U 88. godini života preminuo je Josip Jozo Erpačić, dugogodišnji prosvjetni djelatnik, nekadašnji pročelnik za društvene djelatnosti Grada Virovitice, politički i kulturni djelatnik, pisac, istraživač i kroničar koji je velik dio svojega života posvetio Bušetini, Virovitici i očuvanju zavičajne baštine.
Njegov odlazak nije samo gubitak za obitelj, prijatelje i nekadašnje učenike. Otišao je čovjek koji je desetljećima prikupljao tragove prošlosti, zapisivao priče koje su lako mogle biti zaboravljene, čuvao pjesme i običaje te poticao druge da u naizgled običnim predmetima i sjećanjima prepoznaju vrijednost jednoga vremena.
Bio je jedan od onih ljudi koji nisu dopuštali da se zavičajna povijest svede na nekoliko službenih datuma i imena. Za njega su povijest činili ljudi, njihove sudbine, školske spomenice, stare fotografije, pjesme koje su se prenosile s naraštaja na naraštaj, arheološki nalazi pronađeni na njivama, priče o ratovima, iseljavanju, gladi, siromaštvu, ali i o solidarnosti, vjeri i ljudskom dostojanstvu.
Premda je bio rodom iz Oriovca, Jozo Erpačić ostao je ponajviše zapamćen kao učitelj iz Bušetine. U prosvjeti je proveo više od tri desetljeća. Prema podacima objavljenima 2003. godine, iza sebe je tada imao 33 godine učiteljskog radnog staža.
No njegov rad s djecom nije završavao školskim zvonom. Učiteljski je poziv shvaćao mnogo šire – kao obvezu prema zajednici, njezinoj povijesti i budućnosti.
Učenicima nije prenosio samo znanje iz školskih knjiga. Učio ih je promatrati prostor u kojem žive, poštovati uspomene starijih i razumjeti da svaki predmet, pjesma ili obiteljska priča može biti vrijedan povijesni izvor. Upravo je iz takva odnosa prema zavičaju izrastao njegov dugogodišnji istraživački i sakupljački rad.
Oni koji su ga poznavali pamtili su njegovu znatiželju, strpljenje i potrebu da zabilježi ono što bi bez pisanog ili zvučnog traga nestalo zajedno s posljednjim svjedocima jednoga vremena.
U stručnoj literaturi Josip Erpačić opisan je kao dugogodišnji mjesni učitelj, istraživač, pisac i kroničar. Posebno se zanimao za povijest Bušetine i virovitičkoga kraja, ali i za kulturnu baštinu rodnog Oriovca i slavonske Posavine.
Pisao je o arheološkoj baštini, starim fotografima, lokalnim običajima i povijesnim događajima. Surađivao je s časopisima i zavičajnim publikacijama, a njegovi tekstovi nisu bili hladne kronologije. U njima se osjećala učiteljska potreba da čitatelju približi prošlost te da povijesni dokument poveže sa sudbinom konkretnoga čovjeka.
U virovitičkom časopisu za kulturu „Zavičaj“ pisao je o arheološkoj baštini virovitičkoga kraja te o fotografijama Vilmosa Györija, fotografa podrijetlom iz Starog Gradca. Objavljivao je i tekstove posvećene povijesti Oriovca, stradanju nevinih ljudi i spašavanju gladne hercegovačke djece tijekom Prvoga svjetskog rata.
Njegovo zanimanje za ljude s margina službene povijesti posebno se vidi u tekstu o dolasku 108 izgladnjele hercegovačke djece u Oriovac 1917. godine. Tragao je za njihovim imenima, obiteljima koje su ih prihvatile i dokumentima koji su tijekom burnoga 20. stoljeća uništeni ili izgubljeni. Takvim je tekstovima pokazivao koliko je važno sačuvati osobno i obiteljsko pamćenje.
Jozo Erpačić godinama je prikupljao površinske arheološke nalaze na području Bušetine. Posebno su važni nalazi s prapovijesnog lokaliteta Konaki.
U povodu Međunarodnog dana muzeja 1999. godine Gradskom muzeju Virovitica darovao je približno pedeset ulomaka keramičkih posuda i dvadesetak kamenih artefakata koje je prikupio na tome lokalitetu. Time je sačuvana vrijedna građa za proučavanje najstarije prošlosti virovitičkog područja.
Svoju je zbirku simbolično nazvao „Bušetinska knjiga bez slova“. Taj naziv možda najbolje opisuje njegov odnos prema prošlosti. Predmeti pronađeni u zemlji za njega nisu bili nijemo kamenje i krhotine, nego stranice knjige koju treba naučiti čitati.
Pod naslovom „Bušetinska knjiga bez slova – arheološka zbirka Erpačić: prilog arheološkoj topografiji Hrvatske“ njegov je rad 2021. evidentiran i u Hrvatskoj nacionalnoj bibliografiji. Tako je ono što je počelo kao predano zanimanje jednoga seoskog učitelja postalo dokumentirani prilog arheološkoj topografiji Hrvatske.
Velik doprinos dao je i očuvanju glazbene baštine Bušetine. Etnomuzikologinju Miroslavu Hadžihusejnović Valašek upravo je Jozo Erpačić uputio na starije bušetinske pjevače i bogatstvo crkvenih i svjetovnih pjesama koje su još pamtili.
U Bušetini su potom snimane izvedbe starijih pjevača, uključujući pjesme koje istraživačima do tada nisu bile poznate. Zabilježena je i posebna inačica marijanske pjesme povezane sa Srpnicom, blagdanom Majke Božje od Pohođenja, zaštitnice Bušetine.
Zahvaljujući Erpačićevu poznavanju ljudi i lokalne tradicije, dio toga glazbenog blaga spašen je od zaborava. Njegova uloga možda nije uvijek bila vidljiva široj javnosti, ali je bila presudna: znao je kome treba pokucati na vrata, tko još pamti stare stihove i gdje se čuva priča koju nitko nije zapisao.
Njegovo ime vezano je i uz zvučnu razglednicu „Nije Drava Rio Grande“, još jedno svjedočanstvo njegove ljubavi prema kraju, ljudima i rijeci koja je stoljećima oblikovala život ovoga područja.
Erpačić je iza sebe ostavio i niz publicističkih radova.
Još 1975. godine napisao je monografiju „100 godina Dobrovoljnog vatrogasnog društva Virovitica“. Na više od stotinu stranica zabilježio je stoljeće organiziranog vatrogastva, ali i važan dio društvene povijesti grada.
Godine 1999. priredio je „Stihove uz sjećanja“, spomen-knjigu posvećenu poginulim braniteljima Domovinskog rata. Knjiga je objavljena u suradnji Udruge roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata Virovitičko-podravske županije i Ogranka Matice hrvatske u Virovitici.
Pisao je predgovore, članke i povijesne crtice te je sudjelovao u nizu kulturnih i izdavačkih projekata. Njegov je rad bio usmjeren prema istoj zadaći: sačuvati imena, događaje i uspomene od zaborava.
Erpačićev kulturni angažman posebno je došao do izražaja tijekom Hrvatskoga proljeća.
U ožujku 1971. bio je član inicijativnog odbora za obnovu Ogranka Matice hrvatske u Virovitici. Zajedno sa Stjepanom Rederom, Petrom Glumičićem, Vladimirom Terleckim i Ivanom Zelenbrzom sudjelovao je u pripremi proglasa o osnivanju i prijedloga programa rada.
Osnivanje Ogranka odvijalo se u politički osjetljivom vremenu, pod budnim nadzorom tadašnjih partijskih struktura. Unatoč pritiscima, inicijativa je okupila velik broj virovitičkih kulturnih i društvenih djelatnika.
Erpačić je o osnivačkoj skupštini i programu rada Ogranka pisao u „Hrvatskom tjedniku“. Time je ostavio i neposredno svjedočanstvo o jednom od važnijih poglavlja kulturne povijesti Virovitice u vrijeme Hrvatskoga proljeća.
Nakon uspostave demokratske Hrvatske uključio se u politički život kao član Hrvatske seljačke stranke.
Na lokalnim izborima 1997. nalazio se na drugom mjestu zajedničke liste HSS-a i HSLS-a za Skupštinu Virovitičko-podravske županije. Lista je osvojila jedanaest mjesta, čime je Erpačić postao član Županijske skupštine.
Njegov politički angažman bio je nastavak društvenog rada koji je provodio kao učitelj i kulturni djelatnik. Posebno su ga zanimali obrazovanje, kultura, sport, socijalna pitanja i rad udruga – područja kojima se poslije bavio i kao gradski pročelnik.
Početkom 2000-ih Josip Erpačić obnašao je dužnost pročelnika Upravnog odjela za društvene djelatnosti Grada Virovitice.
Na tome je položaju bio povezan s radom obrazovnih, kulturnih, sportskih i socijalnih ustanova te brojnih gradskih udruga. Njegov dugogodišnji rad u prosvjeti i dobro poznavanje lokalne zajednice bili su važni za posao u kojem su se svakodnevno susretale potrebe škola, ustanova, klubova, kulturnih društava i građana.
Dokumentirano je da je dužnost obnašao tijekom 2002. i 2003. godine. S položaja je razriješen u rujnu 2003., u vrijeme reorganizacije gradske uprave.
U današnjem oproštaju Informativnog centra Virovitica istaknuto je da je njegov rad bio oslonac brojnim gradskim ustanovama te kulturnim i sportskim udrugama. Upravo je to možda najkraći opis njegova djelovanja – bio je čovjek kojemu su se drugi obraćali, koji je poznavao ljude i koji je znao kako povezati ustanove, udruge i pojedince.
Jozo Erpačić ostat će zapamćen i po svojim javnim istupima.
U veljači 2003., dok je radio kao gradski pročelnik, iskoristio je stanku za ručak kako bi samostalno prosvjedovao protiv predstojećeg rata u Iraku. Noseći transparent s porukom „Ne bombe na iračku djecu!“, prošao je središtem Virovitice i građanima pročitao antiratni apel.
Govorio je o djeci koja umiru od gladi, o roditeljskoj boli i o moralnoj odgovornosti ljudi koji donose odluke o ratu. Objasnio je da prosvjeduje jer je kao učitelj godine proveo s djecom i jer svu djecu svijeta doživljava kao svoju.
Bio je svjestan da je njegov istup, kako je tada rekao, tek „mali glas malog čovjeka“. Ipak, smatrao je da taj glas mora biti izgovoren.
To nije bio njegov prvi takav istup. Početkom Domovinskog rata javno je pozvao oficire iz virovitičke vojarne da topovske cijevi ne okreću prema građanima te da napuste vojarnu i grad.
U tim postupcima prepoznaje se ista crta koja je obilježila cijeli njegov život: uvjerenje da pojedinac nema pravo šutjeti kada su ugroženi ljudi, djeca, mir ili dostojanstvo zajednice.
Učitelj, pročelnik, vijećnik, matičar, pisac, sakupljač, istraživač i kroničar – sve su to bile uloge Josipa Joze Erpačića. Ipak, iza svih titula ostaje čovjek koji je vjerovao da zajednica vrijedi onoliko koliko čuva svoje ljude i pamti njihova imena.
Njegova ostavština nalazi se u knjigama i člancima, u muzejskoj zbirci, tonskim zapisima starih pjesama i dokumentima Matice hrvatske. Nalazi se i u sjećanjima generacija učenika, suradnika i stanovnika Bušetine i Virovitice.
Otišao je čovjek koji je cijeli život spašavao tragove drugih od zaborava. Sada je na nama da od zaborava sačuvamo trag koji je ostavio on.
Posljednji ispraćaj Josipa Joze Erpačića bit će u srijedu, 16. rujna, u 16 sati u Župnoj crkvi u Remetama, a pokop u petak, 18. rujna na mjesnom groblju u Oriovcu u 12 sati.
Obitelji, rodbini, prijateljima, nekadašnjim učenicima i suradnicima izražavamo iskrenu sućut.
Počivao u miru.
