vojskom u pogrebnu lomaču. Povjesničari su zabilježili čuđenje vojnika koji su vidjeli kako se yogi ne boji ni boli ni smrti. Nije se niti pomaknuo dok ga je proždirao golemi plamen. Prije nego što je pošao da bude spaljen, Kalanos je zagrlio sve svoje prijatelje, ali nije zaželio zbogom Aleksandru kome je samo kazao: ‘Uskoro ćemo se vidjeti u Babilonu.'
Aleksandar je napustio Perziju i umro u Babilonu godinu dana kasnije. Svojim riječima guru mu je htio pokazati da će biti sa njim u životu i smrti.
Slika br. 4. (povezivanje)
Da li je Aleksandar, u razmaku od početka do kraja svojih pobjedničkih pohoda, doživio i potpunu duhovnu preobrazbu možemo samo nagađati, ali povrh navedenog treba konstatirati i to da je Aristotelov učenik bio istinski zaljubljenik u filozofiju te veoma držao do vojničke etike, a pred kraj svoje vladarske karijere donio i nekoliko veoma zanimljivih odluka.
Poslije žestokog sukoba sa indijskim Radžom koji mu se odlučno suprotstavio bio je pod velikim dojmom njegove hrabrosti, tako da ga nakon pobjede nije ubio, nego mu je vratio cijelo kraljevstvo.
Neki izvori svjedoče o tome da je bio opčinjen Indijcima do te mjere da je vjerovao kako je narod s tako nepokorivim duhom nemoguće porobiti. I ne samo to... više od toga smatrao je da bi za vladara i vojskovođu njegova ugleda i časti bilo veliko poniženje držati takav narod u pokori. Mnogi smatraju kako je upravo to i bio glavni razlog njegova odustajanja u daljnjem pohodu na istok, a ne, kako se to danas tumači, odbijanje poslušnosti vojske zbog velikog umora od silnih bitaka i velike kilometraže.
No, kako god bilo-da-bilo, Aleksandar napušta Indiju i vraća se u Perziju gdje pokušava udružiti Makedonce i Perzijance u jedan narod kako bi spriječio daljnje sukobe. U to ime poticao je svoje časnike i vojnike da ožene Perzijanke kako bi na temelju miješanih brakova učvrstio bratstvo i jedinstvo. Uza sve to počeo je u svoju vojsku primati Perzijance, i to pod istim uvjetima kao i makedonske vojnike i časnike, dok je istovremeno oko 9000 vojnih veterana (mahom onih koji se nisu slagali sa takvom mirovnom politikom i reformama vojske) odlučio vratiti kući.
Ta odluka izazvala je kod istih ogroman revolt nakon čega je uslijedila velika pobuna. Da bi primirio situaciju, otpuštenima je dao bogatu otpremninu što oni prihvatiše i u miru se vratiše u Europu.
Slika br. 5. (razmišljanje)
Ako su dakle Hunzi doista Aleksandrovi potomci, tj. potomci onih koji su ostali, tko su i gdje su danas oni koji su se vratili u Europu?
Postoji samo jedan narod na Starom kontinentu koji za sebe kaže da je stigao iz Perzije...ne vole miješane brakove, preziru bratstvo i jedinstvo, žive od otpremnina...
Ma, ne...ne mogu vjerovat.
