P remijer je jučer još jednom pao žrtvom staroga hrvatskog samoobmanjivanja. U prvome izvještaju o prošlogodišnjim sastancima Europskoga vijeća, »racionalni uvid u vlastite mogućnosti i interese« proglasio je »formulom uspješnog članstva u EU«, ali je istodobno većinu govora potrošio na posljedice naše nesposobnosti za »racionalni uvid u vlastite mogućnosti i interese«.
No, karakteristično, nije krenuo od ekonomije, nego od suvereniteta, posluživši se implicitno nezahvalnim iskustvom »slučaja Perković«. Time je, nepotrebno ali tipično, zdravu raspravu o gospodarskoj ravnopravnosti, pred javnošću pretvorio u staru tužbalicu o »velikim idejama i malim narodima«.
»U našem političkom i javnom životu, nažalost, još uvijek se nije u dovoljnoj mjeri razvila svijest o ravnopravnosti Hrvatske u kontekstu EU. Građane se pokušava plašiti nekakvim sankcijama koje Hrvatskoj navodno stalno prijete iz Bruxellesa, iz ovog ili onog izmišljenog razloga. Kao što znamo, strah uglavnom izvire iz neznanja«.
P roblem je te tvrdnje - izostavljena adresa. Jer, tko je građane »plašio sankcijama«? Milanovićeva vlada! Posljednjega radnog dana uoči ulaska u Uniju promijenila je dogovoreni zakon - to je bio razlog, ne za »plašenje sankcijama«, nego za njihovu najavu s najslužbenije briselske adrese.
Takvo nepartnersko - ili, ako hoćete, balkansko - ponašanje nije argument za, nego protiv, jučerašnjoj premijerovoj borbenosti za ravnopravnost u EU. Jest točno da »ravnopravnost podrazumijeva odgovornost i međusobno povjerenje«, ali u tome i jest problem: ako ne poštujete dogovor, nema ni odgovornosti, ni povjerenja, ni ravnopravnosti. A Milanovićeva vlada, u »slučaju Perković«, dogovor nije poštovala.
Premijer, uostalom, uporno zaobilazi jedino važno pitanje cijeloga »slučaja Perković«: je li hrvatski interes rasvijetliti i kazniti ubojstva poput Đurekovićeva? Ako jest, Europski uhidbeni nalog sjajan je mehanizam. Ako nije, premijer bi morao objasniti zašto. Naočnjaci tuđmanovski shvaćenog suvereniteta Milanoviću skrivaju pogled na očito: da EUN, slično Haškome sudu, nije nikakav pritisak na Hrvatsku, nego dobrodošao mehanizam da zemlja sama razriješi čak i one slučajeve - poput Đurekovićeva - za koje njezino pravosuđe nije bilo sposobno.
U toliko se premijerov zaziv »racionalnoga uvida u vlastite mogućnosti i interese« pokazuje, u najboljem slučaju, tek kao polovina istine. Jer, niti je Hrvatska »racionalno uvidjela« interes da rasvijetli ubojstvo Đurekovića, niti je svih proteklih godina - što Milanović i sam naširoko razlaže - »racionalno uvidjela« svoje ekonomske »mogućnosti i interese«. Ipak će dakle biti i obrnuto: da »formula uspješnog članstva u EU« jest, ništa manje, i »racionalni uvid u zajedničke europske mogućnosti i interese«. Tu istinu Zoran Milanović uporno zaobilazi. Da li zato što i sam zazire od EU? Ili strahuje od gubitka eurofobnih glasova? Što god bilo, istinu neće poništiti zaobilaženjem. Sam je, uostalom, u jučerašnjem govoru podsjetio: plemenitost obvezuje!
